Još se prepričava hrvatska nogometna bajka ispisana na Mundijalu u Rusiji, ali i one s dočeka vatrenih. Prepričavat će se i dalje. Među njima je i doček srebrnoga Zlatka u njegovu rodnom Livnu koje je učvrstilo svoje “i” u imenu Bosne i Hercegovine, postalo sastavni veznik Hrvata u Hercegovini i onih u Bosni, Hrvata u BiH i Republici Hrvatskoj, iseljene i domovinske Hrvatske. Slavilo se, pjevalo se, veselilo u Livnu, a ovacije i pjesma čuli su se i do Hrvatske, hrvatskog iseljeništva. Livno je slavilo svoga Dalića, nogometnog generala i običnog vojnika livanjskoga HVO-a pa je Livno postalo Dalić-Grad (u susjedstvu mu je Tomislav-Grad). Srebrni Zlatko ulio je novu nadu svom rodnom Livnu, ali i svim Hrvatima ma gdje bili. Dalićeva bajka učit će se u nogometnim akademijama, na katedrama, a valjalo bi je uvesti i u obveznu lektiru, snimiti film, televizijsku seriju. Od njegove ljudske skromnosti i neskromnog znanja, ne samo kad je nogomet u pitanju, valja učiti. Ništa nakon srebra u Rusiji neće biti isto.
Velik postotak Hrvati u Hrvatskoj, kao i golem broj građana BiH, još nisu u dovoljnoj mjeri shvatili ulogu Livna u obrani i Hrvatske i BiH. Ono što je za obranu srebrnih vatrenih na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji bio Dejan Lovren iz Kraljeve Sutjeske, to je bilo Livno u Bosni i Hercegovini za obranu Hrvatske u Domovinskom ratu i obrani BiH. Bez onog livanjskog “i” ne bi bilo ni Hrvatske ni BiH. Znaju to dobro u Bihaću, ali u Sarajevu slabo. Postoji dovoljan vremenski odmak pa je vrijeme da se uloga Livna u obrani od agresije rasvijetli na znanstveni način kako bi se ušutkali oni koji u svemu imaju neku svoju “istinu”. Koju su na način bizantijske “logike” uspjeli nametnuti i u svijest brojnih odgovornih dužnosnika međunarodne zajednice, koji su rođeni daleko od Bizanta i njegove “logike” po kojoj je pogrešan dojam puno važniji od pravih činjenica.
Pojedini predstavnici razjedinjene međunarodne zajednice ponašaju se kao ona dokona djevojka koja je na sarkastičan način nasamarila upornog udvarača. Poslala mu je poruku: “Navrati kod mene večeras, nema nitko kod kuće!”
Mladić je navratio, uporno je zvonio na vratima, ali nitko se nije javljao. Stvarno nitko nije bio kod kuće! Takvi uvjeravaju bh. Hrvate kako je za njih dobro ono što se iz aviona vidi da je više nego loše. BiH ne može funkcionirati bez konsenzusa o najvažnijim pitanjima, a hrvatsko pitanje je najvažnije. A bez rješenja toga pitanja čitava BiH je u pitanju. Uvjeravaju Hrvate kako trebaju vjerovati u dobre namjere onih koji bi im umjesto njih birali političke predstavnike u vlasti. A put u pakao popločan je dobrim namjerama, a kamoli lošim. A vide se s Mjeseca, kao i Kineski zid. Pojedini predstavnici međunarodne zajednice ponašaju se gotovo kao i početkom 90-ih. U početku su podržali onu stranu u Jugoslaviji koja je u tom trenutku izgledala jača. Kasnije su uvidjeli da su pogriješili. Nevjerojatno je da ne vide što se u BiH stvarno događa, ne samo na štetu Hrvata nego i na štetu svih u BiH, ali i puno, puno šire. Vidljivo je da neki u Bosni i Hercegovini ne žele uspjeh jer bi to za njih bio - neuspjeh!
Mnogi se u BiH i oko nje ponašaju kao onaj komesar u boljševička vremena nakon Drugog svjetskog rata u bivšoj državi. Na jednoj “konferenciji” u jednom hercegovačkom selu držao je predavanje o tome kako je besmisleno vjerovati u Boga pa kazao:
- Boga još nitko nije vidio, kako onda možete vjerovati u Boga. Možete vjerovati samo u ono što vidite.
- Evo, ja tebe vidim, ali ti ne virujem - uzvrati jedan stariji, hrabri mještanin.
BiH je na začelju kolone zemalja zapadnog Balkana u svom približavanju Europi. BiH treba požuriti s ispunjavanjem svojih preuzetih obveza vezanih uz približavanju euroatlantskim asocijacijama. Ili neki misle da se sve lako i brzo može postići, kao u novoj inačici vica o brzini:
- Što radi hrvatski nogometni reprezentativac Ante Rebić kad zakasni na autobus?
- Pričeka ga na sljedećoj postaji!