Kolumna josipa muselimovića

MOSTARSKA KRONIKA

MOSTARSKA KRONIKA
10.02.2019.
u 09:00
Pogledaj originalni članak

Za mostarsku Ulicu Stjepana Radića govore da je jedna od najljepših gradskih ulica. Nije jednolična i skučena, s debelim sjenkama i mrtvim redom kao što su ulice u drugim, zbijenim gradskim kvartovima. Posebno onima u Starome gradu i oko Starog mosta.

Od prestižnog hotela Mostar, pokraj kafića Perla, Galerije Aluminij i Vlade Hercegovačko-neretvanske županije, kao prava crta, završava u podnožju stepenica koje vode na Bijeli brijeg. Ulica je pregledna, prozračna, puna dnevne svjetlosti, s raslinjem, rasvjetom i širokim nogostupima – s jedne i druge strane.

Stare i nove zgrade pomirile su svoje patine i s poslovnim prostorima odišu skladom urbane cjeline. Pizzerija i slastičarnica Roma, s prostranom terasom, mjesto je proljetnih, ljetnih i cjelogodišnjih okupljanja ljudi svih uzrasta i svih staleža.

Ulica je mjesto ugodnog stanovanja. U njoj su rođeni i do neviđenih razmjera stasali jedan književnik, jedan košarkaš i tri nogometaša: Gradimir Gojer, Dražen Dalipagić, Ivica Ćurković, Jadranko Topić i Enver Marić. Oni danas žive na drugim adresama.

U Mostaru ih nema!

Dostojno ih nasljeđuju novi gospodari i gospari ulice: stomatološki maestro dr. Slavko Musa, Marin Topić, apsolutni gospodar kista i svih boja, Franjo Džidić, nogometna ikona Veleža, te ugostitelj Mijo Glamuzina. Uz baršunast i glasan osmijeh, punim ustima i cijelim plućima, glatko i veselo, Mijo će vas počastiti izvrsnom kavom i posavjetovati kako se treba hraniti i kako zdravo živjeti. Ako vam se pruži prilika, saslušajte ga!

Ovi stanovnici ulicu poštuju kao pravu gradsku damu i čuvaju je sa svim nijansama njezine ljepote.

Prije pedesetak godina u ovoj ulici upoznao sam jednoga po mnogočemu neobična mladića. Od knjige se nije odvajao. S knjigom u ruci išao je do nogometnoga stadiona. Nije bilo lako redovito trenirati i uspješno studirati matematiku i fiziku.

Nogometaši i svi ostali sportaši najradije i najčešće odlučuju studirati društvene znanosti. Salem zapeo za matematiku i njezinu polusestru fiziku.

Nakon redovitih treninga, u ulici se češće i sve dulje zadržavao. Božjom milošću, tu je upoznao lijepu djevojku, moju susjedu vitka stasa, plavih očiju, bujnih grudi i duge kose. Punu kao grozd. Za dvije godine postala je njegova životna suputnica. Rado se sjećam prijateljstva s profesorom, sjajnim nogometašem Veleža i gromadom od čovjeka – Salemom Halilhodžićem.

Život je nepredvidiva kategorija.

I profesor se otisnuo trbuhom za kruhom.

Prvi ozbiljniji udar Salemovo srce nije izdržalo. Bečka kardiokirurgija nije mogla pomoći. Ni njegova supruga nije izdržala nalet kancerogene bolesti. Njihova djeca žive i rade u Beču. Halilhodžića danas nema u Mostaru.

Malo pomalo, sve nas je manje.

Prije četrdesetak godina, na kultnoj terasi hotela Mostar, u naše društvo i za naš stol, Salem je doveo mlađega brata Vahida. Tek usput reče da je dobar mladić, da je igrao za tamošnji nogometni klub i da će pokušati u podmlatku Veleža.

Nije bilo teško primijetiti da se u društvu nepoznatih ljudi mlađi Halilhodžić ne osjeća ugodno. S vremena na vrijeme podigao bi glavu i pogledao Duška Bajevića. Sjediti za stolom s Princom na vrhuncu njegove nogometne slave – nije moglo biti veće časti za mladića koji sanja svoju nogometnu karijeru!

Nije bilo teško primijetiti da se Vahid neugodno osjeća u društvu nepoznatih ljudi. Nitko nije mogao pretpostaviti da će vižljasti, tankovijasti mladić postati internacionalna sportska megazvijezda. Sportaš koji će nadmašiti sve s kojima je igrao u Veležu i izvan njega.

Dosegnuo je reprezentativni status, igrao u velikim europskim klubovima, trenirao nekoliko velikih momčadi i nekoliko nacionalnih vrsta. U vrijeme pisanja ove kolumne trenira francuski Nantes, klub u kome se popeo do sportskih zvjezdanih trenutaka. Vaha ponovno živi svoj francuski san.

Uz izraziti nogometni talent, Vaha se pokazao kao vješt gospodarstvenik. Otvarao je talijanske modne butike i pekarnice francuskih peciva. Družili smo se. U isto vrijeme uređivali smo obiteljska staništa, slušali arhitekta Edu i odlazili kupiti ono što bi nam kazao da treba nabaviti.

U rujnu 1991. godine, s francuske Azurne obale, s prelijepom suprugom, došao je na otvorenje prvoga međugorskog hotela Ana-Marija. Preplanuli, u probranoj odjeći, plijenili su pozornost talijanskih, hrvatskih, bosanskohercegovačkih i inih gostiju. Novinari, fotoreporteri i snimatelji, od njih se nisu odvajali.

Nekoliko mjeseci nakon otvorenja hotela Ana-Marija, tenkovi Jugoslavenske narodne armije pošli su u demokratski mimohod ulicama Mostara. Pod krinkom vojne vježbe, pošla je zaposjesti strateške točke kupreške visoravni i nadzirati jadransku obalu. Zapravo, okupirati dijelove Republike Hrvatske.

Obruč se počeo stezati.

Na vrata grada pokucao je užas!

U neočekivanom metežu netko je zapucao i ozlijedio Vahu.

Čuo sam za tu vijest.

Vratio sam se iz Sarajeva i iste večeri posjetio ga u mostarskoj bolnici. Ovdje, pomislio sam, nesporazumi uvijek počinju s jednim metkom.

Jedan metak za austrougarskoga prijestolonasljednika i – eto Prvoga svjetskog rata!

Jedan metak za Stjepana Radića i – eto stoljeća trvenja i nesporazuma!

Jedan metak za srpskoga svata na Baščaršiji i eto – bosanskohercegovačkoga pokolja!

Jedan metak za sportsku megazvijezdu i – eto nemira i nereda u gradu na Neretvi!

Kada se u prijateljskom razgovoru dotaknu stranice njegova života i sportske karijere, Vaha će, poput nedužna djeteta, otvoriti dušu i ispričati sve što je doživio i protiv čega se borio.

Svake godine, nekako s proljeća, Večernji list organizira tradicionalnu megadruštvenu manifestaciju pod nazivom Večernjakov pečat.

Dovitljivi glavni i odgovorni urednik Jozo Pavković prošle godine odlučio je Večernjakov pečat dodijeliti trojici velikih trenera: Vladimiru Petkoviću iz Sarajeva, Vahidu Halilhodžiću iz Mostara i Zlatku Daliću iz Livna.

Petković vodi nogometnu reprezentaciju Švicarske, Halilhodžić Japana, a Zlatko Dalić Hrvatske, aktualnoga svjetskog viceprvaka. Pri dodjeli priznanja Vaha je, uz suze, rekao:

“Nakon 25 godina, prvi put došao sam na Rondo gdje je nekada bila moja spaljena obiteljska kuća”. Njegovu emociju vidio je cijeli svijet.

Danas se u Mostaru Vaha može sresti samo u danima obiteljskih obveza. Slobodne dane provodi u Dubrovniku. Na dubrovačkom Lapadu uređuje obiteljsku vilu, a tik uz plažu, u novom luksuznom zdanju, kupio je tucet apartmana i jedan restoran. Iz Nantesa doleti u dubrovačku zračnu luku.

U Gradu provede dan-dva i istim putem natrag. Ni Vaha ne stanuje više u Mostaru. Nema ni legendarnoga Envera Marića-Mare.

Na obalama rijeke Bune Duško Bajević, Princ s Neretve, sagradio je obiteljsku vikend kuću s vrtom i bazenom kakva se može vidjeti samo u prestižnim svjetskim časopisima. Pripremao je svoj povratak. Prošle su godine igračke slave i trenerske karijere.

Onaj tko je s ovim plemenitim čovjekom proveo jedan dan, zna s koliko ljubavi u srcu nosi svoj grad. I – što sad?

U Mostar ću dolaziti samo ljeti – reče.

Zamalo da mu suze ne potekoše! Baš onako kako se i Vahi dogodilo u trenutku prijma Večernjakova pečata. Ni Princ s Neretve ne stanuje u svome rodnom gradu. Ovo je priča o kojoj bi se netko odgovoran morao pozabaviti.

Ulica je dostojna imena političkog vizionara, književnika, prevoditelja, publiciste i mučenika – Stjepana Radića (1871. – 1928.).

Kada se spomene ime Stjepana Radića, priča uglavnom završava poznatom činjenicom da je bio politički predvodnik svoga naroda i da je kao zastupnik, iz zasjede, mučki ubijen u klupama Narodne skupštine prve Jugoslavije.

Metak u grudi Stjepana Radića, Pavla Radića, Đure Basaričeka, Ivana Granđe i Ivana Pernara, bio je metak potiljak ideji jugoslavenske zajednice.

Kada bi u Gradu i o čemu odlučivao, onda bih mjesto kružnoga toka, gdje se ulica križa s Ulicom kralja Tvrtka, imenovao Trgom Stjepana Radića. Podigao bih mu spomenik ili makar poprsje, onako kako je, stotinjak metara niže i južnije, Matica hrvatska podigla bosanskohercegovačkim nobelovcima – Vladimiru Prelogu (1906. – 1998.) i Ivi Andriću (1892. – 1975.).

Matica je nobelovcima podigla poprsja i svijetu pokazala da je mala i od svakog prognana zemlja, iznjedrila jednoga znanstvenika i jednoga književnika planetarnih razmjera i dosega.

Zemlje bližega okruženja, osim Hrvatske, s nobelovcem Lavoslavom Ružičkom (1887. – 1976.), takve velikane nisu rodile.

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.