Kud plovi ovaj brod

Od vremena parlamentarnih izbora u Bosni i Hercegovini jedva prođoše četiri tjedna. Ni mjesec dana! Predizborna kampanja i izborni rezultati rasplamsali su stare nesporazume do neslućenih razmjera. U zemlji povijesnih i etničkih suprotnosti, rastvorila se Pandorina kutija i prijeti užarenim plamenom poput lave napuljskog vulkana.

Nakon okončanih izbora i neviđenoga političkog skandala, država se doima kao hajdučka pećina i raspukli hercegovački šipak nakon dugih jesenjih kiša. Na ulicama glavnog grada - Sarajeva, kao glineni golubovi, ubijaju se policajci, posljednji bastioni reda, mira i sigurnosti. Danas pisati o prilikama u državi koja je, na našu nesreću, sve osim ono što bi morala biti, nije lako. Nije jednostavno. Nije ni politički zahvalno.

Ništa se ne događa slučajno. Povijest se ponavlja pa je zato potrebno zaviriti u stoljeća koja smo naslijedili. Nakon tog, makar i površnog povijesnog izleta, mnoge stvari mogu biti jasnije. Podudaraju se!

Davno je naša zemlja pala u okove turskog sultanata. Pod pritiskom zamršenih političkih i vjerskih prilika, Bosna je postepeno klizila u svoju propast – u tragičnu 1463. godinu i svoje samoubojstvo.

Nakon povratka iz Visokog sa svečanosti ustoličenja bosanskog kralja (1404.), poklisari tada moćne Dubrovačke Republike, pisali su svome knezu: “Od vremena potopa, svijet se nikada i nigdje nije tako smeo i uznemirio kao u Bosni.”

U isto vrijeme pisali su (1416.) i mađarskoj kraljici:

“U susjednoj Bosni – nema reda, ni posluha; zavladala su razbojstva i otimačine. Zemlja klizi svome kraju.”

Posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević (+1463.) pisao je Svetom Ocu, rimskom papi Piu II.:

“Turci su u mome kraljevstvu podigli nekoliko utvrda; zemlja se nalazi pred nestankom. Neuk svijet to ne vidi i ne razumije. Mojem kraljevstvu potrebna je vaša žurna pomoć.”

Osvajači su uvijek imali suradnike, poslušnike i ljude željne vlasti i pogodnosti koje ona nosi sa sobom.

Srpski despot Đurađ Branković (1423. – 1456.) i herceg Stjepan Kosača (1404. – 1466.), jedan i drugi, tražili su pomoć moćnoga turskog sultanata i dobili ono što su tražili. Dubrovački knez, Veliko i Malo vijeće, nikada nisu oprostili herceg Stjepanu Kosači što je u pomoć pozvao Barah pašu i njegovih tisuću i pol okrutnih ratnika.

Đurađ je htio zaštiti svoj položaj i posjed, a herceg Stjepan umiriti pobunjene podanike. Tako je počela najezda osvajača, tuđeg po vjeri, duhu i rasi, a zaustavljen proces sjedinjenja sa zapadnim svijetom i njegovom kulturom. Baš onako kako se i danas usporavaju procesi priključenja Europskoj uniji i kako se na putu do predsjedničkoga trona bezočno koristi drugo, tuđe biračko tijelo.

Povijest se ponavlja.

Naša zemlja, samo slijep čovjek ne vidi i ne osjeća, klizi svome novom sunovratu. Novoj 1463. godini.

U zemlji je zavladao nered, neposluh i otimačina temeljnih prava konstitutivnoga naroda. Ne poštuju se ni odluke vrhovne sudske vlasti – Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Posljednji izbori provedeni su sukladno važećem Ustavu i Izbornom zakonu, površno i usko promatrano, može se reći da su oni legalni. Međutim, provedeni su protivno odluci Ustavnog suda kojom je naloženo usklađivanje izbornog zakonodavstva s Ustavom pa se, s pravom i pravnim pokrićem, može reći da su oni neustavni, nelegitimni i nezakoniti.

Nakon svega, svijet se smeo, uznemirio, ogorčen bježi i napušta svoja staništa. Svijet osjeća da će ovi izbori usporiti put zemlje prema široj zajednici prosvijećenih naroda i da je pred nama vrijeme velike – moguće najteže društveno-političke krize.

U nekoliko posljednjih tjedana, tjeran poslom, obišao sam zemlju uzduž i poprijeko. Hodao sam Bosnom, više Hercegovinom. Bio sam u Travniku, Vitezu, Kiseljaku, Livnu i svim hercegovačkim općinama. Gdje god sam došao, svijet zapjenjen govori:

“Poniženi smo u svom dostojanstvu, obespravljeni smo u zajamčenim kolektivnim pravima. Nitko nas ne čuje! U što god udarimo, naiđemo na tvrd kamen i još tvrđe nerazumijevanje međunarodne zajednice.”

Na zidu Biskupskog ordinarijata, prekoputa mostarske katedrale, velikim slovima stoji natpis:

“Željko Komšić, nepoželjna osoba!”

Na drugoj strani, na Starom mostu i povijesnoj “katedrali”, na udaljenosti manjoj od jednog kilometra, stoji jednako velik natpis:

“Željko, dobrodošao!”

Plakat protiv plakata, čovjek protiv čovjeka, još jednom – susjed protiv susjeda.

Gradonačelnici i načelnici općina, predsjednici županijskih vlada i skupština u sredinama s većinskim hrvatskim narodom, poslali su jedinstvenu poruku: “Željko Komšić nepoželjna je osoba!”

Uskratili su mu punomoć i ovlast za predstavljanje i zastupanje, kako se pravničkim jezikom kaže.

Predsjedništvo Hrvatskog narodnog sabora, koje okuplja predstavnike svih političkih stranaka, osudilo je ponovno nametanja Željka Komšića za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Učinili su to i svi hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu. Samo naivan čovjek ne može razumjeti što ovo znači i u što se može pretvoriti.

Odveć puno pitanja izvire iz burne povijesti i minulih izbora. Za naše narode ni tragična iskustva nisu magistra vitae – nisu učiteljice života, nego bešćutni svjedok stradanja – danas jednih, sutra drugih, prekosutra i jednih i drugih. I tako ukrug!

“Da sam ja netko”, kako su pjevali slavni indeksovci, da sam moćan kao što je bio moćan Mao Zedong (1893. – 1976.), svakom čovjeku dao bih na čitanje knjigu “Zemlja nepravde”, umno djelo Milovana Đilasa (1911. – 1995).

Unatoč svemu, veleposlanica Sjedinjenih Američkih Država u BiH kaže: “Sve je u redu i po propisima!”

Nije čudo što mudri ljudi znaju reći: “Sačuvaj nas, Bože (i ti sv. Ante), kaosa, tuđeg reda i njihove pravde.”

Povijest demokratskih izbora u Africi i Aziji nema zabilježen slučaj da jedan narod ne može predstavljati onaj tko je dobio njegovu plebiscitarnu podršku a, eto, može onaj od koga se taj isti narod, kao od šugava mačeta, stopostotno odmakao.

U obračunu sa Željkom Komšićem ima različitih osvrta i natpisa.

Ugledna sveučilišna profesorica piše da je on čovjek ograničena političkog znanja i općeg obrazovanja, čovjek čaršijskih manira i ratoborne retorike. Drugi pišu da je nepromišljen, neodmjeren i nasilan čovjek koji je na dan održavanja izbora zaratio s prvim susjedima i zaboravio nauk mudrog fra Grge Martića:

“Jao kući bez ljubavi bratske, a i Bosni bez zemlje Hrvatske...”

Ima svega i sve me ne zanima. Zanima me moralna i etička strana čovjeka koji, nasuprot volji naroda kome pripada, želi obnašati dužnost za koju nije dobio njegov mandat. Zanima me karakter političkog nasilništva i lažnog predstavljanja.

Na Splitskom festivalu 1970. Arsen Dedić, maestro od svega, prvi put izveo je svoju uspješnicu koja ima dosluh s ovim vremenom. Ako je, nakon izbornog poniženja i otimačine, nekome do pjesme, evo njezinoga refrena i univerzalne pitalice:

“Kud plovi ovaj brod,

Kojim smo krenuli,

Od svega samo znam

Povratka nema...”

I nema do novih izbora 2022. godine. I neće biti jer tako misli Maureen Cormack, američka veleposlanica i glasnica nenarodnih prava.