Kada čovjek prenoći u Mostaru, nije zvuk ono što ga probudi, nego svjetlost. To je svjetlost izuzetna po jačini i kakvoći – piše naš nobelovac Ivo Andrić.
Postoji vrijeme i postoje dani kada hercegovačka svjetlost postane prejaka. Nepodnošljiva! Tada ljudi priobalne Hercegovine, prije nego se sunce pomoli iza Veleža, bježe prema Makarskoj rivijeri i Jadranskom moru.
Putovanje do mora danas bi bilo lakše da ne postoji očita tromost i očita opstrukcija gradnje cesta kroz Hercegovinu. Međunarodni granični prijelaz Bijača otvoren je prije sedam godina (2013.), a odvojak prema Međugorju, dug deset kilometara, godinu dana poslije. Od tada do danas, u proteklih šest, zamalo punih sedam godina, u Hercegovini nije otvoren ni jedan metar nove autoceste.
Cestovni pravac Zvirovići - Međugorje gradi se puževom brzinom. Trasa nekoliko stotina metara kraća od šest kilometara (ne autoceste) projektira se, priprema i gradi punih šest godina. Još nije dovršena. I tko zna kada će, a najpoznatije marijansko svetište i veliko turističko odredište strpljivo čeka priključak na suvremenu prometnicu. Ako se gradnja autoceste do Sarajeva nastavi ovakvom dinamikom – deset kilometara za deset godina – Hercegovina će s glavnim gradom biti povezana vjerojatno 2120. godine.
Jedna od karakternih osobina hercegovačkog čovjeka jest njegova sabranost i predanost poslu koji uzme u svoje ruke. Njegova pažnja ne luta i njegove ruke ne oklijevaju. On ne zna za radno vrijeme i ne zna za prekoračenje dogovorenog roka. Nad svojim radom on se, kao pijavica, povije i posao uvijek obavi kako treba. Dakle, problemi leže na drugoj strani.
Eto, dođe vrijeme da snagom zakonske uredbe susjedna Republika Hrvatska propisa i reče da se zbog koronavirusa preko njezine granice ne može. Put je zatvoren. Rampa je spuštena!
Ne vrijedi domovnica, ne vrijedi ni putovnica. Ne vrijedi ni državljanstvo. Kažu: u svoju kuće ne možete. Mi vodimo računa o vašem zdravlju!
Zato nije čudo što je priobalna Hercegovina kiptjela od bijesa. U tom suodnosu često stvari zaškripe i zapnu. Trideset godina hrvatski odvjetnici iz BiH kipte od bijesa jer u zemlji čiji su državljani nemaju pravo na rad. To je profesionalna diskriminacija prvog reda. Ljutnja je razumljiva!
Ljudi se ne mogu pomiriti da je to, ipak drugi, u neku ruku – tuđi prostor. Ne vrijedi spoznaja da sve rijeke naše zemlje idu u istom smjeru, na drugu stranu. Samo se Neretva odvaja i putuje ususret jugu, Jadranskom moru i Mediteranu. Kako vode Neretve jure prema moru, tako ljudi s ovih prostora stoljećima idu za njom. Hode, plove i u svemu se sjedinjuju. Praviti brane nije dobro, nije ni politički uputno. Definitivno, prema svojim državljanima nastanjenim u Bosni i Hercegovini Republika Hrvatska mora promijeniti svoj odnos. Mora, u mnogočemu!
Nisu bosanskohercegovački Hrvati njezini siromašni rođaci i priprosti ljudi s bijelim čarapama!
Nobelovci Ivo Andrić i Vladimir Prelog, tenisači Marin Čilić i Ivan Dodig, košarkaši Bojan Bogdanović i Ivica Zubac, treneri Miroslav Blažević i Zlatko Dalić, umjetnici Ornela Vištica, Dragan Despot i Goran Bogdan, znanstvenici Ivica Đikić i Mate Rimac po svim kontinentima pronose ime svog naroda.
U vrijeme pisanja ove kolumne doznao sam da je Mediteranski brevijar pisca i filozofa Predraga Matvejevića (1932. – 2017.) posmrtno čašćen književnom nagradom Jean d’Ormesson (1925. – 2017.). Bolji poznavatelji svjetske književne scene kažu da nagrada s imenom vodećeg francuskog pisca i filozofa, po svom značenju, ni u čemu ne zaostaje za onom s imenom Alfreda Nobela (1833. – 1896.).
Republika Hrvatska veliki je dužnik.
Prema središnjoj Bosni, prema zaboravljenom prostoru Bobovca i Kraljeve Sutjeske, Kreševa i Fojnice, Jajca, Travnika i Guče Gore, na poseban način. U vrijeme pisanja ove kolumne iza nas su izbori u susjednim zemljama – u Srbiji i Hrvatskoj. Ako se ne dogode izvanredne okolnosti vezano za koronavirus, pred nama su izbori u Bosni i Hercegovini i susjednoj Republici Crnoj Gori. Izbori koji su obavljeni u susjedstvu i oni koji će se dogoditi povezani su brojnim nitima. Jedni na druge utječu i oni će svojim silnicama i različitim rukavcima kreirati našu budućnost. Mogu nas odvesti u vode normalnih susjedskih odnosa ili još jednom izazvati razigravanje neriješenih rezultata i sveukupnih odnosa. Na jednoj, drugoj i svakoj strani postoje snage koje bi željele zaigrati političke produžetke, pa kako god bude.
I kako god ispadne.
Zato je važno tko će u novom mandatnom razdoblju preuzeti poluge vlasti i moć odlučivanja. Za izbor narodnih predstavnika svi smo odgovorni. Oduvijek sam mislio, a tako i danas mislim, da je potrebno zakonom regulirati obvezu izlaska na izbore. U svakom malo većem gradu nije vozaču ostavljeno na volju gdje će parkirati svoje vozilo. Gdje ćemo i koga ćemo parkirati u parlamentarne klupe, ne može biti prepušteno samo određenom postotku birača. To je građansko pravo i građanska obveza svake punoljetne osobe.
Uvijek sam se pitao što ljude vuče u zagonetne često i mutne političke vode.0 Prirodna je težnja svakog ljudskog stvorenja da, na najbolji način, predstavi svoje biće, svoje znanje, svoje ideje i svoje projekte. Prigodnijeg i privlačnijeg načina nema od onoga koji pruža politička vlast, jer ona svojom biti pruža mogućnost potvrđivanja samog sebe i oblikovanja svijeta oko sebe.
Ne postoji nijedan glazbenik - dirigent koji jednog dana ne bi želio stati ispred velikog filharmonijskog orkestra.
Ne postoji ni jedan operni umjetnik koji ne bi želio prošetati po pozornici milanske Scale ili newyorškoga Metropolitana, kao što ne postoji ni jedan nogometaš koji svoju karijeru ne bi želio okruniti u madridskom Realu ili katalonskoj Barceloni.
Istina je da ne postoji ni jedan aktualni hrvatski političar koji ne bi želio sjesti u klupe Hrvatskog sabora.
Politički tron uvijek donosi određeni stupanj respekta javnosti, ali i veliku lepezu različitih pogodnosti. Pogodnosti koje, i u najdemokratskijim zemljama, idu uz političku vlast i političku moć.
Sve je to normalno do trenutka u kojem se izabrani narodni predstavnik ne privikne i ne zaživi s povlasticama koje mu politički život donosi. Besmisleno je vjerovati da će ozbiljan politički predstavnik voziti automobil, brinuti se o njegovu održavanju i parkiranju. Sigurno je da neće listati telefonske imenike i tražiti brojeve onih s kojima želi razgovarati. Neće ići na tržnicu po živežne namirnice niti će u redu čekati na registraciju vozila ili na liječnički pregled. Takve poslove obavljat će njegovi vozači, tajnice i suradnici.
Problem nastaje u času kada narodni predstavnik postane zarobljenik svog političkog položaja, kada se otuđi od onih koji su ga izabrali, pa i od samog sebe. Može se dogoditi da svatko od nas, u jednom času, shvati da to nije čovjek koga smo birali, s kojim smo jučer bili na kavi, išli na utakmice, na svadbe i druge prilike i prigode. Srpski književnik Branislav Nušić (1864. –1938.) o ovoj je temi napisao svevremenu komediju Gospođa ministarka. Stotinu godina, u stotinu kazališnih kuća, ova komedija igra se s jednakim uspjehom. Kada sagledamo našu poslijeratnu političku scenu, slavni komediograf imao bi gomilu likova za novu komediju Gospođa ministarka.
Inače, politika je područje društvene djelatnosti koje postavlja visoke moralne zahtjeve. Ona je, u biti, namijenjena skromnim ljudima koje nije moguće pokvariti, korumpirati i zavarati. Politika je zato uzvišen poziv. Ona je za one ljude koji su spremni živjeti po natpisu i poruci s vrata kneza drevne Dubrovačke Republike: Obliti privatorum publica curate (Zaboravite na privatno, brinite se o javnom)!
Svako zanimanje može uprljati pojedinac. Može se to dogoditi svećeniku, duhovniku, biskupu, vladiki i reisu. Može se dogoditi svakom tko se u obnašanju javne dužnosti počne baviti svojim, a ne općim, narodnim interesom.
U našoj zemlji narodno nezadovoljstvo buja i širi se.
U Bosni i Hercegovini jedan konstitutivni narod nezadovoljan je svojim položajem. Malobrojan i nemoćan, posrće i traži mogućnost svog opstanka. Jedan drugi narod naslonio se na tragična daytonska rješenja i, urbi et orbi, zagovara svoju neovisnost, samostalnost ili pripojenje. Treći najbrojniji narod sve poluge vlasti želi imati u svojim rukama. Krajnji ishod ne sluti na dobro!
U susjednoj Crnoj Gori rasplamsale su se podjele. Jedan narod želi obnoviti svoju državnost i svijetu pokazati da je to samostalna i suverena državna tvorevina, dostojna članstva u zajednici europskih naroda.
S druge strane, ozbiljne snage žele reći da to nije država, nego odvojak istog naroda nekadašnje zajedničke carevine. Politički odnosi dovedeni su do usijanja, dovedeni do praga ozbiljnog nesporazuma i sukoba. Izabrana vlast u Srbiji i Hrvatskoj imat će utjecaja na predstojeće izbore u BiH i Crnoj Gori, kao što će i izbori u ovim zemljama imati svoj odraz na život Balkanskog poluotoka.
Državniku koji uspije natkriliti naše nesporazume poželjet ću da mu čudesna kiparska ruka Stjepana Skoke (1959.), našeg Antuna Augustinčića (1900. – 1979.), podigne bistu. Baš onako kako je slavni Nikola Tesla (1856. – 1943.) poželio da za njegovo grobno mjesto bistu uradi veliki hrvatski kipar Ivan Meštrović (1883. – 1962.).
Kolumna