Najpoštenija izjava u upravo završenoj izbornoj kampanji bila je: „Ne morate glasati za mene, ali svakako iziđite na izbore!“ Izrekao ju je jedan od kandidata za Hrvatski sabor čije ime, zbog izborne šutnje, ne možemo spomenuti, a istaknula se ne samo po tome što je posve drukčija u odnosu na sve ostalo što smo mogli čuti od sudionika ove izborne utakmice nego i po tome što odražava iznimno korektan odnos i prema biračima i prema izbornom procesu.
Kad bi takvu odgovornost i savjesnost u kampanjama pokazali i ostali političari, birači bi im zasigurno vjerovali kudikamo više nego sada i danas ne bismo strahovali od mogućnosti da njihov odaziv bude lošiji nego na prethodnim parlamentarnim izborima.
Strah od nikad lošijeg odaziva, dakako, pojačava i to što se ovi izbori provode u nikad izazovnijim vremenima – u doba koronakrize s kakvom se današnji svijet nije suočio. Bude li izlaznost birača na ovim izborima manja od 50 posto, kao što neki skeptici predviđaju, neće se dogoditi smak svijeta.
Dobit ćemo i saborsku većinu, i novu Vladu, i oporbu (naravno, pod uvjetom da ne budemo morali na nove izbore), no ta nova vlast neće imati demokratski legitimitet kakav bi imala da na birališta iziđe barem onoliko građana kao u prošlim izbornim ciklusima. Godine 2015., primjerice, glasalo je gotovo 61 posto birača. Ni to nije optimističan podatak, ali u ovim okolnostima takva bi izlaznost bila odlična.
Pogledamo li pak na taj broj iz drukčije vizure, dolazimo do porazne spoznaje: na izbore ne izlazi čak 40 posto birača. Otprilike milijun i pol građana s pravom glasa! Među tim apstinentima, nažalost, vrlo je velik broj mladih. Prostor nam ne dopušta detaljniju analizu uzroka apstinencije, ali pokušajmo zamisliti kakva bi zapravo struktura Hrvatskoga sabora bila kad bi na birališta izišao barem dio te „vojske“. Poruka je jednostavna – iziđimo na birališta, ne dopustimo da drugi odlučuju umjesto nas. I još nešto: nije istina da nemamo koga birati. „Ponuda“ kandidata odavno nije bila tako dobra.