Nema većeg zla od suđenja za ratne zločine. Predumišljaj institucionalne nakaradnosti dosegao je blasfemično licemjerje i napravio ono što gospodari svijeta i žele – dao je legitimitet ratu. Suditi za ratne zločine moguće je jedino ako se rat ne smatra zločinom. To znači da unutar njegova sadržaja postoje vrlo prihvatljiva i donekle neprihvatljiva ubojstva.
Legislativnu liniju razdvajanja tumačit ćemo arbitrarno, ostavit ćemo je pobjedniku u amanet, da u ime preživjelih odredi u kojoj točki prestaju ubijanja po mjeri, a počinju pretjerano entuzijastične likvidacije i je li ubijanje u ime domovine, vjere, krvi i tla iz svete dužnosti skrenulo u izvanepsku onomatopeju u kojoj se ne može čuti ništa osim grgljanja, jauka i hropca. Suđenje za ratne zločine, kao i strukturiranje ratnih pravila kroz ženevske i druge konvencije nedvosmisleno poručuje da ratovi nikada neće stati. Uvijek će se voditi i ne namjerava ih se zaustaviti, nego se samo moraju odvijati u uvjetima malko kontroliranog užasa.
Da nam je kao civilizaciji stalo riješiti se rata kao jednog od najraširenijih civilizacijskih dosega, onda ne bismo sudili raznim zločinima, već bismo zločinom proglasili sam rat. Ali mi nismo vrsta koja želi ostati bez rata, bez prava na dozvoljenu mjeru zakonskog ubijanja, bez sitnih radosti protjerivanja, silovanja, paljenja, sakaćenja, poslijeratnih traumatičnih mržnji i snivanja osveta. Ne bismo znali kako bez toga. Nürnberško suđenje obuhvatilo je promil krivaca pod definicijom da se sudilo arhitektima zla, a stotine tisuća počinitelja poslije rata mirno je radilo dosadne uredske poslove, točilo pivo po pivnicama, odgajalo djecu u slobodarskom duhu istina koje ne smiju biti izgovorene.
Niti jedna presuda, niti jedan sud nije porazio nacizam i fašizam pa se i 80 godina nakon toga javljaju sve glasniji glasovi i sve nakaznije fizionomije koje vjeruju kako konačno dolazi trenutak za konačno rješenje. Zašto ne, kad je rat još uvijek legitiman način ispravljanja povijesti, nepravdi i kolektivnih frustracija, ali i kulisa za veličanstveni poslovni pothvat unutar kojeg će milijarde novca veseliti gospodare u sjeni. Olimpijske igre u Berlinu održane su 1936. i nikome tada nije smetalo što koncentracijski logor Dachau postoji i bogme svojski radi već tri godine, da bi devet godina poslije počeli suditi jer se, na sveopće iznenađenje, likvidiralo milijune ljudi po sličnim lokacijama o kojima navodno nismo imali dovoljno preciznih podataka. Ruskim sportašima ćemo danas zabraniti natjecanja, ali će predsjednici i premijeri odlaziti ruskom kolegi na pregovarački megdan, a zapadni bilmezi će se praviti da od ruskih oligarha ili na njima u proteklih pola stoljeća nisu zaradili niti jednu jedini kopjejku.
Licemjerje je pravo lice našeg roda. Pitanje je logike može li rat biti išta drugo nego zločin, ali pitanje praktične logike je da se pričeka povijesna distanca pa da se onda osudi krivce. Zamislite da smo međunarodno pravo postavili tako da svatko tko pokrene rat odmah biva proglašen za zločinca, da ga se progoni, hapsi i sudi, koliko bi samo života bilo spašeno, koliko nepotrebnih krvoprolića spriječeno, koliko prljavo unosnih poslova zaustavljeno. S činjenicom da smo usvojili ratna pravila i postratne antizločinačke zakone ostavili smo širom otvorena vrata nasilju, pri čemu sličnost s naknadnim otkupom grijeha nije nimalo slučajna. Postoji priča da su papinske trupe tijekom obračuna s katarima na jugu Francuske tamo negdje u 13. stoljeću, došle pred vrata grada u kojem je stanovništvo bilo izmiješano; pola su bili katari, pola pravovjerni katolici. I kada je bilo jasno da grad pada, da osvajači/oslobodioci ulaze u njega, zbunjeni su se obratili svećeniku, političkom komesaru vojske, s pitanjem kako da prepoznaju katare od "naših".
"Ubijajte redom, bog će već prepoznati svoje", glasio je odgovor praktičnog vjernika i još praktičnijeg dušobrižnika. Bi li se spomenutom križarskom vojskovođi sudilo danas u Haagu i mislite li da je ijedan haaški proces zadovoljio makar jednu žrtvu klanja u bivšoj Jugoslaviji, dostojno kaznio ma i jednog krvnika ili je samo zadovoljavao političko-kvazimoralne forme i stvarao preduvjete iracionalnim mržnjama i nepravdama za novim rehabilitacijama i ofenzivama. Sud za ratne zločine moderna je indulgencija, za grijehe i zločine za koje unaprijed znamo da će biti počinjeni, da ćemo ih počiniti, za poslove koje ćemo nad pobijenima sklopiti i na kraju za navodni mir do kojeg se, očito, "uvijek mora putovati ratom".
Rat je, dakle, ozakonjena stvar koja se niti može niti želi spriječiti i zbog kojeg politika i geostrategija, tajne službe, znanost, privreda, bogobojaznost, ideologija i Topalovići imaju smisla. Zato kad ovih godina hrvatski brigadir slavi NDH, on ne čini ništa protivno općecivilizacijskom duhu naknadne pameti, jer on, u prijevodu, viče: "Raus!" iz Hrvatske svima onima koji se ne slažu da ratni zločin nije ništa drugo nego kad se ljudi ubijaju malo više nego je to normalno. Potpuno je suludo od mejdžora Rausa očekivati da u svom moralnom sklopu pronađe čip za isključivanje egzekucije kao legitimnog obračunavanja s drugima, kao što je potpuno suludo tražiti od akademske zajednice da ispuni moralnu obavezu utvrđivanja uporabne vrijednosti pozdrava "za dom spremni" – jedni bez drugih ne idu. Budućim žrtvama svih budućih zakonskih ratova već sada je puno lakše jer znaju da će jedan dio njihovih dželata biti osuđen na zatvorske kazne, jedan dio će otkupiti svoje grijehe, dobrom dijelu će grijesi biti oprošteni i oni će se vratiti u status uglednog i tihog građana, da bi kroz generaciju ili dvije ponovno mogli aktivirati ljubav prema smrti i vikati "Raus!"
Samo je pitanje hoće li do tada više ikoga biti da ga, kao vrag svoju mater, tjeramo i istjeramo, hoćemo li nastaviti biti legalisti ubijanja, što znači nastavljati spiralni DNK krvožeđi i oprosta grijeha. Nema borbe dobra i zla u svijetu. Oni se tuku u čovjeku. Povijest je registratura zla, arhiva počinjenih strahota i slabašnih opravdanja. Nema generacije koja nije svjedočila barem jednom solidnom masakru, nema čovjeka koji nije bio pijun u ratnim igrama. Žrtve i zločinci, ispada da smo svi to u potencijalu. Kako divna perspektiva za ljudski rod koji nastoji amandmanima u(ne)rediti ono jednostavno i odrješito "ne ubij", odbijajući dosljedno se držati ove zapovijedi kao što odlučno niječemo činjenicu, i kršćani i muslimani, da zdušno slavimo židovski koncept boga.
Biti zločinac danas, ne znači da već sutra neće postati herojem i to je ono što vas može činiti mirnim kad uzimate pušku iz soške, kad isučete bajunetu, kada vam duhovnik blagoslovi oružje i kada pojurišate na brojno nadmoćnijeg zarobljenog neprijatelja. Udrite, bog i sud za ratne zločine ionako će probrati svoje.