Inzko je na bizaran način internacionalizirao problem Hrvata

Srbi su ‘bukadžije’ i rušitelji BiH. Hrvati su čangrizavi i stalno se bune. Bošnjaci su kooperativni i provode Dayton – nije ovo neka stara percepcija o tri naroda u BiH i njihovim političkim elitama. Riječ je o rezimeu Inzkova izvješća u Vijeću sigurnosti UN-a bez uvijenoga diplomatskog rječnika. No, Ured visokog predstavnika je u cijeloj priči gotovo nebitna karika. Konce iz sjene vuče američko Veleposlanstvo u BiH.

Dodikov jasan cilj

U tom svijetlu treba i promatrati Inzkove poteze u alarmantnoj krizi koja je najteža od potpisivanja Daytonskog sporazuma. Valentin Inzko je isturen u prvi ešalon u rovovskoj bitci s Miloradom Dodikom. Najava Srba da će raspisati referendum o nadležnosti Suda i Tužiteljstva BiH poprilično je razljutila američku administraciju. Zbog toga se Inzko posebno oštrim tonom u New Yorku osvrnuo na politiku Banje Luke. No, bez obzira na referendumsku epizodu, Dodik je uspio u svome naumu. U dobroj mjeri je uzdrmao Sud i Tužiteljstvo BiH. Referendum je bio sredstvo da se dođe do cilja - reforme pravosuđa u kojoj će institucije sudstva dobiti veće

ovlasti na entitetskoj razini. Inzko će kratkoročno izgledati kao pobjednik, no dugoročno Dodik je još jednom pokazao da je moćan uzdrmati same temelje BiH. Sam Inzkov istup u Vijeću sigurnosti u konačnici je veliki minus za toga austrijskog diplomata jer je u New Yorku rješavao pitanje koje je trebalo ostati u lokalnim okvirima. Također, uključivanje visoke predstavnice EU-a za vanjske poslove Cathrine Ashton u rješavanje krize dokaz je da je Inzko izgubio bilo autoritet.

Patronistička uloga

Prema Hrvatima Inzko pokušava igrati patronističku ulogu. U medijskim istupima trudi se pokazati da shvaća ponižavajuću političku poziciju Hrvata. Poručuje kako legitimni predstavnici Hrvata trebaju snažno sudjelovati u Vijeću ministara i da im pripada mjesto predsjedatelja. Istodobno upravo je Inzko omogućio formiranje nelegalne vlasti na federalnoj razini koja je poručila hrvatskom biračkom tijelu da ubuduće nemaju potrebu izlaziti na izbore jer će im bošnjačke stranke i OHR izabrati predstavnike. U Vijeću sigurnosti se potužio i na osnivanje Međužupanijskoga vijeća, iako je samo nekoliko dana prije kazao kako nema ništa protiv. No, Hrvati u BiH su i na taj bizaran način uspjeli upravo u New Yorku dodatno internacionalizirati hrvatsko pitanje. Umjesto suštinske ravnopravnosti Inzko „nudi“ primamljivu priču o TV kanalu na hrvatskom jeziku u sklopu Javnoga RTV servisa kao da to nije nešto što svakom narodu pripada po svim međunarodnim konvencijama. Na ponašanje bošnjačke političke elite pretočene u Zlatka Lagumdžiju i Sulejmana Tihića nema zamjerki. Ni puč na federalnoj razini, ni politički udari u Srednjobosanskoj županiji, ni pokušaj da se Hrvatima oduzme mjesto predsjedatelja Vijeća ministara, ni sustavno preglasavanje Hrvata na svim razinama vlasti - ništa od toga nije antidaytonsko djelovanje. Kratkoročno bošnjačka politička elita ima koristi od Inzkove „potpore“, no dugoročno takva politika ostavit će za sobom još veći ponor na relaciji Hrvati - Bošnjaci. Dugoročno će oslabjeti ionako krhke temelje BiH. Posljednji Inzkovi potezi su derogirali i obezvrijedili ulogu OHR-a, koji je unatoč svim kritikama, nakon rata imao ključnu ulogu u očuvanju BiH. OHR je čak postao i smetnjom dijalogu u BiH. Poništenje odluke SIP-a to potvrđuje. OHR se potrošio. Krajnje je vrijeme za unutarnji dijalog i europski put.