Kolumna

Prođoh Bosnom kroz gradove

03.08.2020.
u 16:41
Pogledaj originalni članak

Tijekom godine turistički uredi, mali, veliki i najveći, pozivaju nas na putovanja po bijelom svijetu. Pozivaju na putovanja u znane i razvikane destinacije, sve više i sve češće u mjesta za koje čovjek nikada čuo nije.

Pritom nude različite pogodnosti, a u vrijeme izvanrednih prilika i velike beneficije. Razvikana i “kao papar skupa” dubrovačka destinacija gostima koji dolaze autocestom nudi pokriće troškova cestarine. To je veliki poticaj da bi netko došao i prošetao povijesnim Stradunom. Jer cestarine su u Hrvatskoj velike i prevelike, kao u malo kojoj drugoj zemlji na svijetu. Sila zakon mijenja - kaže stara pučka izreka.

Dugo se spremam prošetati središnjom Bosnom, od samostana do samostana, od kavane do kavane, od jednog do drugog dragog prijatelja. Želio sam prošetati drevnom postojbinom i prisjetiti se velikih i znanih ljudi i mjesta: fra Grge Martića i Kreševa, fra Matije Divkovića i Vareša, fra Mate Nikolića i Nove Bile, Kraljeve Sutjeske, Ivice Šarića, Travnika i nobelovca Ive Andrića. Moje putovanje počelo je jednog ugodnog, sunčanog jutra u samoorganizaciji i samoizolaciji do drevnog bosanskog gradića Kreševa.

U šumovitom kraju podno planine Bitovije u dugoj i uskoj dolini, kroz koju protječe rijeka Kreševčica, smjestio se drevni bosanski gradić Kreševo. Nad gradom su se nadvile bujne zelene šume, kraci Vranice, a za čistog zraka dobrim okom može se i Bjelašnica vidjeti. Grad je nastao kao podgrađe tvrđave na zapadnom dijelu mjesta, samo stotinjak metara iznad potoka Kojsine. Ruševne zidine svjedoče o povijesnoj istini i ružnom nemaru zajednice.

Glavna i sporedne ulice Kreševa uredno su povezane, što najbolje svjedoči o urbanoj brizi onovremenih i današnjih graditelja. Kuće su u istoj visini. Sve su uredno poredane. Ni jedna ne strši nad svojom okolicom. Zidovi kuća dva puta godišnje su krečeni. Zato je Kreševo živjelo s nadimkom “bijeli grad”, a u talijanskim dokumentima spominje se kao “una bellissima cita”.

Za razvitak malog gradića bilo je presudno rudno bogatstvo i putni pravac koji je vodio preko Konjica, Mostara, Dubrovnika i Splita do udaljene Mletačke Republike. Ovim putem Bosna se namirivala južnim plodovima: maslinovim uljem i vinom, limunom, narančom, morskom ribom i solju, a južni krajevi onim što je Bosna proizvodila i imala. Za ova putovanja, u odlaznom i povratnom smjeru, trebala su tri dana hoda i tri para opanaka.

Brda oko Kreševa bogata su rudama: željezom, olovom, cinkom, živom i zlatom. Na takvim resursima nicali su odgovarajući obrti: rudarski, talioničarski, kovački, potkivački i zlatarski. Obrtnici preciznih zanata bili su nadaleko poznati. Za prestižni francuski dvor kreševski zlatari izrađivali su ukrasne predmete - krune, a kovači za cijelo Osmansko Carstvo pločice i čavle za potkivanje konja. Velika imperija i velik posao.

Povijest Kreševa sudbinski je povezana s njegovim franjevačkim samostanom koji je izgrađen s prijelaza XIV. na XV. stoljeće. Kroz burna stoljeća samostan je u nekoliko navrata rušen i obnavljan. O povijesti Kreševa nije moguće govoriti bez sjećanja na fra Grgu Martića (1822. - 1905.), glasovitog svećenika franjevačkog reda, pjesnika i diplomata. Uz materinski jezik, fra Grga je govorio latinski, talijanski, turski, mađarski i njemački jezik. Bio je obrazovan, vješt, mudar i uporan diplomat. Pisao je sjajnu poeziju.

Kao narodni predstavnik, fra Grga se zalagao za prava svog naroda pod osmanlijskim zulumom. Za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, prije više od stotinu godina, težio je priklonjenju BiH zapadnom svijetu i Hrvatskoj. Kada je shvatio da nova vlast odbija to uraditi, duboko razočaran napustio je političke vode. Iza sebe ostavio je krilaticu koja se i danas može čuti: “Teško kući bez ljubavi bratske, a i Bosni bez zemlje Hrvatske”. U Kreševu je rođen prvi liječnik u našoj zemlji fra Mato Nikolić (1784. - 1844.). Zanimljivo je da su, uz fra Matu, još sedmorica svećenika - fratara bila diplomirani liječnici.

O burnoj povijesti Kreševa može se pisati u nastavcima. Mogu se pisati sjajne knjige i velike monografije. Zanimljivo je da ni jedna mostarska i ni jedna hercegovačka turistička zajednica ne organizira posjet Kreševu, franjevačkom samostanu, knjižnici i radnoj sobi znamenitog svećenika, pisca i diplomata fra Grge Martića, Kraljevoj Sutjesci i mističnom Bobovcu. Ne radi to ni jedna školska ustanova ili udruga. A povijest središnje Bosne zove!

U samostanskom muzeju i maloj radnoj sobi fra Grge Martića sažeto je stoljeće burne bosanske povijesti i može se pogledati: namještaj kupljen od Osman-paše Latasa, gramofon iz 1868. godine, ruski samostar za čaj star dva stoljeća, misnica izrađena od zlatnih niti, drvena statua u kojoj je komadić jeruzalemskog križa, sablja Josipa bana Jelačića, povelja “Slavnom sinu slavne Herceg-Bosne” i stotine drugih zanimljivih stvari, sve do uredno složene knjige drevnih recepata.

Put iz Kreševa poveo me je prema Visokom, gradu i istoimenoj općini u središnjem dijelu Bosne. Putnik namjernik koji vozilom pođe autocestom prema Zenici, na jednom uzvišenju s desne strane, usred šumarka i proplanka, mora uočiti veliku metalnu ploču postavljenu na dvama željeznim stupovima na kojoj piše: “Mile - mjesto krunidbe bosanskih kraljeva”. Ploča priliči reklamnom panou jedne vulkanizerske radnje ili javne kuće, kakve su poslije rata po središnjoj Bosni nicale kao gljive poslije velike kiše, a nikako o natpisu i svetom mjestu krunidbe narodnih vladara. K tomu još i kraljeva.

A u tim Milama nalazi se franjevački samostan, crkva sv. Nikole, grobno mjesto bana Stjepana II. Kotromanića i kralja Tvrtka. Nađeni predmeti - kraljevski prsten, ukrasi i nakit - sve se može razgledati u visočkom Zavičajnom muzeju.

Visoko danas živi drugi turistički život. Ako vas putovi dovedu do središta ovog srednjobosanskog grada, zastanite, posjetite piramide i poslušajte dr. Semira Osmanagića. Pažljivo saslušajte, razaberite pomiješane misli i sami za sebe donesite zaključke.

Kao dobar domaćin, doktor će vas radostan povesti do uzvišenja Belvedere i pokazati bosanske piramide Sunca i Mjeseca. Pokazat će vam znanstvena mišljenja domaćih i inozemnih instituta koji svjedoče da su kamene naslage i fosilizirani listovi stari između 15 - 35 tisuća kalendarskih godina.

Domaću i svjetsku javnost dr. Osmanagić želi uvjeriti da se tu nalaze bosanske piramide Sunca i Mjeseca. Sudbina njegovih priča nalik je pričama meksičkog arheologa Salinasa Pricea (1938. - 2012.) koji je znanstvenu javnost želio uvjeriti da je u Gabeli bio drevni grad Troja. U Visokom svakako treba posjetiti Franjevačku klasičnu gimnaziju (1900. godina) s bogatom knjižnicom, likovnim djelima i etnografskom zbirkom.

S autoceste, u mjestu Ćatici, krenuo sam prema Kaknju, Varešu, Bobovcu i Kraljevoj Sutjesci - drevnom gradiću koji se u elipsastoj kotlini smjestio ispod brda Teševa. Uz rijeku Trstionicu. Proći ovim putom, a u Varešu ne posjetiti fra Mirka Majdančića, legendarnog svećenika – onog s gitarom oko vrata i pjesmom u duši - ne bi imalo nikakvog smisla. Pogotovo ne bi bilo smisla ne sjetiti se slavnog Varešaka fra Matije Divkovića (1563. - 1631.), utemeljitelja književnosti na domaćem jeziku i autora prve tiskane knjige “Nauk krstijanski za narod slovinski” iz 1611. godine. Povijest svjedoči da je bosanski svećenik - franjevac u dalekoj Veneciji slova modelirao i izlijevao i tako prije ravno 420 godina puku podario pisanu višeslojnu knjigu. Varešu ponovno sviće. Otvaraju se rudnici žive, zlata i olova. Nad gradom i krajem leluja nova nada. Sredinom 14. stoljeća, u podgrađu Bobovca, u Kraljevoj Sutjesci, utemeljen je franjevački samostan i crkva sv. Ivana Krstitelja. S vremenom ovo mjesto postalo je duhovno, kulturno i administrativno središte u kojem su stolovali bosanski kraljevi iz dinastije Kotromanića. Ovakvog sakralnog zdanja ni Rim se ne bi postidio. Tu se nalazila i kraljevska palača - curia bani, banski dvori. Tu je boravila i posljednja bosanska kraljica, blažena Katarina.

Svake godine od 24. do 26. listopada žene u Kraljevoj Sutjesci oblače narodnu nošnju i žaluju za posljednjom kraljicom. U muzeju franjevačke crkve mogu se razgledati prastare stvari: knjige i inkunabule iz 1450. godine, najvrjednija slika “Krist pada pod križem”, a odmah iza crkve najstarija bosanska kuća Ivana Duspera i, opet, najstarija džamija Mehmeda II. Osvajača. U Kraljevoj Sutjesci djelovalo je prvo filozofsko-teološko učilište, utemeljeno davne 1851. godine.

Padom Bosne pala je i Kraljeva Sutjeska. Nastupila su duga, olovna i tamna stoljeća osmanske okupacije i zuluma kakav povijest ne bilježi od kuluka i svakakvih nameta do uis primae noctis - prava prve bračne noći ili prava gospodara na razdjevičenje djevojke koja se nalazi na njegovu imanju i pod njegovu vlašću.

Ovu dionicu putovanja završio sam u dvorištu obiteljske kuće maestra Ivice Šarića, glasom i stasom proslavljenog opernog umjetnika. U svakoj prilici s maestrom može se zametnuti zanimljiv razgovor. Obišao je svijet uzduž i poprijeko, družio se s znamenitim umjetnicima i ljudima ovog vremena i pretvorio se u raskošnu enciklopediju. Dok smo nazdravljali pićem dobrodošlice, vratili smo sjećanja na tetu Angelu - maestrovu majku s kojom sam se do kraja njezina života dopisivao. Svaka poruka tete Angele bila je cjelovita misao, bez gramatičke pogreške. Na onaj svijet otišla je u svojoj 90. godini života.

Obišao sam raskošni vrt, prizemlje i kat obiteljske kuće i ostao zatečen kako se maestro lagano, kao notama, poigrao kamenom, drvom, željezom i bojama - i tako ukrasio svoj rodni dom.

Prije deset godina zatekla nas je prerana smrt proslavljenog hrvatskog dirigenta maestra Vjekoslava Šuteja - bliskog prijatelja. Na godišnjicu njegove smrti Zagrebačka filharmonija upriličila je koncert sjećanja. Pjevao je maestro Šarić, s njim i slavni španjolski tenor Jose Carreras (1946.), jedan od trojice slavnih tenora. Preponosni Španjolac poznat je po tome što na pozornici “odradi” svoj dio posla i istog časa povlači se u svoj kutak. Ne zanima ga što će drugi pjevati i kako će to izvesti.

U času kada je maestro Šarić zapjevao “Oči čornije”, iz neposredne blizine vidio sam da je Carreras zatečen onim što čuje - zastao. Pljeskao je, nogama cupkao i tiho govorio: “Bravo, bravo”. Vjerujem da maestro Šarić nije mogao doživjeti veće priznanje od pozornosti, priznanja i pljeska slavnog tenora.

Idućeg dana iz dvorišta maestrove rodne kuće otišli smo do spomenika kraljici Katarini. Spomenik je Matica hrvatska Mostar darovala Kraljevoj Sutjesci u znak male zahvalnosti za maestrov veliki i neprocjenjiv doprinos razvitku međunarodne kulturne manifestacije “Mostarsko proljeće - Dani Matice hrvatske”.

S maestrom sam se pozdravio, upalio vozilo i na radiju čuo pjesmu “Prođoh Bosnom kroz gradove”. Pošao sam put lijepe Nove Bile.•

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

HA
Habuhabuhabu
08:33 04.08.2020.

Divan tekst! Ipak, kako bi sve bilo tacno kao kod tete Angele, a ne pomijesano kao kod Semira Osmanagica, ispravio bih rijec «samostar» i napisao pravilno «samovar». Tako ce biti savrseno.