Jure Franko (61) dobio je neviđene ovacije na svečanoj akademiji u Narodnom kazalištu u Sarajevu u povodu obilježavanja 40 godina od Olimpijskih igara. Kako i ne bi kada je osvojio jedinu medalju za tadašnju bivšu Jugoslaviju. Bio je srebrni u veleslalomu, i to na Valentinovo, 14. veljače 1984. godine.
Umjetna inteligencija me ne zna
– Uporno tvrdim da za mene postoji jedan život do 14. veljače 1984. godine, te drugi nakon tog datuma. Kao da sam se ponovno rodio. Preko noći sam postao velika sportska zvijezda, heroj nacije, svi su htjeli fotografiju sa mnom, moj autogram. U to vrijeme nije bilo PR agencija da zaštite sportaša. Novinari su nahrupili sa svih strana, nije bilo izlaza. Opet, u to vrijeme mi sportaši bili smo dostupni svima tako da sam nekako uspio izdržati – rekao je Franko.
Kada je došao na pozornicu Narodnog kazališta, imao je govor za pamćenje. No prije nego što će izustiti prvu rečenicu, uslijedio je pljesak pune dvorane koji nije prestajao deset minuta.
– Evo, opet ste me emotivno pogodili. Umjesto napisanog govora na pozornicu sam donio program svečane akademije....Razmišljao sam kako početi govor, a onda sam se sjetio da pitam umjetnu inteligenciju. I napisao sam joj pitanje – tko je Jure Franko? I znate kakav mi je umjetna inteligencija dala odgovor? – Možete li i dati još koji dodatni podatak – rekao je Jure i nasmijao sve u dvorani.
Kakav je osjećaj nakon 40 godina biti na mjestu vašeg velikog sportskog uspjeha?
– Fenomenalan. Sad tek vidim nakon toliko godina da to nije bio samo moj nego i uspjeh svih koji su bili u reprezentaciji. To je rezultat godina upornog rada. To je zasluga svih građana i građanki Sarajeva koji su dali jako veliki doprinos da Olimpijske igre budu na jednom zaista visokom nivou. Medalja je bila kruna te vrhunske organizacije, bez te medalje možda se nikad ne bi govorilo o sarajevskim igrama s toliko superlativa.
Jeste li očekivali medalju?
– U sportu uvijek moraš vjerovati. Ne treba zaboraviti činjenicu da je u to vrijeme Jugoslavija imala najbolju veleslalomsku momčad. Imali smo bolje rezultate u toj disciplini od Austrijanaca, Švicaraca, Talijana, Šveđanina... Naša je snaga bila u tome što je svatko od nas trojice, četvorice mogao na postolje u bilo kojoj utrci. Tajna je bila uporan rad. To je bila selekcija, svi su skijali, u Sloveniji je to pogotovo bio baš nacionalni sport, sada nažalost više nije u toj mjeri. Nismo skijali samo da bi se skijalo, nego da bismo se natjecali, da bismo došli do visoke razine. Imali smo veliku sreću što smo imali odličnog organizatora kao što je bio Tone Vogrinec, kao što je to sada u Hrvatskoj Vedran Pavlek. To su ljudi koji imaju organizatorske vještine, on je uspio uskladiti i trenere i svu logistiku koja je bila potrebna da bi se radilo kako treba, i onda kad se došlo do prvih rezultata. To je bio veliki trenutak koji je potaknuo i djecu koja su željela postići isto tako velike rezultate. Drugi klubovi i djeca u klubovima bili su vrlo motivirani, svi su željeli postići takve rezultate. Tako da su baš svi skijali.
Vama se u Sarajevu sve poklopilo?
– Na početku Igara ništa nije bilo dobro jer nije bilo snijega pa je bilo upitno hoće li se išta moći održati. Zatim je pao snijeg, ali nakon toga naglo su se promijenili vremenski uvjeti. Počeo je puhati jak vjetar, natjecanja su se morala pomaknuti iz rasporeda. No kada je došao red na veleslalom, sve je bilo idealno. Prva vožnja bila je veliko opterećenje, ne samo za mene nego i za druge moje kolege iz reprezentacije. Imali smo pritisak domaćeg terena. Staza je bila jako teška, ali sam na kraju došao četvrti. Uoči druge vožnje opustio sam se, čak sam uspio odspavati, a danas je nemoguće da takvo što napravi netko od vrhunskih skijaša. Spavao sam 15 minuta i to je bilo dovoljno. Nisu mi vjerovali da sam zaista spavao, ali postoji dokaz, fotografija na kojoj zaista spavam. U drugoj vožnji bio sam potpuno opušten, napao sam od prvih vrata i doskijao do srebra. U očima i u osmijesima ljudi vidjela se želja da se istaknemo kao nacija, da dođemo do rezultata, naravno u sportskom smislu. I to je bila ta duša Sarajeva koja će živjeti sa mnom i s nama do kraja života, i u sljedećim generacijama. Srce Sarajeva bilo je s nama i u svima nama, a mi smo tada istodobno bili srce Sarajeva i svijeta.
Gdje je danas ta medalja?
– Tu je sa mnom, donio sam je u Sarajevo. Inače je čuvam u obiteljskoj kući u Novoj Gorici. Supruga mi je napravila staklenu vitrinu u kojoj držim neke drage uspomene pa i srebrnu olimpijsku medalju.
A gdje je onaj čuveni šešir s kojim ste otpozdravljali navijačima nakon dodjele medalje ispred Skenderije?
– Šešir više nije kod mene. Poklonio sam ga jednom prijatelju u Londonu. Riječ je o pjevaču koji je u to vrijeme bio u nekakvoj krizi. Dao sam mu šešir za dobru sreću. Nadam se da ga je izvukao iz krize.
Uz medalju dobili ste i jednu zanimljivu okladu?
– Da, kladio sam se s Tonom Vogrincem, trenerom reprezentacije, da će se, ako osvojim medalju, on ošišati na ćelavo ili obrnuto. U izravnom TV prijenosu osobno sam ga ošišao.
Zanimljivo je da niste bili u olimpijskom selu Mojmilo za vrijeme trajanja igara?
– Istina. Cijela reprezentacija u alpskom skijanju otišla je trenirati u Kranjsku Goru. Tamo smo imali mir jer ne vjerujem da bismo ga imali u olimpijskom selu u kojem se svake minute nešto događalo. Čak sam prije Igara nastupio na jednoj FIS utrci i osvojio prvo mjesto u veleslalomu. Taj potez da treniramo u Kranjskog Gori bio je pun pogodak. Realno, na Bjelašnici se prije Igara i nije moglo trenirati jer nije bilo snijega. U Sloveniji smo kvalitetno trenirali i održavali visoku formu.
Je li skijanje bilo prvi sport kojim ste se bavili?
– U isto vrijeme sam trenirao kajak na divljim vodama. Taj sport je u Sloveniji bio jako popularan. U desetoj godini morao sam se odlučiti – kajak ili skije. Voda ili snijeg, bilo je pitanje. Odlučio sam se za snijeg, za vodu, ali smrznutu.
Staza na Bjelašnici na kojoj ste osvojili medalju od 2024. zove se staza Jure Franko?
– Jako mi je drago što mi je pružena ta čast. Isto kao što mi je bila velika čast što su mi građani Sarajeva tepali "Volim Jureka više od bureka". Taj slogan me stalno prati. Ako se ljudi nečega sjećaju, sjećaju se te medalje i tog slogana.
Ljubav rođena u Japanu
Oženili ste se pjevačicom Simonom Vodopivec s kojom imate djecu Mayu i Aidena?
– Supruga i ja poznajemo se otkako smo imali dvadeset godina. Upoznali smo se u Ljubljani, ali tad nije zaiskrilo između nas dvoje. U Sloveniji smo u to vrijeme imali humanitarne priredbe na kojima smo skupljali novac za naše skijaše. Simona je pjevala na jednoj od tih priredbi i tada smo se upoznali. Zanimljivo je da smo se zaljubili u Japanu. U to sam vrijeme tamo radio, a Simona je bila pozvana da nastupa u programu u povodu tjedna slovenske kulture.
Djeca se bave sportom?
– Sin je bio prvak Slovenije u troskoku, a sad je napravio pauzu i posvetio se studiranju. Kći je talentirana, ali za umjetnost. Ona je krenula maminim stopama.
Niste ostali u skijanju?
– Ne, bilo je tu previše ozljeda, previše stresa. Morao sam se maknuti od skijanja. Morao sam otići na drugi kraj svijeta pa sam prvo otišao u SAD, a potom u Japan. Nije mi bilo lako maknuti se od moje najveće ljubavi, skijanja, ali morao sam pronaći motivaciju i izazove u nekim drugim stvarima. Prvo sam se bavio organizacijom sportskih događaja, pa sam nešto malo radio na televiziji. U posljednjih 15 godina bavim se produkcijom velikih mjuzikla. Trenutačno sam producent na mjuziklu "Mamma mia" za područje bivše Jugoslavije. To je jedan od najpoznatijih svjetskih mjuzikla i izvodi se u prestižnim kazalištima na svim meridijanima. Gledalo ga je više od 10 milijuna ljudi širom svijeta – rekao je Franko koji je prije predstave "Mamma mia" producirao mjuzikl "Moje pjesme, moji snovi",
Hrvatsko skijanje?
– Čudo. Fenomenalno. Pratio sam uspon Janice i Ivice Kostelića, ali vidim da i nakon njih Hrvatska ima zvijezde. Tu su Zubčić u muškom, te Ljutić i Popović u ženskom skijanju. Za zemlju s gotovo nikakvim skijaškim stazama to zaista zaslužuje naklon do poda.
