- Treba nam mali čovjek velikih djela, netko tko će dati snagu priči o 50 "običnih" ljudi - rekao je Jozo tada. Počeli smo prebirati po imenima. Godinu za koju se nagrada dodjeljivala obilježile su strašne poplave u BiH. Izgubljeni su životi, ljudi su ostali bez imovine, a financijski se BiH od te krize, nažalost, ni danas nije potpuno oporavila. Bilo je onih koji su isplivali i pokazali nadljudsku snagu pred silom prirode, spašavajući obitelj, susjede, neznance... Razmišljali smo u tom smjeru. Međutim, misli su nam nekako stalno išle prema jednom (ne)običnom čovjeku, Huseinu Smajiću, čovjeku iz Bugojna koji je pronašao ostatke stare franjevačke crkve. To smo tada znali o njemu. Znali smo i da je gospodarstvenik i da rado pomaže ljudima u nevolji. I to je bilo to. Ali nešto je u svemu tome zvučalo toliko privlačno da je Jozo odlučio organizirati sastanak s Huseinom. U ured je ušao uglađeni gospodin i njegova divna supruga Vesna. Početak razgovora bio je pomalo misteriozan. Husein ne zna zašto je tu, a kako je Večernjakov pečat obavijen velom tajne praktički do posljednjeg trenutka manifestacije, ili pak kroz cijelo svoje postojanje jer, primjerice, ovaj razgovor tek sada otkrivamo, nakon 11 godina, ni mi toga dana nismo smjeli reći Huseinu Smajiću zbog čega se našao u uredu direktora Večernjakova pečata. Mogli smo mu tek kazati da ga želimo pobliže upoznati jer nam je njegova biografija impresivna.
Husein se tada otvorio. Počeo je pričati o temeljima crkve, kardinalu Vinku Puljiću, kojega je posebno volio i cijenio, svome životu, svojoj Vesni, obitelji... Nakon sastanka, na Ocjenjivačkom sudu, sve je bilo jasno. Imamo Osobu godine koju svijet još nije upoznao i kojoj će upravo ovaj događaj dati društvenu dimenziju te je učiniti prepoznatljivom, ne samo u BiH nego i šire.
Došlo je finale manifestacije. Husein Smajić bio je u publici. Uobičajena praksa Joze Pavkovića bila je da svima koji dolaze u dvoranu Kosače kaže da pripreme kratki govor jer nikad se ne zna kada će prezenter izgovoriti baš vaše ime. I onda je došao trenutak odluke. Smajić je, dok su se na pozornici izredali pronađeni izgubljeni Daytonski sporazum, prvi put preveden na sva tri jezika u BiH, Clintonovo obraćanje iz Amerike, heroji poplava i kultni Toto Cutugno, koji je izveo mini koncert, gotovo zaboravio da bi i on trebao imati pripremljen govor.
A onda je na scenu stupila predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović, održala državnički govor i na kraju proglasila: Osoba godine u BiH je Husein Smajić. Pljesak je odjeknuo dvoranom, ali zbunjenost ljudi u Kosači nije se mogla sakriti. Pa tko je sad ovo, od toliko zvijezda? Čak ni voditelji, koji bi na papiru dobili ime i prezime Osobe godine pred kraj manifestacije, nisu bili pripremljeni na Smajića. Međutim, kada je izišao na pozornicu i održao fantastičan govor, predstavivši se u nekoliko rečenica i iskazavši svoje namjere s crkvom, cijela dvorana zapljeskala je ovom velikanu.
Danas je sve to jedna lijepa uspomena i sjećanje na čovjeka bez kojega bugojanska Vesela više neće biti tako vedra i vesela kao što je bila sa svojim Husom, ljudskom veličinom koja je Bosni i Hercegovini pokazala da dobro ne mora vikati da bi se daleko čulo. A itekako se čuje i danas, zahvaljujući upravo Husi - Husi koji nas je napustio i obogatio nebo, a nama ostavio primjer kako živjeti.