U srijedu, 17. kolovoza, na stranicama Večernjeg lista osvanuo je popis - zamislite - sedam tisuća dvije stotine pedeset i sedam (7257) kandidata koji su se našli na različitim političkim listama. Na predstojećim listopadskim izborima svi se žele natjecati i, u slučaju pobjede, okusiti čari političkog trona.
Naravno, svatko razuman upitat će se - kako je moguće da u maloj, nemoćnoj, siromašnoj i neuglednoj zemlji, punoj političkog kaosa, nasilja i korupcije koja je zahvatila i posvećene sfere društva (pravosuđe), toliko ljudi čezne i u kolonama hrli za komadićem županijske, entitetske ili državne vlasti. Ima neka tajna veza, kako pjevaju proslavljeni sarajevski Indexi.
Ustvari, temeljno je pitanje: zašto ljudi toliko žude za čarobnim komadićem političke vlasti?
Postoje različiti ljudi.
Upoznao sam ih!
U prvom redu, postoje ljudi jasnih ciljeva i uzvišenih motiva. To su ljudi koji su svjesni geopolitičkog okruženja, životnog iskustva i intelektualnih sposobnosti, pa žele ostvariti svoje ideale, unaprijediti domovinu, zajednicu i svojoj obitelji osigurati bolje životne uvjete. To su oni koje na novim izborima treba prepoznati i birati.
S druge strane, postoje ljudi skromnih mogućnosti koji putem političkih "ekrana" žele predstaviti svoju osobnost i prepustiti se uživanju u pogodnostima koje politička dužnost sama po sebi nosi. Zaista, bogata je lepeza pogodnosti kojima je život političara nužno popraćen!
Do jučer mladi radnik ili zaposlenik sam je upravljao svojim vozilom i ratovao s gradskom prometnom gužvom, lošim putevima u prigradskim i ruralnim naseljima, sam je birao brojeve ljudi s kojima želi telefonom razgovarati, sam je išao na tržnicu i kupovao što je obitelji potrebno, tražio je onoga tko će ga u slučaju bolesti i pravne zaštite preporučiti dobrom liječniku i odvjetniku.
Sve je sam obavljao.
Snalazio se i mučio sa svakodnevicom.
U trenutku kada dođe do političkog trona, te poslove obavljaju drugi ljudi: njegov vozač, tajnica, kuhar, liječnik i odvjetnik. To su pogodnosti u kojima se čovjek bez životnog iskustva, intelektualnih i moralnih vrijednosti u prvoj godini mandata zna lako i ozbiljno pogubiti. U jednom času sebe ne zna prepoznati. Odvoji se od jučerašnjeg života i zakorači na stazu prljave stranputice.
U svom, nasreću, nešto dužem životnom vijeku, upoznao sam ljude koji su se u političkim pogodnostima potpuno pogubili - odvojili se i s "obje noge" zakoračili na blatnjavu stranputicu. Prije tridesetak godina, u vrijeme dok je obnašao zadaću intendanta Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu, upoznao sam dr. Ivu Sanadera. Počeli smo se često viđati i prijateljevati.
Za vrijeme rata - na poseban način!
U vrijeme političkog uspona dr. Ive Sanadera vjerovao sam da, kako narod kaže, pravi čovjek dolazi na pravo mjesto. Ugodne vanjštine, doktor znanosti i poliglot, pjesničke obdarenosti, k tome i iz čestite vjerničke splitske obitelji. Politička lakomislenost i pohlepa odveli su ga do statusa doživotnog stanovnika zatvora u Remetincu.
Kako god, nikad neću zaboraviti koliko je truda uložio da u rujnu 1992. godine, dok je oko Mostara sa svih strana i grmjelo i sijevalo, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, na svečan način, zajedno s knjigom mostarskog biskupa Pavla Žanića "Istina oslobađa", predstavi i moju knjigu "Poštovani suci, zašto". Slavni glumci Boris Dvornik, Zdravka Krstulović, Josip Genda i nadbiskup Tomo Vukšić predstavljanju su dali poseban prinos.
Tko može zaboraviti doprinos dr. Ive Sanadera u splitskoj organizaciji veličanstvene manifestacije Mostovi Mostara!? Sjećam se da je meni, Mati Banduru i Filipu Ujeviću, nositeljima organizacije, dao pismenu preporuku kulturnim i gospodarskim subjektima Splita da daju sve što je potrebno za uspješnu organizaciju događaja koji će na nogometnom stadionu na Poljudu primiti pedesetak tisuća gledatelja. U to vrijeme ni u snu nisam mogao pomisliti da će životni put Ive Sanadera, doktora znanosti, poliglota i pjesnika, završiti na tako ružan i tragičan način.
Ima i ona četvrta skupina političkih ljudi koji se za vrijeme jednog mandata žele obogatiti i do kraja života prepustiti lagodnom i bezbrižnom životu. Ima i onih koji neće propustiti ni jednu mogućnost i ni jednu pogodnost. Tako je javnost bila zgrožena saznanjem da je gradonačelnik jedne dalmatinske općine, ovog vrelog ljeta, karticom Grada, plaćao seksualne usluge po austrijskim turističkim destinacijama. O, sram i grdoba, kako pjeva slavni crnogorski pjesnik Njegoš.
Zato je politika područje ljudske djelatnosti koja njezinu akteru postavlja visoke zahtjeve. Ona je namijenjena iznimno skromnim ljudima koje nije moguće zavarati, potkupiti, korumpirati i ucijeniti. Uglavnom, zanimljivo je promatrati đavolsku narav političke vlasti. Ima tu nešto podmuklo i obmanjujuće.
Među ovih 7257 političkih kandidata, kao i svih prethodnih godina, ima svega i svačega. Tomu najbolje svjedoči politički realitet susjedne Republike Hrvatske. U Vladi aktualnog premijera Andreja Plenkovića, u svom mandatu i na "svojim nogama", ostao je samo ministar pravosuđa. Ministri gospodarstva i financija odstupili su, čistih ruku i čista obraza. Nisam siguran da se tihi ministarski odlasci neće pretvoriti u žestok plamen.
Zapravo, uvjeren sam da pravi požar tek predstoji i da hrvatskom društvu slijedi do sada neviđeni "grijeh struktura". Svi ostali ministri i doministri, prije isteka mandata, prošli su kroz ćelije Remetinca, bili su smijenjeni, uhićeni, procesuirani i osuđeni. Kakogod, u susjednoj Republici Hrvatskoj pravosudni se sustav obračunava s nositeljima kriminalnih djelatnosti.
U Bosni i Hercegovini stanje je teže i politički pogubnije. Ustanovljena je praksa da nositelji najviših političkih dužnosti, koji su neprijeporno počinili teška kaznena djela, ostaju tu gdje jesu. Do podne u optuženičkim klupama, popodne u kabinetima, a u prvom središnjem dnevniku, s televizijskih kanala i ekrana, objašnjavaju zaluđenom svijetu kako bi trebalo ovo, a kako ono. S kim bi trebalo surađivati, koga bi trebalo eliminirati, kako se treba prebrojavati i postrojavati. A oni najrigidniji - kako se treba naoružati, odvojiti i prvom splavi preko rijeke Drine isploviti.
E, ovakva političkog cirkusa i igrokaza, vjerojatno, na bijelom svijetu nema. Veliki hrvatski pjesnik Antun Branko Šimić kaže: "Pjesnici su čuđenje u svijetu!"
Danas bi, vjerojatno, pjevao kako je njegova domovina Bosna i Hercegovina postala čuđenje i podsmijeh u civiliziranu, demokratskom svijetu.
U cijelom dunjaluku!
Pretežak je i dug put našeg preobraženja. Totalitarni sustav komunističkog i socijalističkog svijeta kakav je bio u bivšem Sovjetskom Savezu i zemljama njegove sfere utjecaja uništio je politički pluralizam. Sva vlast koncentrirana je na birokratske urede i dana u ruke političarima koji su pretvoreni u administratore središnje državne volje. Ovakvu sustavu odlučivanja i vladanja, s vremena na vrijeme, znalo se suprotstaviti poznatije književno ili umjetničko ime. Zna se kako je završavao sudar Davida i Golijata.
Promotrimo li naše društvo uoči predstojećih izbora, jasno je da su nam potrebni ljudi koji će trezvenije, ozbiljnije i mudrije brinuti - ne samo o svojoj političkoj karijeri i napredovanju nego i o sudbini šire društvene zajednice. Vjerujem da je pred nama vrijeme novih političara - filozofskog, pjesničkog, književnog i duhovnog nadahnuća. Našu zatamnjenu i zatrovanu domovinu treba produhoviti i ozbiljno provjetriti. Politički vonj zaudara sa svih strana!
Zapravo, potrebno je raščistiti s onom vrstom političara koji su se pretvorili u stroj za očuvanje vlasti i svog mandata. Filozofi, pjesnici, književnici i duhovnici u ministarskim foteljama neće spasiti državu koja se našla na ozbiljnu raskrižju, ali će - ja tako mislim - doprinijeti njezinu spašavanju od totalitarizma, bezvlašća i brutalne korupcije.
Kako u drugim sferama ljudske djelatnosti postoji specijalizacija, mislim da je i politika posebna vještina kojoj su potrebni specijalisti znanja, časti i poštenja. Ljude ovog profila treba uvjeriti da politika nije ni prljava stvar ni prljava djelatnost. Naprotiv, treba ih uvjeriti da je to poziv za odvažne, časne i moralne ljude. U dramatično ugroženu društvu valja pronaći ovakve ljude i za njima poći.
Listopadski izbori svakom biraču nameću odgovornost. U posljednjem je stoljeću prosvijećena Europa u dva navrata katastrofalno pogriješila i tragično platila svoju uskogrudnost i pogrešan izbor. Prvi put kada je ustuknula pred naletom nacizma i Adolfa Hitlera i drugi put kada je pala u kandže rigidnog komunizma - Lenjinova nauka i Staljinove vladavine. Živimo u vremenu pomanjkanja velikih državnika, vizionara i pravednika.
Suvremena Europa na pragu je da još jednom pogriješi. Vladimir Putin izdanak je opake škole. Oružjem neviđenih mogućnosti našoj civilizaciji može odsvirati rekvijem. I - amen!
Opasnost je velika da veća biti ne može.
Zaplovili smo na Titaniku!
Ljuljamo se i posrćemo!
Samo što ledenjak nije probio naš zemaljski brod.
Kako uspostaviti nove odnose među našim posvađanim narodima?
Prije svega, treba odgovoriti na pitanje - koju ulogu treba udijeliti teškoj i krvavoj prošlosti? Ne smijemo je zaboraviti i o nju se oglušiti. Vlastitu prošlost treba objektivno i znanstveno promatrati jer bez takva pristupa opasno je na novi put izaći.
To ne znači da se u povijest trebamo preseliti i neprekidno rekonstruirati okolnosti u kojima su se naši preci nalazili. Ne smijemo oponašati njihova stajališta, mučiti se s njihovim mukama, oduševljavati njihovim uspjesima. Prošlost ne može i ne smije biti program nove vlasti.
Neprestano se vraćati u 1941. i 1991. godinu znači - ući u začarani krug krvne osvete. Konačno, potrebno je razlučiti što pripada prošlosti i povijesti i prema tome razumno se ponašati.
Jer naša budućnost ne može i ne smije biti u našoj prošlosti, u 1941. ni u 1991. godini, najmanje.
Oživljavati prošlost znači oživljavati sve demone nesreće koji u njoj drijemaju i zovu u nove sukobe i nove ratove. Treba znati i shvatiti da su takvi demoni opasni i da ni u jednom sukobu nema potpuno nevinih.
Koliko god su različiti putevi kojima su se kretali naši narodi sa svojim različitim kulturnim i duhovnim dosezima, negdje u najdubljim slojevima može se sresti temeljno poslanje: čovjek drugoga čovjeka mora poštovati i ni u čemu ga ne smije povrijediti. Ovakvo promišljanje i ovakvo ponašanje jedini je izlaz iz krize u koju se ponovno zapleo bosanski vilajet.
Ivo Andrić, mudri pisac i mislilac, piše:
"U zemlji u kojoj zbijeno žive četiri razne vjere, treba četiri puta više ljubavi, međusobnog razumijevanja i snošljivosti nego u drugim zemljama…"
Samo tako Bosna može mirna biti - kako se u našim narodima može čuti.•