Mostarska glumica Ornela Vištica članica je žirija za kratki dokumentarni film na 24. Mediteran Film Festivalu koji se otvara sutra. S njom su u žiriju još i mlada splitska redateljica Karmen Obrdalj te slovenski filmski redatelj Igor Zupe.
Je li izbor glume bio jasan ili je bilo određenih sumnji?
- Nisam nikada sumnjala u sebe. Svaki slobodan trenutak provodila sam govoreći i vježbajući poeziju. Mnogima se to činilo kao gubljenje vremena, ali ja sam se tako izražavala u odrastanju. I s 12 godina glumica Tatjana Feher mi je na natjecanju dodijelila nagradu za pjesmu “Ti koja imaše nevinije ruke” od Vesne Parun. Tatjana je bila posljednja studentica Branka Gavelle, rođena Zagrepčanka koju je život odveo u Mostar, da bi mnogo godina nakon toga jednu djevojčicu s monologom od Krleže pripremila za Zagreb. Sjećam se da je plakala kad sam joj rekla kako sam primljena na glumu. Svoj doprinos na mom putu imao je i Ivo Škarić, hrvatski akademik i jezikoslovac. Oni su bili vjetar u leđa, ljudi koji nisu više s nama, ali su itekako usmjerili moj put i ne mogu ih zaboraviti. Jednako kao i Dragana Despota, koji je bio tu za svaki savjet i podršku. Uvijek sam mu zahvalna.
Uloga koju biste, za sada, izdvojili kao jednu od onih prekretnica u vašoj karijeri?
- Uloga Marijane Margetić iz Krležina “Vučjaka”, koju sam igrala na prijamnom ispitu, bila je prekretnica. To je i dalje uloga koju bih željela odigrati do kraja.
Kakav je položaj glumica i glumaca u Hrvatskoj danas? Što su, po vama, neki od najvećih problema?
- Ima jedna super pjesma od Tomislava Durbešića, profesora na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, koja kaže kako su glumci uvijek bili prezreni od vlasti. Kako su vikali “moja plaća”, ne znajući kako sami sebe plaćaju igrom, živcima i strašću te da prijezir cijelog svijeta ukidaju scenskom vlašću. Za zdravije i bolje društvo glumci su danas potrebniji nego ikada kako bi ukazali na anomalije. Bez kulture teško ijedno društvo može egzistirati.
Najveći izazov do sada?
- Pa možda što sam mlada uletjela u veliku televizijsku mašineriju.
Autor ili kazališna kuća čiju biste ponudu prihvatili na prvu, bez razmišljanja?
- Već nekoliko godina članica sam Satiričkog kazališta Kerempuh. Lijepo se pazimo i za svaku ozbiljniju ponudu prvo bih razgovarala s Kerempuhom.
Najdraža glumica i najveća inspiracija?
- Moja inspiracija su ljudi. Različiti, a često sam i sama kamera za ljude. Od glumica volim Juliette Binoche, Meryl Streep, Jodie Foster.
Film, kazalište ili oboje?
- Kazalište je moja velika i prva ljubav, a film mi može odvući sate i sate, kao i dobra knjiga. Recimo, mogu sto puta pogledati “Tko pjeva, zlo ne misli”, “Mandolinu kapetana Corellija” ili “Balkanski špijun”. Volim “Mističnu rijeku” i sve nastavke Coppolina “Kuma”.
Trenutačno završavate studij Međunarodni odnosi i diplomacija na Međunarodnom sveučilištu Libertas u Zagrebu. Što vas je privuklo ovom pozivu?
- Obrazovanje, znanje. I ako budem mogla, voljela bih učiniti nešto dobro za društvo u pogledu kulturne diplomacije.
Projekt na kojem trenutačno radite?
- Trenutačno igram predstave u matičnom kazalištu, a nedavno sam završila snimanje serije “Ja chef” u Sloveniji s epizodnom ulogom. Obavljam neke sitnije angažmane koji me vesele, mnogo putujem, pišem i imam još jedan ispit do kraja.
