Njemačka javnost još se lanjskog listopada podijelila nakon odluke gradske uprave Kölna, koja je odlučila dopustiti petkom islamskim svećenicima tzv. učenje ezana, odnosno mujezinima poziv na molitvu s minaretskih zvučnika, karakterističan upravo za islam, kao što su crkvena zvona prepoznatljiv zvuk crkvenih tornjeva. Najavljen tada kao dvogodišnji pilot-projekt, zaživio je jučer, no rasprave treba li to jednoj Njemačkoj ili ne ostale su i dalje. Köln je poznat kao grad s monumentalnom gotičkom katedralom, za koju se kaže da je jedna od najvećih i najljepših u Europi, ali i kao grad koji na svojem području ima ukupno 35 džamija jer od milijun stanovnika oko 120.000 su muslimani. Njemačka je poznata, s druge strane, i kao zemlja u kojoj se godišnje veliki broj vjernika ispisuje iz crkve. Kako katoličke, tako i protestantskih crkava. Tvrdi se da je u pitanju porez, koji se naplaćuje kao “kirchensteuer”, tj. crkveni porez. Međutim, u pozadini je golema apostazija, odnosno otpad od vjere, koja nije zahvatila samo Njemačku, nego i mnoge druge zapadnoeuropske zemlje, čiji su se stanovnici odrekli praktičnog vjerskog života. To su sve poznate stvari i godinama se na njih gleda kao na neki uobičajen fenomen, koji će doći i proći poput ostalih društvenih fenomena, premda je očigledno da se europsko kršćansko biće sve više i više rastače. Pod naletom sekularizma uvedeni su pojmovi poput političke korektnosti i tolerancije, no oni na ovome vjerskome području nemaju gotovo nikakva efekta jer europska društva i države nemaju gotovo nikakve kanale kojima mogu komunicirati s rastućim vjerskim zajednicama, poput islama, koji je tu na prvome mjestu. Europske države u pravilu su posljednjih desetljeća ignorirale porast broja islamskih vjernika u svojoj sredini i nisu ni htjele ni umjele tražiti načina kako ih integrirati u društvo. Zbog toga su se te zajednice zatvarale u svoja “geta”, koja su često bila prepuštena sama sebi i/ili samozvanim liderima, čija učenja ponekad nisu posve bila u skladu s temeljnim islamskim naukom. Zagrebački muslimani sve su to gledali s velikom pažnjom i Europi su u više navrata predlagali tzv. hrvatski model islama, koji s jedne strane priznaje islam kao jednakopravnu religiju (čak i zakonski), a s druge obvezuje muslimane na prihvaćanje vrijednosti sredine u kojoj žive. Islamska zajednica Hrvatske stožerna je u takvom odnosu i ona je glavni osigurač da između islama i države ni u jednom trenutku neće poći po krivu. Pokazalo se to u više navrata. Tako je prije pet godina zagrebački muftija dr. Aziz ef. Hasanović primio u Islamskom centru u Zagrebu državnog ministra za europske poslove u Ministarstvu vanjskih poslova Njemačke Michaela Rothoma, a glavna tema bila je razmjena hrvatskog iskustva za bolju integraciju islama u Njemačkoj i Europi. I to ponovno sada najbolje potvrđuje vrijednost tzv. hrvatskog modela islama. Koji ne asimilira muslimane, ne isključuje ih iz društva, nego ih integrira. Slikovit primjer za to je “ezan” koji se svakog petka desetljećima čuje sa zagrebačke džamije i koji ama baš nikoga ne uznemirava niti uzrokuje podjele u našem društvu.
Kolumna