Isus Krist je uzor za sve kršćane. Za primjer kršćanskog života uzima se prva kršćanska zajednica (Pracrkva) koja je opisana u Djelima apostolskim: “Oni su se pridržavali apostolske pouke, zajedničkog života, lomljenja kruha i molitve… Svi koji su prigrlili vjeru držali su se zajedno i sve im je bilo zajedničko” (Dj 2,42-44). Već od samih početaka bilo je onih koji su željeli posvetiti se živeći evanđelje. Sv. Pavao spominje zajednicu udovica (1 Tim 5,3-6). Neki pišu kako je sv. Petar ustanovio “udovički red”. Zatim djevice postaju zasebna skupina “red djevica”. O njima piše sv. Ignacije Antiohijski (+110.). Muškarci se spominju kao “asketi”. Neki započinju svoj pustinjski život, ali osnivaju se i samostani. Sveti Jeronim napisao je smjernice za život pustinjaka 411. Bazilije Veliki (330. - 379.) napisao je Pravilo. On je zvao neke monahe iz Egipta “našim svetim ocima”. I sveti Augustin (430.) je napisao Monaško pravilo. Ivan Kasijan (360. - 432.) imao je veliko iskustvo monaškog života. Pisao je o životu u samostanu i o formaciji. Posebno je naglašavao poniznost. Monasi u samostanu na otoku Lérins imali su više pravila. “Učiteljevo pravilo” napisano je prije 530. godine. U tom pravilu samostan se opisuje kao “škola službe Gospodnje”.
Nakon trogodišnjeg samotničkog života u Affileu i Subiacu Benedikt je iskusio u Vicovaru što je monaška zajednica bez pravila. Prilikom osnivanja svojih zajednica (škola Gospodnje službe) znao je kako treba imati pravilo koje će biti orijentir za život u zajednici. Počeo je pisati Pravilo na brdu Montecassino 530. Benedikt je za pisanje koristio Pravila na poseban način Sveto pismo, Bazilijevo pravilo i Učiteljevo pravilo. Benedikt u svome Pravilu nadilazi: “’vertikalni’ pristup ‘Učitelja’ (odnos učitelj – učenik) te izgrađuje ‘horizontalnu’ dimenziju: Krista ne treba vidjeti samo u opatu (kao kod Učitelja) već i u braći, u siromasima, u gostu, u bolesniku”. Zahvaljujući anglosaskim monasima Benediktovo se Pravilo brzo širilo Europom. Najstariji rukopis pravila je Codex Oxoniensis, koji je napisan u južnoj Engleskoj između 700. i 710. godine. A Codex Sangallen, koji se čuva u samostanskoj biblioteci u St. Gallenu, služi za današnja izdanja Pravila. Papa Zaharija (741. - 752.) preveo je Benediktovo pravilo na grčki jezik. Pravilo ima Proslov i 73 poglavlja. Benedikt je smatrao da redovnik treba postati “najsavršeniji mogući kršćanin”.
Papa Grgur Veliki napisao je u Dijalozima: “No, ne smije ostati nepoznato da je Božji čovjek između tolikih čudesa, s kojima je na svijetu sjao, također krasno svijetlio i riječju svoga nauka. Napisao je, naime, za monahe Pravilo koje se ističe razboritom umjerenošću i jasnoćom riječi. Želi li tko potanje upoznati njegovu ćud i život, može u odredbama tog Pravila naći sva učiteljeva djela jer svetac nikako nije mogao drukčije učiti negoli je sam živio”. U benediktinskim zajednicama Pravilo se čita svaki dan.