Prof. dr. sc. Davorina Lapaša s Katedre za međunarodno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu pitali smo u povodu velike međunarodne arbitražne afere kompromitira li sadržaj snimke slovenskog arbitra i ostale članove arbitraže.
- Kad je Večernji list objavio prvu informaciju, još je postojala nedoumica jesu li transkripti autentični te bi tada bio kompromitiran samo slovenski arbitar zbog nedopuštene komunikacije sa slovenskim pravnim timom. Ali, nakon ostavki, arbitar i slovenska zastupnica zapravo su priznali svoju odgovornost i u odnosu na sadržaj transkripta koji ukazuje da je i predsjednik suda bio involviran, a lobiranje je išlo i prema drugim sucima.
Kako ocjenjujete reakciju Stalnog arbitražnog suda da će se zamijeniti arbitar i nastaviti postupak?
To je redovita procedura kad jedan od arbitara podnese ostavku, predviđena Arbitražnim sporazumom i Fakultativnim pravilima Stalnog arbitražnog suda. Ali ovaj slučaj prelazi okvire tih odredbi jer nije riječ o običnoj ostavci, nego o teškom kršenju pravila postupka koja su dovela do nje kompromitiranjem arbitražnog postupka i u nekoj mjeri članova arbitražnog vijeća.
Može li Hrvatska izaći iz arbitraže, pretpostavljam prvo treba o svemu obavijestiti Sud?
To je uvjet da bi uopće mogli prigovoriti takvoj povredi u postupku. To je predviđeno člankom 30. Fakultativnih pravila. Ne radi se ovdje samo o pitanju proceduralne naravi već se za tako tešku povredu arbitražnog ugovora rješenje može tražiti u Bečkoj konvenciji o pravu međunarodnih ugovora.
Članak 60.?
Da, u tom se članku govori da bitna povreda ugovora od jedne stranke ovlašćuje drugu da se pozove na tu povredu kao na uzrok suspenzije ili čak i prestanka ugovora. Time bi se stvorila opcija okončanja arbitražnog postupka. Bitnom povredom se smatra “povreda odredbe bitne za ostvarenje predmeta ili svrhe ugovora”. Svrha ovog ugovora je da sud nepristrano i objektivno riješi spor, na što ga obvezuje članak 7. Ugovora.
Očito i vi držite da ova arbitraža više nema smisla?
Koja će biti strategija Hrvatske, o tomu će odlučiti politika, a pravnici su tu da ukažu na mogućnosti i posljedice. Jedna od mogućnosti jest prekid arbitraže, a druga je, koja se pojavljivala u međunarodnoj sudskoj i arbitražnoj praksi, da je država odbila priznati presudu, između ostalog, zbog pristranosti arbitražnog suda, primjerice u sporu Argentine i Čilea pa je kasnije došlo do rješenja spora drugim mirnim sredstvima.
Što ako Hrvatska raskine ugovor, a Arbitražni sud odluči nastaviti postupak?
Kršenje koje je dovelo do ove situacije nešto je što je u međunarodnoj sudskoj praksi gotovo bez presedana i stoga ne treba čuditi da takva situacija nije predviđena ni ugovorom ni Pravilima. Budući da to nije predviđeno, Arbitražni sud ne bi imao ovlasti nastaviti postupak, a kad bi to učinio, višestruko bi prekoračio svoje ovlasti. Ako se to čak hipotetski i dogodi, ostaje mogućnost nepriznavanja takve odluke.
Dakle, Hrvatska ima potpuno pravo odlučiti što će biti s arbitražom?
Nitko ne može ni od pojedinca, pa ni od države tražiti da prihvati pristranost suda. Teška kršenja arbitražnog ugovora i pravila postupka od strane Slovenije dala su priliku Hrvatskoj da razmisli o daljnjem ostanku u postupku zamjenom slovenskog arbitra uz mogućnost nepriznavanja odluke ako bi ona bila odraz kompromitiranog ponašanja slovenske strane, ili o raskidu ugovora i izlasku iz postupka. No, to je izbor politike, a ne prava.
Ovdje je sve jasno i Politika mora poslušati struku i izići iz arbitraže, jer je Sud sam komprimitirao svoju neovisnost i pravičnost i nitko nema pravo dati pedlja Lijepe naše za čiju je slobodu i nezavisnost proliveno toliko nevine krvi.