Proljeće, već rano ljeto, sparina od jutra. To doba godine uvijek u meni budi neku sjetu i nostalgiju, osjećaj usamljenosti, blagu depresiju. Već tako dugo pokušavam naći svoje mjesto i učiniti nešto u ovom svijetu, no nekako mi ne polazi za rukom, postah slaba, ali sada je došlo vrijeme da ojačam i pokažem što mogu i želim. Ovo je doba godine oduvijek, već klišejizirano, simbolički prikazano kao novi početak, novo rođenje, a ovo je proljeće za mene uistinu i bilo velika prekretnica. Nađoh se na raskrižju životnih putova, ne prvi put, no kako se bližim tridesetoj, ovog je puta znatno teže nego prije. I zato što sam starija, i zato jer postah emotivnija i razvih autorefleksiju koja me u mlađim godinama nije pretjerano obuzimala. Bila sam uvijek svjesna da me sasvim sigurno nigdje ne čeka karijera ili muškarac iz snova, to su puke fikcije kojima se zavaramo dok provodimo vrijeme uz piće, na koncertima, zabavama, vrlo često beskorisno i besciljno. On je otišao. Svega se dobro sjećam, no pokušavam što prije zaboraviti. Otjerala sam ga ne znajući ni sama želim li to ili ne želim. Bila sam sebična, nisam pokazivala emocije, bila sam zaokupljena samo sobom i načelom užitka, prema terminologiji mog vrlo dragog autora. Život u stvarnosti zahtijeva mnogo napora, rada i strpljenja, za što nisam bila spremna ni voljna. No sada u potpunosti shvaćam da se moram naučiti odricati nebitnih stvari i prestati razmišljati o prošlosti, nego graditi svoj put i stvarati jer to je ono što mogu samo ja sama, to je bit života. Znala sam da će otići, bilo je samo pitanje vremena. Znam da sam htjela da ode. Kad se samo sjetim koliko sam samo puta ja htjela otići iz ovog ili onog razloga. Ukratko: nismo bili kompatibilni. To je još jedan kliše koji vole upotrebljavati mnogi moji poznanici. Brzo sam shvatila da zapravo nemam razloga za tugu...pa što će mi, k vragu, ta naporna, dosadna i nezrela osoba s kojom ne mogu ni voditi pametan razgovor niti podijeliti ni ostvariti svoje fantazije. Bila sam lijepa, izuzetno lijepa, crvenokosa, vitka, gotovo savršene figure. Tako me opisivalo moje društvo. O mom bi licu govorili, do u najsitnijih detalja, posebno o mojim usnama, zeleno-smeđim prodornim očima i bijeloj skandinavskoj puti. Komentirali su i moj stol stil, izgledala sam u svemu savršeno, u svečanoj haljini, provokativnim kožnim i baršunastim kombinacijama, skupim cipelama s visokim stiletom, a i u trapericama i čizmama i najobičnijoj majici. A on... nimalo moj par kad se sve razmotri i analizira. U početku poznanstva simpatičan momak, no što je dulje naša veza trajala, postajalo je sve jasnije da on ne bi trebao biti moj partner, moje društvo. Nedovoljno obrazovan, neuglađen, polupismen. A opet tako osjećajan, melankoličan i nježan, s predivnim tamnoplavim očima. No taj kulturološki jaz među nama je bio prevelik, bili smo potpuno drugačije odgojeni. Dijelili smo neke interese, no to očito nije bilo dovoljno, barem ne meni, a ni njemu. Ja nikad nisam mogla biti dobra curica, a on nikad nije mogao biti alfa mužjak s kojim bih ostvarila najskrivenije maštarije ni intelektualac s kojim bih pričala o filozofiji. Shvatila sam njegov jak Muti kompleks a jedino iskustvo u životu mu je, dok nije našao mene, bilo s ofucanom sredovječnom uličarkom. Ni svoju mamu ni svoj PlayStation ne bi dao za mene. Grozno. Previše je tu bilo nezadovoljstva, nerazumijevanja, pa često i mržnje. Daleko od toga da sam ja bila nedužna, no bila sam razočarana i nezadovoljna, a opet premalo kritična prema sebi. Mislila sam da ga mogu ponižavati, da je manje vrijedan, no trebala sam mu ipak dati bar minimum ljudskog dostojanstva. No najgore je od svega to što postah ovisna o njemu. No, loših se navike valja što prije riješiti. Nisam dugo robovala crnim mislima, ipak bilo je intenzivno i bolno, upravo zbog činjenice da sam potiskivala u sebi sve ono što me je mučilo. Najviše od svega mi je žao što na tu neuspjelu vezu potratih toliko godina, a mogla sam ih bolje iskoristiti. Najbolje je tu priču zaboraviti, potisnuti je na samo dno, u prošlo vrijeme i uzdići se u pravi život. Nije imalo smisla patiti i ljutiti se na samu sebe zbog vlastite slabosti nego tu slabost prevladati i postati ponovno jaka osoba kakva sam oduvijek bila. Još uvijek sam lijepa, možda i ljepša, privlačna muškarcima, imam stila i šarma, samo još trebah upoznati nekog kome to sve mogu dati. U ranijim se godinama zasitih one night standova i površnih odnosa. I tada je jednog dana slučajno naišao on, netko drugačiji, netko tko me prihvatio i s kim sam se mogla smijati i biti iznova sretna što sam živa. Dao mi je tako veliku motivaciju i želju za životom i radom, za uspjehom, vjeru u sebe. Upoznali smo se sasvim slučajno, jedne večeri, u kasni sat u jednom od mojih omiljenih klubova kad sam onom „nezrelom idiotu“ dala do znanja da ne idem s njim kući, da želim ostati s ljudima i uživati. Otišao je, nakon što sam ga dugo morala tjerati od sebe. Zaslužio je, jer je te večeri bio iznimno bezobrazan prema meni. I tada me on, stvorivši se sasvim slučajno pored mene, pozvao na ples......... Nakon noći provedene zajedno izašli smo na piće. Dan je bio tako sunčan i topao, samo ga je moje raspoloženje moglo nadmašiti. „Hodaj uspravno i ponosno“, rekao mi je. Da, hoću! Koračat ću uspravno i ponosno naprijed, neću se osvrtati. Želim ispunjen, sretan život kakav zaslužujem ili ga još moram potpuno zaslužiti. Sjeli smo na terasu ugodnog kafića i čini mi se da nakon toliko vremena imam nekog tko me zaslužuje, s kim mogu razgovarati o životu, filozofiji, znanosti, glazbi. Nije mi dosadno, naprotiv, mogla bih cijeli dan tako provesti i još cijelu noć i tako tko zna koliko. Početni entuzijazam? Možda, no ne bih rekla, poznajemo se već dulje vrijeme i mislim da se potpuno razumijemo. Sada uživam svaki put kad me poljubi, kad ga osjećam, kad me dovodi do vrhunca. Dijelimo svoja maštanja, glazbu, knjige, osjećam se sretnom i željenom. Pomaže mi, motivira me da radim ono što volim i u čemu sam najbolja. Razmjenjujemo prekrasne poruke i svaki trenutak s njim je čaroban. Jedva čekam da me snažno obujmi i da mu se potpuno predam. Čini mi se da prvi put u životu imam sve: radim ono što volim, riješila sam se problema iz prošlosti i uživam, zaljubljena. I krećem dalje, od izlaska sunca.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
