Ima zemalja daleko od mora, poput Mađarske, na primjer, koje su razvijale mit o svojoj državi s čelom okrenutim Mediteranu. Duga vlast Miklósa Horthyja (1920. - 1944.) možda duguje dijelom i fascinaciji sunarodnjaka prema njegovu admiralskom činu i odori. U kojoj je pak mjeri današnji identitet Bosne i Hercegovine (zemlje koja je među dionicima Jadrana) određen sviješću da je u njega ugrađena znatna mediteranska komponenta?
BiH, povijest, Mediteran
No, najprije bismo morali reći o kojem Mediteranu i kojoj Bosni i Hercegovini govorimo. Najprije o onoj antičkoj, kada je ulazila u okvire Ilirika, najveće rimske provincije. Ilirik onoga doba bijaše srastao s golemim Carstvom, postao dionik impresivne rimske civilizacije, dio uistinu globalnoga trga i mjesto proizvodnje visokokvalitetnih sirovina (zlata, srebra i olova prije svega) i artikala s kojima je sudjelovao na tom tržištu. Treba samo spomenuti provenijenciju keramičkih, staklenih i inih proizvoda (i sadržaja koji se u njima nalazio: često luksuznih pomada, pića i jestvina) koje arheolozi nalaze u zabitima današnje Bosne i Hercegovine, što su sve izravni znaci visokoga životnog standarda, dostupnoga ne samo tankom sloju ljudi, do kojih je dopirao nevjerojatan, živ, krvotok prometnih arterija, povezujući afričke i hispanske obale s germanskim i balkanskim šumama...
Nevjerojatno bogatstvo oblika kulturne baštine koja se tu sedimentirala svjedoči o povijesti koju ovdje možemo zamisliti kao klatno koje oscilira između sila ustrajnica i utjecaja vanjskih "globalnih sila". Prvima se ne treba čuditi. Najprodorniji uvid u narav Mediterana, nakon pisanja Fernanda Braudela, donosi knjiga The Corrupting Sea: A Study of Mediterranean History koju su napisali Peregrine Horden i Nicholas Purcell 2000. godine. Naslov aludira na poznatu misao iz Strabonove Geografije: Platon smatra da se oni koji teže dobro upravljanom gradu trebaju kloniti mora koje je učitelj poroka (ponerodidaskalos). "... kao što mravi ili žabe žive oko bare tako i mi [=Grci] živimo oko mora", kaže Sokrat (prema Platonovu Fedonu). "Hvali more, drži se kraja", govorili su naši stari sa stoljećima iskustva. Mediteran bijaše beskrajno more raznolikosti, u stalnim mijenama. Makar kolijevka civilizacije i sjecište mirijade različitih kultura, more hrani sukobe, osvajanja... Ali izazovi pučine bijahu permanentni. Naše doba je zaokupljeno, opravdano opasnostima kulturnog imperijalizma zaboravljajući, možda, da je kroz čitavu povijest prilagodba stranim kulturama igrala mnogo veću ulogu od načelne rezistencije takvim izazovima.
U prostoru nekadašnjeg Ilirika nastaju srednjovjekovna kraljevstva i kneževine, svako sa svojom dinamikom širenja i stezanja, ali s poviješću punom diskontinuiteta u pitanjima granica i totala društvene strukture. Ako želimo odrediti položaj Bosne prema etničkom sastavu našega doba i, što je ovdje važnije, prema Jadranu, moramo se pitati razmatramo li doba vladavine Kulina bana, Tvrtka ili Stjepana Tomaša. Jedan suvremenik piše da je ban Stjepan II. Kotromanić "vladao od Save do mora i od Cetine do Drine". Tvrkova država u zenitu uključuje Split, Trogir, Šibenik, zaleđe do Zrmanje, Brač, Hvar i Korčulu. No, što danas znamo o tadašnjem životu unutrašnjosti zemlje, na primjer, u kasnosrednjovjekovnom razdoblju? Pažnju nam najčešće zaokuplja bogumilski mit. Možete li pritom zamisliti flandrijske pifare, njemačke vielliste, dubrovačke i splitske slikare i graditelje na feudalnim dvorovima nad rijekama i poljima dalmatinske Zagore, u Hercegovini, u dubini Bosne, u prostorima koji su imali jednako kozmopolitsku narav kao i obalnim gradovima, i to ne samo vezano uz turneje anžuvinskih i bosanskih vladara nego i po ukusu brojnih plemićkih rodova autohtonih korijena.
"Jesen srednjeg vijeka" neumjerenim je koloritom obilježila čitav prostor življenja: zidine i kuće, crkve i grobnice, odjeću, sedla i štitove. Naši koncepti "mračnog srednjeg vijeka" ne odgovaraju stvarnom duhu vremena koje je – svima nedaćama usprkos – živjelo i slavilo, gotovo infantilno, vjeru u život i radost življenja. I famozni stećci bili su šareni poput tkanina i ćilima. Inspiracija njihovih reljefa ovisila je mnogo više o ilustracijama plemićkog života i zabave (povorke konjanika, lovački prizori, dvoboji) nego o nekim kriptosimboličkim motivima pretpostavljene bogumilske gnostike. Rezime stereotipa o kulturnoj situaciji Bosne u to doba izvrsno daje Sima Ćirković zaključujući kako je ona zahvaljujući svojoj geografskoj poziciji uspostavila bliske veze s tri različita kulturna područja: mediteranskim kroz dalmatinske gradove koji su utjecali na razvoj gradskog života; ugarskim preko Hrvatske, odakle dolazi koncept plemićkih prava i uređenja države, viteški stil života; te bizantskim, odakle su preuzete institucije administrativnih oblika upravljanja.
Od srednjega vijeka prostorom unutrašnjosti balkanskog potkontinenta, otvorenog prema Jadranu, stoljećima će se upravljati iz udaljenih metropola, iz Rima i Konstantinopola, poslije iz Carigrada, Venecije i Beča. Godine 1463. osmanlijska velevlast osvojit će Bosnu, pomičući svoju vlast na granice Hrvatske, do zaleđa dalmatinskih gradova. Kad Fernand Braudel u predgovoru zadnjeg izdanja svog klasičnog djela Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II. sumira rezultate svojih višedesetljetnih istraživanja, konstatira kao glavnu neosporenu istinu – jedinstvo i koherentnost mediteranske regije, s posebno podcrtanom činjenicom da je tursko Sredozemlje živjelo i disalo istim ritmom kao i kršćansko, da je cijelo more dijelilo zajedničku sudbinu. Ta spoznaja izmiče većini pisaca, pa i Mostarcu Predragu Matvejeviću, koji je posvetio sjajne stranice tumačenju duha Mediterana, započinjući svoje putovanje upravo s naše obale, ističući mediteranstvo svog rodnog grada, ali – čini se – manje po njegovu duhu, više po klasičnom bioklimatskim argumentu: Mediteran je dokud seže pojas masline, smokve i bajama.
U Matvejevićevu prikazu Mediterana Osmanlije su uglavnom odsutni, premda je Osmansko Carstvo, prostirući se na tri kontinenta, kontroliralo veći dio Mediterana u ranom modernom razdoblju. Dapače, kada govori o Osmanlijama (a on ih najčešće naziva Turcima), to čini na stereotipni način: Turci nadošli "iz dubina Azije" nemaju "osjećaj za more... uvijek su bili više ratnici nego pomorci".
Neretva je na svom ušću, naravno, klasična mediteranska rijeka. Gdje prestaje Jadran u njoj, koliko se po njoj Mediteran penje u njedra Hercegovine? To su retorička pitanja, poput onoga koji prati dokle seže dah mediteranskih vjetrova. Gledajući Jadran s Apenina, Petrarca, jednako kao i Dante, znade da sa sjevera pušu venti schiavi – slavenski vjetrovi. Vjetar, kao mirisi, ali i kao slutnje u našoj imaginaciji mogu biti portali udaljenih prostora: Tonko Maroević je jednom tako opisivao navalu doživljaja svog zavičaja koji započinje na prvom peronu zagrebačkog kolodvora. Ali, osjećaj onoga koji se sprema na putovanje i onoga koji živi tamo gdje će prvi doputovati ne mora biti isto. Prvi možda prepoznaje znakove koje drugi ne može vidjeti, možda i jer je prožet njima.
Francuz Poullet, na putu kroz Dubrovnik i Bosnu (1658.), zapaža da se ljudi pozdravljaju s "brate"... U tom prostoru su se, dakle, tijekom dva i pol stoljeća intenzivno dodirivali kršćanski i islamski duhovni pojasi. U njemu je odskakao Dubrovnik, kao katalizator međusobnih utjecaja, kao prozor Zapada prema osmanskom svijetu – i obrnuto. Kao što su odavno objasnili povjesničari: Dubrovčani su postali ključni posrednici između svjetova s potpuno suprotnim proizvodima i potrebama, zahvaljujući razgranatoj davno uhodanoj mreži kolonija na Balkanskom poluotoku i kapacitetu svojih pomorskih snaga. Ova integracija Turske u europske trgovinske krugove "imala je značaj poput pronalaska novog kontinenta".
Postoji, naravno, trajna inkantacija Zapada Orijentom. Ali, kao što veli Mathias Eynar u Busoli, sjajnoj studiji o razvoju orijentalizma u zapadnjačkoj percepciji i imaginaciji: "Orijent" i "Okcident" nikad se ne pojavljuju odvojeno, uvijek su isprepleteni, prisutni jedan u drugome. Svi naši gradovi na obali bili su stoljećima prožeti "Orijentom" od svog utemeljenja do jučer. I svatko ima svoj Orijent. Portugalski počinje u Sokotri, jemenskom otoku u Indijskom moru: austrijski na vratima Beča; splitski u lazaretima na obali... Ali isto bi moglo biti i s Mediteranom. Primjenjujući Hofmannsthalovu formulu "Beč, grad Orijenta" (nastala tisuću devetsto i sedamnaeste), bismo li mogli, na primjer, kazati "Mostar, portal Mediterana"?
Kad čitamo Dažd Maka Dizdara, skloni smo ga staviti u uski kontekst njegova zavičaja, ne uviđajući da njegov opus nosi istu snagu i da crpi iz duha iste elipse Mediterana, s dva ravnopravna međusobno prožeta žarišta Istoka i Istoka, kao i opus Jorgosa Seferisa, Konstantina Kavafisa. Kad Dizdar veli: Trebalo bi se odkameniti/I proći bez osvrtanja/kroz kamenu kapiju ovog kamenog grada... jeku tim stihovima možemo čuti u Odlasku Tina Ujevića, još jednog od njegovih pobratima u svemiru, pjesnika kozmopolitske tankoćutnosti, pjesnika pesimizma i pjesnika orfičke radosti, Mediteranca par excellence.
Ljudske potrebe
U ove sumarno pisane pasuse o mediteranskim faktorima koje čine važnu sastavnicu identiteta Bosne i Hercegovine izvrsno se vežu značenjem slojeviti radovi kipara Stjepana Skoke pod nazivom "Mjera mora", kojom se zemlja predstavlja na jubilarnom 60. Venecijanskom bijenalu. Ta najznačajnija manifestacija suvremene umjetnosti u ovom izdanju tematizira više nego aktualan naslov "Stranieri Ovunque – Foreigners Everywhere - Stranci posvuda". Taj izraz, objašnjava Adriano Pedrosa, generalni kurator smotre, nosi nekoliko značenja. Prvo, kamo god išli i gdje god se nalazili, uvijek ćete naići na strance – oni/mi smo posvuda. Drugo, bez obzira na to gdje se nalazite, uvijek ste, zapravo, duboko u sebi – sami sebi stranac. "Mjera mora" Stjepana Skoke simbolizira temeljnu ljudsku potrebu za spoznajom i kategorizacijom svijeta, ističe svojstvo mora da povezuje i razdvaja, da reprezentira istodobno slobodu i neodređenost. Inspiriran Fernandom Braudelom, kipar naglašava paradoks (?) da je Mediteran sačuvao svoj kontinuitet više u zaleđu nego uz obalu, što svjedoči i Hercegovina, njegov zavičaj.
