Završiti svoj radni put u šezdestim godinama života cilj je mnogih, no sada se, ne čini realističnom, pa čak ni razumnom za mnoge ljude, piše BBC.
Sve više ima pobornika takve teze, posebice među financijašima. U ožujku je primjerice, izvršni direktor Larry Fink najavio zaposlenima da svi oni koji se nadaju mirovini u šezdesetima i to onoj – udobnoj i financijski osiguranoj – to vjerojatno neće moći ostvariti.
“Budući da globalno očekivano trajanje života raste, ‘socijalne sigurnosne mreže’ se raspadaju, a troškovi života rastu”, napisao je Fink te ustvrdio da “mirovina u dobi od 65 godina neće biti moguća za mnoge, čak i većinu, ljudi”.
“Umirovljenje je puno teže nego što je bio prije 30 godina”, napisao je Fink. “A za 30 godina to će biti još teže.”
“Od 2000. do 2019. očekivani životni vijek u svijetu povećao se sa 67 godina na 73 godine. Do 2050. UN očekuje da će jedan od šest ljudi u svijetu imati 65 ili više godina. A kako stanovništvo stari, mnoge će zemlje uskoro doći do točke u kojoj više ljudi napušta radnu snagu nego što u nju ulazi: u UK-u bi ta točka mogla biti dosegnuta do 2029.; u Brazilu do 2035.; u Indiji do 2048.; a u SAD-u do 2053.”, iznosi BBC.
“Dob za odlazak u mirovinu gotovo da se ne mijenja, iako očekivano trajanje života raste”, kaže Rebecca Sear, profesorica demografije i zdravlja na Londonskoj školi za higijenu i tropsku medicinu. Budući da su se i zdravstveno i ekonomsko okruženje dramatično promijenili, je li umirovljenje sa 65 godina potpuno nerealan cilj u modernom svijetu?
Ne samo da se ciljana dob za odlazak u mirovinu nije promijenila u skladu s modernim okolnostima, nego je također “nejasno zašto su sredine 60-ih postale ključna dob za odlazak u mirovinu”, kaže Gal Wettstein, viši ekonomist u Centru za istraživanje umirovljenja na koledžu Boston. Na neki način, to je, svojedobno, bila “gruba presuda” s namjerom da se ljude izbaci iz radne snage pred sam kraj njihovih života.
Ipak, mnogi ga vladini programi i dalje koriste kao standard.
U SAD-u je Medicare, savezni program zdravstvenog osiguranja, trenutno dostupan samo odraslim osobama u dobi od 65 godina i starijima (postoje iznimke za mlađe osobe s invaliditetom). Amerikanci stječu pravo na primanje svojih punih beneficija socijalnog osiguranja u dobi od 67 godina, otprilike u istoj dobi u kojoj građani Ujedinjenog Kraljevstva mogu tražiti svoje univerzalne državne mirovine.
Sredinom 20. stoljeća, kada su mnogi od ovih programa doneseni, očekivani životni vijek bio je znatno kraći: u Ujedinjenom Kraljevstvu, primjerice, iznosio je otprilike 66 godina za muškarce i 71 godinu za žene. “U osnovi to znači da bi (građani Ujedinjenog Kraljevstva) bi potrošili samo 8 posto ili 10 posto svog života u mirovini”, kaže Chris Parry, predavač financija na Sveučilištu Cardiff Metropolitan.
Sada, međutim, “naši životi postaju dulji, zdraviji smo dulje u kasnoj srednjoj dobi i ranoj starosti”, kaže on. “Sada ima mnogo ljudi u svojim ranim ili srednjim 80-ima koji su zdravi i uživaju u vrlo aktivnom životu – fizički i mentalno.”
Ukratko, državne stipendije nisu bile osmišljene za potporu ljudima u njihovim 80-ima i 90-ima i nisu ažurirane da bi to učinile. Politike koje su nekada bile uspostavljene za potporu umirovljenim radnicima do kraja života više nisu u skladu s modernim okolnostima.
