Kad pročitamo samo dvadesetak poglavlja Benediktova Pravila možemo zapaziti kako je Benedikt iz Nursije dobro poznavao ljudsku narav i imao je osjećaj za pojedinca. Na prvim stranicama Biblije govori se o veličini ljudske naravi. Međutim, brzo slijedi i onaj dio koji govori o padu Adama i Eve. I u monaškim pravilima prije Benedikta govori se o padu, kao što je kršenje discipline ili bratske ljubavi.
U 22. Poglavlju piše Benedikt o odnosu prema braći koja prave pogreške. Benedikt zna kako će u zajednici biti barem jedan brat koji je buntovan, neposlušan, ohol ili će mrmljati. Neki od braće će se usprotiviti Pravilu. Zacijelo, bit će i poneki brat koji će se suprotstaviti opatu ili dekanu. Benedikt ima razumijevanja za takvu braću. Ali dodaje ako takav brat još prezire Pravilo, opata ili dekana onda je u posebnoj situaciji. Takav način života razara zajednicu.
Benedikt traži od starješine da takvog brata opomene. Cilj opomene je postići promjenu na dobro. Daje starješinama upute kako će postupati. Svoje savjete temelji na Isusova podučavanja što ga evanđelist Matej donosi: »Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik« (Mt 18,15-17).
Ako se nakon dvije potajne opomene brat ne popravi onda ga starješina opominje pred svima u samostanu. Ako bi takav brat i dalje ostao isti, onda se traži izopćenje. Valja uočiti razliku između “izopćiti iz zajednice ili izopćiti iz samostana”. Kad se govori o izopćenju iz zajednice misli se na isključenje monaha iz važnih trenutaka zajednice. Benedikt dodaje sada jednu zanimljivu misao. Starješine trebaju utvrditi je li monah svjestan težine kazne. Ako zaključe kako monah nije uopće svjestan kazne onda bi bilo dovoljno podvrgnuti ga tjelesnoj kazni. U Benediktovo vrijeme tjelesne kazne su bile prihvatljive.