MATE GRANIĆ

Tuđman me zvao s Brijuna i pitao: 'Mate, kako će svijet reagirati ako krenemo u Oluju?'

Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
1/2
02.08.2020.
u 16:22

Ni od koga nismo tražili zeleno svjetlo za Oluju, ali smo obavijestili SAD kojem se akcija sjajno uklopila u plan pritiska na Miloševića

Hrvatska je već 1994. bila vojno spremna za oslobađanje svojih okupiranih krajeva. No prije Oluje trebalo je odraditi i “diplomatsku Oluju” i zato se moralo čekati s pokretanjem akcije. Prva u nizu diplomatskih pobjeda zbila se u prosincu 1994. kad je Skupština UN-a s golemom većinom usvojila Rezoluciju 49/43 o “situaciji na okupiranim područjima RH”, u kojoj se govorilo o okupiranim UNPA zonama te je Beograd optužen za provođenje etničkog čišćenja Hrvata i nesrba.

Ta je Rezolucija bila i pravni temelj za vojno-redarstvenu operaciju Oluja. Njoj je prethodila i Rezolucija Vijeća sigurnosti 871 od 1. listopada 1993. Obje rezolucije rezultat su snažnog lobiranja hrvatske diplomacije, i to kako prema SAD-u tako i prema Rusiji, Kini, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Njemačkoj. Dr. Mate Granić, ratni ministar vanjskih poslova, a danas savjetnik premijera Plenkovića, govori o tim trenucima, ali i objašnjava što je to suvremeni suverenizam današnje Hrvatske.

Ubrzavanje vojnih priprema za Oluju uslijedilo je nakon odrađivanja najvažnijeg političkog i diplomatskog posla – potpisivanja Splitske deklaracije s političkim vodstvom BiH 22. srpnja 1995.?

Na potpisivanje Splitske deklaracije uoči Oluje, kojom su i formalno legalizirane ratne operacije hrvatskih vojnih postrojbi u BiH i suradnja s Armijom BiH, u Split je stiglo između 200 i 250 novinara iz cijelog svijeta, uključujući i tada najutjecajniju novinarku svijeta Christian Amanpour sa CNN-a. Predsjednicima Franji Tuđmanu i Aliji Izetbegoviću stavio sam na stol do posljednjeg detalja razrađen prijedlog Deklaracije. Čitali su je istodobno i Izetbegović nije imao nijednu primjedbu, a predsjednik Tuđman imao je dva-tri ispravka, ali gramatičke naravi. Dokument na kojem su radili moji suradnici, Hido Biščević i ja, bio je, kao što je Tuđman rekao, odlično sastavljen i predsjednici su odmah potpisali Deklaraciju. Nakon potpisa, Deklaracija je promptno pročitana novinarima. Nazočni su bili i njemački i američki veleposlanici koji su je jasno podržali. Pet dana nakon toga održan je sastanak zatvoren za javnost u Zračnoj luci Split na kojem su bili predsjednik Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i ja, a s BiH-strane Izetbegović, ministar vanjskih poslova Haris Silajdžić i zapovjednik Armije BiH general Rasim Delić. U međuvremenu, Šušak je već poduzeo sve potrebne mjere te smo se zajedno dogovorili da prva vojna akcija bude operacija na liniji Glamoč-Bosansko Grahovo. Ta je vojna operacija sve preokrenula i najviše je pomogla smanjenju pritiska na bihaćku enklavu koja je bila pred padom, što Hrvatska nije željela niti smjela dozvoliti. Predsjednik Tuđman je već 16. srpnja imao sastanak s vojno-redarstvenim vrhom zemlje te potom 31. srpnja sastanak na Brijunima. Tražio je da mu vojni vrh odgovori kakva je spremnost za brzu, čistu i kratku operaciju. U stanci me nazvao, jer sam tada nakratko bio došao u Bašku Vodu, i zatražio moju procjenu: “Kakve će biti, Mate, posljedice u međunarodnoj zajednici ako krenemo u oslobodilačku operaciju”.

Rekao sam mu: “Predsjedniče, ako bude kratko...”, a on mene odmah prekine i pita: “A što je to kratko?”. Ja sam mu rekao: “Od 7 do 10 dana, a najdulje dva tjedna”. Tuđman mi je odgovorio: “Bit će, Mate. Da bude kratko, čisto i efikasno, bit će”. Kazao sam mu da procjenjujem da ćemo u tom slučaju proći “samo” s predsjedničkom izjavom UN-a, bez rezolucije Vijeća sigurnosti. Odgovorio je “dobro”, i još me pitao podržavam li odluku o akciji, na što sam mu odgovorio potvrdno te rekao da je pravi trenutak za akciju i da ga ne smijemo propustiti. Još sam mu rekao da se, što se SAD-a tiče, to apsolutno uklapa u njihovu politiku činjenja pritiska na Slobodana Miloševića da pristane na pregovore o zaustavljanju rata i uspostavi mira u BiH, a što se tiče saveznika u Europi, svi će prijatelji biti uz nas. Na VONS-u 3. kolovoza prvo je veleposlanik u SAD-u Miomir Žužul objašnjavao kakvi su stavovi u State Departmentu i Pentagonu, i naravno podržao vojnu operaciju.

Na tom sastanku VONS-a prenio sam precizno zaključak o tome da je pravi trenutak za Oluju. S akcijom se odmah složio i premijer Nikica Valentić pa je Tuđman zaključio raspravu: “Znači suglasni smo svi, a sad prelazimo na tehničke stvari”. A to je značilo obavještavanje ključnih međunarodnih čimbenika, veleposlanika SAD-a Galbraitha, ruskog veleposlanika Kerestedžijanca, Svete Stolice, Velike Britanije, Njemačke, Francuske, te priprema objave za medije. O vojnom dijelu Tuđman je bez VONS-a izravno s ministrom Šuškom sve dogovarao. Te noći, 3. kolovoza, ministar vanjskih poslova Francuske Herve de Charette inzistirao je na dolasku u Zagreb. Ja sam mu predložio da radije dođe u Split i našli smo se u 23 sata u Zračnoj luci (došao je avionom iz Sarajeva). Počeo sam mu govoriti o teškoj situaciji na našim okupiranim područjima, u to vrijeme već je propao zadnji pokušaj s pobunjenim Srbima u Ženevi što je dobro odradio Ivić Pašalić, ne popuštajući ni u čemu. De Charette me pogledao u oči i pitao: “Mate, vi to onda idete?”, a ja mu odgovorim: “Da, idemo sutra ujutro, jer oni odbijaju bilo kakve ozbiljne pregovore, poštivat ćemo međunarodno humanitarno pravo, akcija će biti kratka i brza”.

No za pokretanje Oluje ubrzo saznaju i pobunjeni Srbi u Kninu?

Kako smo mi obavještavali strane diplomate da će Oluja početi, tako je visoki časnik UN-a, kanadski general, obavijestio kninske Srbe, no mi smo već imali spreman proglas lokalnim Srbima da ostanu u RH. Ali oni su bili suviše medijski indoktrinirani, a neki od njih koji su počinili zločine strahovali su, naravno, od toga da će zbog tih nedjela i odgovarati. Oluja je počela sjajno, a moja je zadaća bila da ujutro i službeno telefonom obavijestim sve ministre vanjskih poslova prijateljskih država, njih najmanje 20. Drugog dana poslan sam hitno u Ženevu u zgradu UN-a, a ondje su me čekali glavni tajnik NATO-a Solana, šef diplomacije EU Van den Broek te Stoltenberg i Bildt.

Odmah su mi postavili pitanje je li moguće zaustavljanje naše vojne operacije. Rekao sam da nije i da o zaustavljanju Oluje ne možemo razgovarati. No kazao sam da ću svejedno nazvati predsjednika Tuđmana. Kako je akcija već napredovala, prvo sam nazvao generala Miljavca da ga pitam dokle smo stigli na terenu, a da podsjetim – tog smo dana kasnije i ušli u Knin, te mi je Miljevac kazao da vojno napredujemo i da je situacija krajnje dobra i optimistična. Poslije sam nazvao predsjednika i obavijestio ga da sam pregovaračima kazao da ne možemo prekinuti operaciju i da ćemo je završiti u iduća 24 do 48 sati. Glavna operacija tada će biti završena, a manje operacije čišćenja potrajat će još oko četiri dana. Predsjednik mi je to odobrio i kazao da se čvrsto i nepopustljivo držim. O tome sam obavijestio pregovarače i potom sam promatrao njihova lica. Van den Broek je to primio odlično, kao i Solana. Bildt je bio kao pokisao, a Stoltenberg je bio realističan, u stilu “ne miješam se”. Nije bilo daljnjih pritisaka i završili smo zaključkom da ćemo paziti na humanitarnu stranu. Po izlasku iz zgrade UN-a čekalo me, kako su mi rekli iz našeg veleposlanstva, 130 kamera iz cijelog svijeta. Ponovio sam isto što sam rekao pregovaračima. Vratio sam se u Zagreb, Knin je u međuvremenu oslobođen, a sutradan smo zajedno s predsjednikom i Šuškom krenuli na kninsku tvrđavu.

A sada pitanje svih pitanja koje se povlači do danas – s obzirom na to kako smo odradili akciju Bljesak, zašto tako nije uspjela proći i Oluja, dakle, bez paljevina, pljački, a poslije i pojedinačnih ubojstava srpskih civila?

Nažalost, nakon Oluje dogodile su se i paljevine i pljačke i ubojstva određenog broja srpskih civila, što sigurno nije bio dio strateškog plana i to nas, na nesreću, prati do danas. Bili smo odmah svjesni da je to velika šteta za ugled i reputaciju Hrvatske, pogotovo što takve stvari nitko nije smio činiti u ime RH, predsjednika, Oružanih snaga, nitko. Kad sam prvi put čuo za to, otišao sam odmah predsjedniku i premijeru. Tuđman me pozorno saslušao, a nakon toga odmah pozvao Šuška. Složio se da je to velika šteta i zlo za Hrvatsku. Prostor operacije Oluje, za razliku od Bljeska, bio je golemo područje. Nakon Bljeska, policija je odmah uspjela preuzeti kontrolu tog manjeg teritorija, a u slučaju Oluje trebalo je jedno vrijeme dok nije uspjelo doći do preuzimanja kontrole policije nad oslobođenim područjima. I u tom vremenskom međuprostoru pojavile su se grupice koje su počinile zlo i proizvele zlo hrvatskoj državi. Tuđman je bio svjestan da je u pokretu bilo 200 tisuća naših vojnika i da to nije bilo lako nadzirati. Bio je vidljivo nezadovoljan i nesretan zbog tih događaja. Profesionalna vojska otišla je dalje, prema BiH, a u zaleđe su se uspjele ubaciti grupice u kojima su neki imali osvetničke, a neki pljačkaške motive. Dakle, bilo je onih koji su se osvećivali zbog zločina koji su počinjeni njima i njihovim obiteljima, ali bilo je i čisto kriminalnih skupina. Na sjednici Vlade nakon zločina u Gruborima državni vrh oštro je osudio ta umorstva. Ti su događaji prestali kada je policija uspjela preuzeti cjelinu teritorija.

U tom trenutku u izvještaju UN-ova Robertsona traži se redom odgovornost Tuđmana, Šarinića, Granića, Šuška, Jarnjaka, Bobetka i Gotovine, a Carl Bildt u Beogradu govori o tamnoj sjeni nad RH. Izvještaji UN-a 5. kolovoza kažu da je u kninskoj bolnici 500 mrtvih tijela Srba. Je li to bila priprema za ono što je Hrvatska poslije prošla kroz haaško čistilište?

Naravno. Suđenje u Haagu jest bila svojevrsna politička kazna. Inače, SAD je odlično procijenio Oluju i važno je reći da mi nismo pitali nikoga, niti smo tražili zeleno svjetlo, ali smo obavijestili SAD i njima se akcija sjajno uklopila u plan pritiska na Miloševića. Tada je Bildt dao izjavu u kojoj je usporedio bombardiranje Knina s Miloševićevim akcijama i ponašanjem. Nakon toga, automatski sam ga proglasio personom non grata, s čime se složio i Tuđman.

Logično je ponašanje Bildta i sličnih jer njima se s Olujom cijeli svijet srušio. Pokušali su s pritiscima, kasnije kad je počeo Dayton, prva dva dana smo sa srpskom stranom i ostalima razgovarali isključivo o mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja i dok nismo dogovorili sporazum koji se kasnije naziva Erdutski, nismo htjeli razgovarati ni o čemu drugome. To je bila najuspješnija UN-ova mirovna operacija, koju je na naše inzistiranje proveo upravo umirovljeni američki general Klein.

Haaška bitka potom je trajala puno dulje od Oluje, punih 20 godina?

U Haagu sam se pojavio kao najviše rangiran svjedok obrane naših generala i moja je obrana bila vremenski najdulja. Trajala je pet dana tijekom kojih sam najžešće branio i operaciju Oluja i sve odgovorne sudionike te sam iskreno objasnio i ono što se poslije negativno događalo, a što nije imalo nikakve veze s optuženim generalima Gotovinom, Markačem i Čermakom. U konačnici sam sretan i ponosan što je to u Haagu okončano oslobađajućim presudama i za njih i za Hrvatsku.

Čini li vam se danas da smo možda mogli nekako blaže proći, bez tako duge 20-godišnje pravne i političke bitke u Haagu, ili je moralo tako biti?

Na žalost, stvaranjem države Hrvatske mnogima smo poremetili međunarodne političke planove. Pa Carl Bildt je još dugo držao poziciju da sve države jugoistoka Europe trebaju u EU ući zajedno. Stoga je i naša haaška kalvarija s tog stajališta “razumljiva”. No osobno sam sretan što sam bio dio hrvatskog projekta koji je uspio usprkos svim tim teškim i dugotrajnim preprekama.

Danas, 25 godina nakon Oluje, imamo hrvatsku Vladu čiji je potpredsjednik iz SDSS-a, kako to komentirate?

To je znak snage Hrvatske. Suverenizam 1990-ih bio je ono što je Tuđman precizno definirao kao stvaranje suverene hrvatske države, obrana od velikosrpske agresije, oslobađanje okupiranih područja, mirna reintegracija, međunarodno priznanje. Nakon toga, naš je san bio EU i NATO, a isto tako smo željeli i uspjeli stvoriti strateško partnerstvo s SAD-om, uz naravno najbolje i prisne odnose i s Njemačkom i sa Svetom Stolicom. Moderni suverenizam danas, u svijetu koji se dramatično promijenio, u kojem imamo nove svjetske velesile, Rusiju koja je izašla iz svojih granica i najjači je igrač u Siriji, Kinu koja je ne samo vojna nego i gospodarska velesila, Indiju koja je sve jača, svijet u kojem se zbivaju ilegalne migracije, terorizam – u svemu tome novi suverenizam jest snažna hrvatska država koja se zna boriti za svoje interese u EU, u čemu je naš strateški partner, što se regionalne situacije tiče, i dalje SAD. Mi moramo sada znati komunicirati sa svim glavnim svjetskim igračima. Izraz modernog suverenizma je i ovih 22 milijarde eura iz EU za što se osobno uspio izboriti predsjednik Vlade Andrej Plenković.

Suverenizam je kada znamo čvrsto komunicirati sa svijetom, kao snažna, moderna država, koja se mora znati izboriti za svoje interese. Dakle, potpredsjedničko mjesto u Vladi predstavnika srpske političke stranke izraz je snage i dio novog suverenizma hrvatske države. Mi smo pobjednici u ratu i nema onoga tko nam to ne priznaje.

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije