Prije 32 godine propala je prigoda da se izbjegne rat u BiH provedbom Lisabonskog sporazuma koji se najčešće naziva po portugalskom političaru Joséu Cutileiru o preuređenju BiH u tri republike jer je svoj potpis povukao bošnjački, tada muslimanski čelnik Alija Izetbegović samo dan nakon razgovora s američkim veleposlanikom u Jugoslaviji Warrenom Zimmermannom, piše Večernji list BiH. Preuređenje BiH, uz referendum, bio je i uvjet tadašnje Europske zajednice za priznanje ove države nakon raspada Jugoslavije. Prema tome planu, na kojemu je radio i Lord Peter Carrington, bilo je zamišljeno da u sastav srpske konstitutivne jedinice uđe 37 općina (44% teritorija), u sastav bošnjačke 52 općine s također 44% teritorija, a u sastav hrvatske 20 općina i 12% teritorija. Sve tri strane su 18. ožujka 1992. godine potpisale sporazum, uime Hrvata učinio je to Mate Boban, uime Bošnjaka Alija Izetbegović te uime Srba Radovan Karadžić.
Potpisao pa povukao
Međutim, 28. ožujka bošnjački čelnik je nakon susreta u Sarajevu s tadašnjim američkim veleposlanikom u Jugoslaviji povukao svoj potpis i objavio kako se protivi takvom uređenju zemlje. Poslije je Zimmermann zanijekao da je uvjetovao priznanje BiH od SAD-a povlačenjem Izetbegovićeva potpisa. Uslijedio je krvavi rat, koji je okončan tek tri i pol godine poslije potpisom u Daytonu, u kojemu je srpska strana dobila još više teritorija, zemlja ostala paralizirana te se održava stanje zamrznutog konflikta koji svakodnevno eskalira politikama separatizma i unitarizma, počesto poticajima iz dijela međunarodnih kuhinja. A upravo je sve to suprotno i od onoga što je tada BiH, ali i drugim republikama nastalim raspadom Jugoslavije nudila. Prema dokumentu potpisanom prije 32 godine, bilo je zamišljeno da će Bosna i Hercegovina biti država sastavljena od tri sastavne jedinice, temeljene na nacionalnim načelima i vodeći računa o gospodarskim, zemljopisnim i drugim kriterijima. Uz to, zadržala bi granice te ni vlada Bosne i Hercegovine ni vlade sastavnih jedinica ne bi poticale ni podupirale težnje prema bilo kojem dijelu njezina teritorija od strane susjednih država. - Suverenitet počiva u građanima muslimanskog, srpskog i hrvatskog naroda te drugim narodima i nacionalnostima koji ostvaruju svoju suverenost građanskim sudjelovanjem u sastavnim jedinicama i u središnjim tijelima republike - stajalo je u izjavi o načelima sporazuma o ustavnom ustroju BiH. Država bi imala skupštinu i vladu. Sastav državne uprave i sudstva BiH trebao je odražavati proporcionalno nacionalni sastav pučanstva Bosne i Hercegovine. Na sličan način kao sada zamišljena je uspostava Ustavnog suda u koji bi svaka republika birala po jednoga člana. Tri republike također bi imale skupštine i vlade koje bi se bavile sličnim poslovima kojim se sada s podijeljenim nadležnostima bave entitetske odnosno županijske institucije. Zaštita manjinskih nacionalnih zajednica također je bila zajamčena.
Hrvati tražili jamstva
Takav sporazum postignut je 18. ožujka 1992. godine u Sarajevu, a na njega je primjedbe imala i hrvatska strana iako nije povukla svoj potpis kao bošnjačko-muslimanska. Osnovni zahtjev HDZ-a bio je očuvanje Bosne i Hercegovine u njezinim povijesnim granicama kao višenacionalne zajednice, države s podijeljenom suverenošću; jedna bi pripadala zemaljskim (ili kantonalnim) vlastima, a druga središnjoj (kon/federalnoj ili saveznoj) vlasti. Hrvati su inzistirali da vlasti na svim razinama imaju suverenu poziciju. Ta se politika nije mijenjala do danas i zapravo govori da je ta strana jedina imala dosljedne stavove. Kao i tada, tako i sada, inzistira se da na čelnim razinama državne vlasti sudjelovanje triju naroda bude jednakopravno - paritetno. - Ovo načelo o jednakim pravima neizmjenjivo je i ne može ovisiti o brojnosti bilo kojega od ovih naroda - stav je HDZ-a. Hrvati su se tada bojali da srpska odnosno bošnjačka strana neće sklapati saveze protivne interesima ovoga naroda zbog čega su tražili jamstva da se neće prihvatiti ni uređivati s drugim zemljama državne odnose, koji bi mogli biti protivni interesima hrvatskog naroda. - Hrvatska demokratska zajednica ne traži za hrvatski narod u BiH ništa više prava nego što smatra da i drugim konstitutivnim narodima u BiH pripada - sublimirali su svoja stajališta Hrvati. Umnogome i danas ove teme dominiraju, a BiH tek sada mukotrpno korača prema EU. S istim problemima kao i 1992.
