Daytonski sporazum bio je truli kompromis za kakav takav mir i zaustavljanje krvave tragedije na prostoru BiH. Daleko od idealnog, ali nešto što je u tome trenutku bio vojnički, strateški ili politički optimum. Godinama se ovaj sporazum mijenjao. No, uglavnom je to bilo neuspješno i usmjereno na zadovoljavanje forme. A forma se svodi na učvršćivanje podjele i utjecaja dva entiteta. U biti, to je raskusuravanje između Srba i Bošnjaka. Ili, nastavak tihe, puzajuće revizije Daytona koja se svodi na pojednostavljenje cijelog državnog aparata i rješavanje nacionalnih frustracija prije svih Bošnjaka zbog gubitka Republike Srpske.
U svim tim igrama Hrvati su bili prekriženi, a sva dosadašnja rješenja su na štetu ovoga naroda. I dok je možda odlukom o konstitutivnosti međunarodna zajednica imala najbolje namjere, u praksi je to dovelo da su Hrvati izgubili utjecaj u federalnoj Vladi, nastavilo se s podvalom bošnjačkih političara u Predsjedništvu s dvostrukim izborom Komšića te imenovanjem nelegalne i u biti protuhrvatske Vlade. Umjesto da se liječe frustracije Hrvata, potiče se nova reforma Federacije u kojoj bi se ukinuo predsjednik, oslabila uloga županija i nacionalnog Doma naroda.
Sva rješenja po mjeri Bošnjaka, odnosno stvara se copy/paste bošnjački pandan Republici Srpskoj. Hrvatska politika mora dati odgovor i uvjetovati sve pregovore novim jasnijim stajalištima o preustroju zemlje. Ako se ukidaju županije, onda nek se ukidaju i oba entiteta. A ako pak ostaju dva, onda treba biti prostora i za treći hrvatski.