Zacijelo je cijeli splet okolnosti, od gotovo godinu i pol provedene u pandemiji do biblijski okrugle brojke 40, utjecao na “eksploziju hodočasnika” prošloga četvrtka i petka u Međugorju, koja ne samo što je iznenadila mnoge i podignula sam događaj na dostojnu medijsku i javnu razinu, nego je poslala i otvorenu poruku današnjem svijetu kolika snaga leži u duhovnosti i živoj vjeri.
U srži ove aktualne međugorske poruke nema ni traga fanatizmu, zaluđenosti ili zatucanosti, tj. svega što se svih ovih 40 godina želi pripisati međugorskom fenomenu i njegovim pristašama. Očima svijeta i cijele javnosti vidljivo je da je srž te poruke u apsolutnoj kristocentričnosti i usmjerenosti prema Crkvi i sakramentima. Potvrđuju to snimke s misnih slavlja dan uoči obljetnice i na samu obljetnicu, kada je prema više različitih procjena, na misi 25. lipnja bilo oko 40.000 vjernika, a u koncelebraciji 358 svećenika na međugorskom oltaru, što je rekord u usporedbi sa svim prijašnjim obljetnicama. No, brojke su, ako se netko želi s njima razmetati kao nekim argumentom, sigurno bile i veće. Primjerice, deseci i deseci svećenika ispovijedali su tijekom te mise, pa je u tome trenutku sigurno u i oko međugorske crkve sv. Jakova bilo oko 400 svećenika. Budući da su hodočasnici od ranoga jutra počeli pristizati u Međugorje i da je promet bio zakrčen cijeloga dana, jer su mise služene kroz cijeli dan, može se pretpostaviti da je u Međugorju bilo prošloga petka i više od 100.000 hodočasnika, što sigurno također ulazi u rekorde. “Oni koji su bili ovih dana u Međugorju mogu posvjedočiti da je ovo bio najveći katolički skup u svijetu u posljednjih barem godinu i pol dana, otkako hara svijetom ova pandemija. Trg sv. Petra je polupust, prazan, nema velikih vjerskih okupljanja u svetištima, sve je još pod zaštitnim mjerama, a ovdje kao da nitko nije mislio na pandemiju”, zapisao je poznati međugorski ispovjednik fra Tomislav Pervan, koji je poput desetaka svojih kolega svećenika te dane proveo ispovijedajući vjernike koji su na nesnosnoj vrućini stajali u nepreglednim redovima. Mnogi su na ispovijed čekali i po nekoliko sati, mnogi su pješačili do Međugorja, a hodočasnici iz Poljske došli su usprkos svim preprekama u tisućama, kao i oni iz Ukrajine, koji do Međugorja moraju putovati tri dana. Bilo ih je i iz Južne Koreje, Brazila, Sjedinjenih Američkih Država, nešto manje iz Italije… Pandemijska tjeskoba očigledno je djelovala kao katalizator duša, pa su one pročišćene pohrlile upravo na ovogodišnju međugorsku obljetnicu, za koju se, praktički, nekoliko dana prije njezina obilježavanja nije znalo koliko će ljudi okupiti. Nije, naime, bilo ama baš nikakva pokazatelja da će se u Međugorje sliti tolika rijeka hodočasnika iz cijeloga svijeta, a osobito iz BiH i Hrvatske, pa su se mnogi ugostitelji i hotelijeri, premda uz redovitu pripremu i dugogodišnju uhodanost, šokirali bujicom koja ih je preplavila, a do jučer su hoteli bili zatvoreni i restorani posve prazni. U dva dana sve je doslovce eksplodiralo! Međugorje je u ovoj obljetnici probilo barijeru straha, koji je u posljednjih godinu i pol okovao cijeli svijet. Vjera je bila jača od prestrašenosti, a život snažniji od smrti.
Vidjelo se to i u prvim riječima provincijala Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenka Šteke, kojemu je na početku svečanoga misnoga slavlja 25. lipnja, puknuo glas od ganuća i umalo su mu potekle suze, jer je, kao što je kasnije rekao, hodajući na začelju procesije od 358 svećenika i tik do Gospina kipa, prolazeći kroz more hodočasnika na vanjskom oltaru, gledao lica i suze radosnice tisuća vjernika, pa ga je to duboko dirnulo tako da je i sam skoro zaplakao započinjući euharistiju. Međugorski fenomen ovime je još jednom pokazao da je iznad i izvan zadanih stvarnosti, kojima upravljaju politike, utjecaji, moći i duh ovoga svijeta. Međugorje je, kako je to zapisao hercegovački franjevac fra Mario Knezović dan nakon obljetnice, “grad na gori, svijeća na svijećnjaku, koji se ne može skriti i ne vidjeti, bez obzira kolika rušilačka snaga i protivni vjetrovi bili”. Stoga ovu obljetnicu ne treba pamtiti samo po brojkama i rekordima, nego i po poruci koju je Međugorje poslalo cijelome svijetu, a ona se sažima u onome ključnome da čovjek, usprkos svoj svojoj moći, znanju i sili, nema posljednju riječ. I da su kušnje, poput ove pandemijske, prolazne i da imaju svoj kraj. Bez obzira u koliko valova, sojeva ili inačica nam dolazile.
Kolumna