Kolumna

Rđa nas je zahvatila

Rđa nas je zahvatila
15.04.2018.
u 09:50
Pogledaj originalni članak

Povijest ljudskoga roda ustvari je povijest neprekidnih sukoba. Sredinom osamnaestog stoljeća trinaest britanskih kolonija povelo je rat protiv surove kolonijalne vlasti, baš onako kako su ga, u minula vremena, vodile druge zemlje ili kako ga danas vode Škotska i Republika Irska.

Jedna i druga država, kako Škotska tako i Irska, žele se osamostaliti bez rata. Žele se osloboditi kraljice i njezine krune, dominacije i eksploatacije koju sa sobom povijesno nosi. Osjetili su oni, kao i drugi narodi diljem kugle zemaljske, da ispod svijetle krune ne stanuju demokracija i blagostanje. Svatko želi i bori se za slobodu.

Sredinom osamnaestog stoljeća, tajnim kanalima, vjerojatno i zlatnim polugama, utjecalo se na diplomaciju Dubrovačke Republike da pomogne pobunjenim kolonijama i narodu budućih Sjedinjenih Američkih Država kako bi se oslobodili i stvorili državu po uzoru na tada najmoderniju državu svijeta. Dubrovačku Republiku.

Utjecalo se sa svih strana i na sve moguće načine.

Tako je moćna Dubrovačka Republika prva zemlja na svijetu koja je priznala Sjedinjene Američke Države, baš onako kako je, vjerujem, na poticaj Vatikana i Njemačke, 19. prosinca 1991. uradila Republika Island i prva priznala samostalnu i neovisnu Republiku Hrvatsku.

O tome kako je Dubrovačka Republika, kao najmodernija i najutjecajnija država toga vremena, prva priznala suverenost Sjedinjenih Američkih Država, nigdje se ništa pročitati ne može.

Ali koga to zanima, može zastati na Stradunu, pokucati na vrata Gradskog arhiva, zaviriti u knjige i zapise koji se tamo čuvaju i o tome svjedoče. Pitao sam povjesničare, umne i upućene ljude, kako se ova povijesna činjenica tretira u Americi.

Zanimljivo je da svi uglas kažu – nikako.

Dobra i velika djela lako se zaborave.

Ne može se ništa pročitati ni o prijateljskom diplomatskom postupku Republike Island iz prosinca 1991. godine. A nije to bila mala stvar!

U posljednje dvije godine nogometne i rukometne reprezentacije Islanda i Hrvatske sastale su nekoliko puta. Igrale su kvalifikacijske utakmice pune sportskog i društvenog naboja. Ni u jednom slučaju nisam pročitao da se ovog značajnog događaja netko sjetio i o njemu nešto napisao. Nisam čuo da je netko nešto rekao. Pogotovo da je to na kamenoj ploči napisano i u nekom gradu na zid postavljeno.

Zemlje Dubrovačke Republike i Humske zemlje sudbinski se dodiruju. Po povratku iz Visokog s krunidbe bosanskog kralja (1444.), poklisari Dubrovačke Republike pisali su presvijetlom knezu: “Od vremena potopa nikada se svijet nije ovako smeo i zbunio. Ovdje se sve raspada”.

Tako je i bilo.

Anno domini 1473. šaptom je palo srednjovjekovno Bosansko Kraljevstvo.

U našu kuću upali su drugi. Raspakirali svoje kofere i interese i nije im se dalo poći natrag.

Ostali su idućih pet stoljeća.

I puno zla su učinili!

Samo što smo ove ispratili i otjerali, dođoše drugi. I tako do današnjeg dana. Tko će još doći, što će sve naići? Je li to Božja volja, ljudi se pitaju.

Jednom prigodom, prije desetak godina, put me doveo u Trst. Ljeto je. Grad pun turista. Samo što sam parkirao vozilo i izašao na ulicu, zapuhaše neugodni vjetrovi. Počeše padati kose, prizemne kiše. One što tjeraju led u kosti. Čudne kiše.

Još čudniji vjetrovi.

Svijet se razbježao kako je tko znao i mogao.

Utrčao sam u jedan ulaz i čekao da se vrijeme smiri.

U jednom času, u odbljesku munje, s lijeve strane, u visini prvoga kata, na jednoj zgradi ugledao sam bijelu lijepo obrađenu kamenu ploču na kojoj piše: “U ovoj zgradi, od 1923. do 1925. godine, boravio i radio nobelovac Ivo Andrić”.

Tako se radi u prosvijećenom, civiliziranom svijetu.

Neka se zna!

Hoće li netko u gradu Mostaru postaviti kamenu ploču i zapisati da je u toj zgradi živio znameniti likovni umjetnik Krešimir Ledić? Ili Vlado Puljić?

Hoće li netko na središnjem gradskom trgu, na Rondou, u Ulici Petra Krešimira IV., na broju 3, napisati da je u njoj do svoje smrti živjela Lina Loose, rodoslovnica glazbenog života grada Mostara?

Ne vjerujem!

Vremena su teška!

Olovna!

Jer – svaki veleposlanik iz naše zemlje svojoj vladi danas može napisati ono što su dubrovački poklisari napisali presvijetlom knezu. Od vremena Daytona, potopa dostojanstva i ponosa, ili od vremena postojanja ove države, svijet se nije ovako smeo i zbunio. Zbunio se pa bježi iz svoje zemlje. Iz svoga doma. I slijep čovjek vidi da se sve raspada.

Ako se već raspalo nije.

Davno je mudri nobelovac napisao kako nije dobro da nama upravljaju tuđa glupost i tuđi nered. Što je našoj zemlji donijela uprava “njegove svetosti” Wolfganga Petritscha? Ništa, osim luđačke košulje i tenkova kojima je uništio uspješnu privatnu banku.

Što je ovom gradu donio lord Pady Ashdown?

Ništa, osim nesreće i Statuta grada koji je zakovao našu sudbinu. Unatoč svemu, i jedan i drugi, s vremena na vrijeme, oglase se savjetima i otvorenom nakanom da još jednom zajašu u naše sedlo.

Nije ni loše.

Petnaest minuta do lijepih planina.

Dva sata do još ljepšeg mora.

Plaće i druge privilegije – posebna su priča.

Proljeće je.

Zahuktavaju se pripreme za još jedne izbore.

Nitko ne zna kako otkopčati luđačku košulju i kako urbanom dragulju vratiti njegov sjaj i spokoj.

Događaji navaljuju sa svih strana.

Navaljuju i sudaraju se.

Kovitlaju i prijete novim nesporazumima.

Riječ “rat” izgovara se kao “dobar dan”.

Predsjedatelj Predsjedništva naše zemlje kaže da jedan, k tomu još konstitutivni narod, ne može bez rata ostvariti ono što želi i za što se bori.

Jedan drugi, koji bi još jednom želio zasjesti na tron predsjednika, kaže da je vruće cijevi okrenuo prema dolje. Očito misli na Mostar.

Nekada je u tom Mostaru živio dr. Ante Herceg, neuropsihijatar. Bio je silno obrazovan i nepogrešiv sudski vještak. Kada nekog nesretnika napadne kakva bolest, onda bi ga zvali i pitali o čemu se radi, kakvu terapiju treba propisati, ima li tom čovjeku lijeka i pomoći.

Danas bih ga, baš kao i nekada, volio ponešto upitati. Volio bih ga upitati što misli o ljudima koji u sredini još nezaliječenih rana II. svjetskog i minulog rata ovako olako govore o ratovima i vrućim cijevima.

U vrtlogu nerazriješenih odnosa ponovno se našao grad Mostar.

A on, ni kriv ni dužan, skupio se u razvalini između brda Huma i Fortice, u tjesnacu gdje se jedva našao prostor za željezničku prugu s jedne i autocestu s druge strane.

Skupio se, i iz dana u dan, osluškuje što o njegovoj sudbini misle ljudi različitih vjera i nacija, različitih svjetonazora i prikrivenih namjera. A svi su se tu naselili i stoljećima prilagođavali jedni drugima, prilagođavali grad sebi i sebe njemu.

Mostar je strpljiv kao zemlja. Stoljećima stoji kao rastvorena knjiga na čijim su stranicama ispisane nepodopštine koje su mu učinili oni koje je pod svoje krovove primio.

A on, kao brižan otac, opominje da nitko ne smije misliti da je stvoren i pozvan na nešto bolje i nešto više. Bura na isti način miluje i opominje ljude ovog podneblja da se trebaju čuvati povijesnih nesporazuma, zabluda i stranih redara.

I vrućih cijevi!

U protivnom – jedni, drugi, s njima i oni treći, mogu biti otpuhnuti u povijesnu provaliju.

Jer, kada se rastvore stanice nesporazuma, i kada se sve stropošta u provaliju, desetljeća trebaju da se sve smiri, uskladi i samo sa sobom progovori.

Svako ljudsko, nacionalno i religijsko osjećanje ima svoju mjeru i svoju granicu.

Svoju crvenu crtu preko koje se ne može.

I ne smije.

Jer dobra danas nema.

Ima samo patnje, muke i praznine.

I neizvjesnosti previše.

- Rđa nas je zahvatila – kaže u uskrsnoj propovijedi uzoriti kardinal Vinko Puljić.•

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.