"Ja sam negdje drugdje već 35 godina i zaključao sam u srcu svoju zemlju - najbolju, kakvu je ja poznajem. Naravno da sam ponosan na nominaciju za Grammy s Tommyjem Sandsom "Let the Circle Be Wide" ili za BAFTA-u s BBC Panorama, premda ima i onih koji kažu da te nominacije ili nagrade nisu relevantne jer kako ćeš ocjenjivati glazbu kada je to nešto potpuno subjektivno i svatko je doživljava na vlastiti način."
Kad su ga s tri i pol godine čuli na Malom šlageru sezone u Sarajevu, znalo se da je zvijezda rođena. On je Bojan Andić, umjetnik koji godinama živi u Londonu. Za sebe kaže da je preživio i rat i rak, a zanimljivo je da mu je jedan od prijatelja multimilijarder sa stotinama kompanija Richard Branson, koji je za njega smislio i poseban nadimak. Radio je i glazbu za Drugo lice jedne zemlje, film koji govori o ljepšoj strani BiH, a kroz prizmu Večernjakova pečata.
Večernji list: Bojane, kakvi su bili vaši glazbeni počeci?
- Sve je počelo 1971. godine u Sarajevu kada sam dobio drugu nagradu žirija, a prvu nagradu publike na prvom Malom šlageru sezone za pjesmu "Od tri do pet". Pjesmu je napisao Dženan Đani Salković, a dirigirao je Esad Arnautalić. Tada su mi bile samo tri i pol godine. Poslije toga je došlo do upisa u glazbenu školu, a onda sve nekako išlo prirodnim tijekom. Nekoliko nastupa na TV-u, u emisijama kao što je "Kosa projekcija" koju je vodio Duško Trifunović, doprinijelo je popularnosti, što je svakako godilo.
Večernji list: Tko su osobe koje su na vas ostavile snažan trag u glazbi? Ipak ste iz Sarajeva, gdje se nekad živjelo glazbu u pravom smislu riječi.
- Smatram se jako sretnim čovjekom jer sam cijeli život bio okružen iznimnim ljudima kako iz svijeta glazbe tako i iz života uopće. Za same početke, a i nakon toga moram zahvaliti Proti Miloradu Ajvazoviću, koji mi je bezrezervno prenio ljubav prema glazbi i uvijek vjerovao u mene. Zapravo, njegov sin Ljubomir Ajvazović, moj tetak, "krivac" je i za Mali šlager i za moju ljubav prema džezu. Tijekom školskog obrazovanja imao sam opet sreću da sam studirao klavir kod profesorice Nede Stanković koja je imala, možemo reći, svoje metode, ali me naučila da nije dovoljno "otipkati" prave note jer to može bilo tko. Glazba je mnogo više od toga i treba je iznijeti tako da time nešto kažeš i dotakneš slušatelja, a ne da ga ostaviš ravnodušnim. Imao sam priliku raditi s maestrom Miroslavom Homenom u UKUD Selji. Učiti od njega kako od pjevača i najljepšeg instrumenta - ljudskog glasa dobiti željeni rezultat, neprocjenjivo je. Prilično rano počeo sam svirati po restoranima i kafićima po Sarajevu (Dom pisaca, Crvena galerija, Ljubičasti salon u Pozorištu mladih). Kada bi te svirke završile, obično smo išli u Underground klub. Tamo je bila postavljena pozornica i bio je house band. No, onda bi se počeli smjenjivati glazbenici na pozornici i tako se iz čista mira nađeš na pozornici s megazvijezdama jugoslavenske rock-scene, ja - klinac na klavijaturi. E, kada se to dogodi, onda je to druga dimenzija. Sarajevo je imalo tu neku energiju da su ti megaglazbenici davali svoje znanje onima koji su ga htjeli prihvatiti. Naravno da sam slušao i gledao Sinana Alimanovića u CEDUS-u da vidim što on radi s tom lijevom rukom. Svi sjede normalno za stolovima, a ja sa strane s jednom "klipačom" da mogu "provaliti" što je to walking bass na klaviru.
Po dolasku u London imao sam čast sresti neke od megazvijezda ovog planeta, od kojih moram izdvojiti gospodina Toma Newmana. Suosnivač Virgin Recordsa Richard Branson i ja tijekom rada postali smo veliki prijatelji i on mene iz nekog razloga zove Fuc. Muso!? Vjerojatno zato što sam odradio sve što je stavio pred mene, nekoliko instrumenata. Jedna od njegovih teza je da ja svašta mogu odraditi sa svojim strojevima, ali ne mogu unijeti dušu. Zato smo uvijek od glazbenika i pjevača uzimali taj "take", koji je bio najiskreniji, a onda u sobu za peglanje.
Kad uzmete sve ovo u obzir, uvijek je bio razlog zašto se nešto dogodilo ili zašto se moj put spojio s nekim od njih. Mogu samo biti beskrajno zahvalan svima njima za ovo što sam danas.
Večernji list: Danas živite u Londonu. Koliko je jednostavnije stvarati glazbu u jednom takvom gradu koji nudi bezbroj mogućnosti?
- Tako sam i ja mislio prije nego što sam došao ovamo. Ne zaboravite da uz moju ideju o mogućnostima u metropoli glazbe, kao što je London, ima još samo pola planeta. Svi trče ovamo misleći da će to doći samo od sebe. Jednom prilikom Željko Bebek mi je objasnio zašto oni (Dugme) nisu prošli u Londonu, ali o tome neki drugi put. Samim tim konkurencija je mnogo veća nego bilo gdje drugdje. Još uvijek mislim da pod kapom nebeskom ima mjesta za svakoga da kaže i pokaže ono što mu je na srcu. Tu je London iznad drugih jer prepoznaje različitosti, kako kultura tako i onoga što dolazi s tim. Došao sam 1993. iz Sarajeva gladan, žedan i pomalo ljutit. Za samo šest mjeseci postao sam "house pianist" u Intercontinental Hotel Hyde Park Corneru. Ubrzo za tim pronašla me Vanessa Redgrave da uradim seriju koncerata za UNICEF i njezin projekt "Wake Up The World". To je bilo fantastično iskustvo, dijeliti pozornicu sa svjetskim megazvijezdama, i otvorilo neka nova vrata i mogućnosti. Posljednjih petnaestak godina radim kao freelancer za BBC. Našao sam se tu i radim s timovima iznimnih profesionalaca s kojima bez mnogo "šuplje priče" dođemo do željenih rezultata koji prolaze kroz veoma rigorozne testove. Bilo je tu i mnogo sreće, ali ja vjerujem da mi svi donekle utječemo i na svoju sreću.
Večernji list: Na što ste posebno ponosni u svom stvaralaštvu?
- Ja sam jedan od onih koji jako vole svirati. Nije mi uopće teško sjesti za klavir u nekom baru i ako učinim barem jednu osobu sretnom, moj dan je ispunjen. Nešto slično kao da prevedete neku stariju osobu preko ulice. Ne trebaju tu hvalospjevi, ali se čovjek nekako dobro osjeća. Tako mi je, primjerice, dok sam svirao u Intercontinentalu, prišao i zahvalio na ugođaju Jose Carreras, jedan od tri tenora. Nisam znao da je bio tu, ali sam davno naučio da nema veze ako sviraš pred 10.000 ili šest slušatelja. Nikada ne znaš tko je tu. Prije nekoliko godina imao sam čast svirati u Domu mladih u Skenderiji sa Sarajevo Big Bandom koji vodi moj veliki prijatelj Marin Gradac Maka. Prije samog izlaska pitao me Dado Džihan imam li tremu. Dobro smo se ismijali. Ja sam s ovim počeo jako davno, tako da treme nemam. Postoji, naravno, malo uzbuđenja prije svakog nastupa. To je, nadam se, normalno. Jedino gdje sam stvarno imao tremu bilo je kada sam nastupao nekoliko puta sa svojim sinom Markom Andićem. On je to sve odradio kako treba, a ja se treskao za obojicu. Ipak, ima jedna pjesma uz koju sam emotivno vezan, pa samim tim i ponosan. U ratu usred noći u studio 1 u RTV Sarajevo došli su Zlaja Fazlić, Tifa i Žera. Tu smo već bili Mustafa Čengić Muce i ja. Donijeli su pjesmu "Vraćam se tebi, seko". Ja sam isprogramirao bubanj, odsvirao bas i klavijature, a sve pod budnim okom Muceta. Oni otpjevali svoje, mali miks i za nekoliko sati pjesma na radiju. Naravno da sam ponosan na nominaciju za Grammy s Tommy Sands "Let the Circle Be Wide" ili za BAFTA-u s BBC Panorama, premda ima i onih koji kažu da te nominacije ili nagrade nisu relevantne jer kako ćeš ocjenjivati glazbu kada je to nešto potpuno subjektivno i svatko je doživljava na vlastiti način.
Večernji list: Radili ste glazbu i za "Drugo lice jedne zemlje", film koji govori o ljepšoj strani BiH, a kroz prizmu Večernjakova pečata. Koliko je bilo komplicirano napraviti glazbu koja ima prizvuk i nostalgije, ali i optimizma, koji je, nažalost, u bh. stvaralaštvu često zanemaren?
- Slučajno sam sreo predivnog čovjeka i velikog novinara Dževdeta Tuzlića koji mi je ponudio raditi na tom projektu. Prihvatio sam i, kao što rekoh prije, postoji neki razlog zašto su nam se putovi sreli. Upoznao nas je Jasmin Duraković, s kojim sam upravo završio film "Posljednja YU dokumenta" o dvojici velikana avangardne umjetnosti BiH - Sašo Bukviću i Jusufu Hadžifejzoviću. Nekad kažu da je nama koji smo vani puno lakše. Pa možda i jest jer nismo bombardirani na svakom kutu politikom i svime što ona donosi sa sobom. Upetljala se i gdje treba i gdje ne treba. Ima jedna mala anegdota koju često citiram. Tijekom 2. svjetskog rata ministri su došli Churchillu i tražili da od kulture skine novac i prebaci za topove i bombe. A on ih je upitao: "A za što ćemo se onda boriti". Eh, da je kod nas tako. Mi imamo prelijepo nasljeđe, prirodu, ljude, ali nam je iz nekog razloga sve ljepše i bolje negdje drugdje. Ja sam negdje drugdje već 35 godina i zaključao sam u srcu svoju zemlju - najbolju kakvu je ja poznajem. Naravno da se sve mijenja. Mijenja se i moja ulica u Londonu pa onda nije čudo što se često čuje fraza "nije to kao što je bilo". Optimizam i pozitiva su jedini put, po mom mišljenju. Naravno da će se uvijek naći neka žalosna sova da vam objasni da ne cvjetaju ruže, ali ja koji sam preživio rak i rat, a nisam tražio ni jedno ni drugo, gledam život malo drugačije. Sreća nema formulu jer da ima, svi bismo bili sretni, ali mnogo toga leži i u tome što ponekad dajemo sebi za pravo misliti da nam nešto pripada, a zapravo to nije tako. Društvene mreže su savršena "ložiona" za to. Ljudi se vole žaliti da je vruće, da je hladno, da pada kiša… A zamislite da kiša ne pada.
Večernji list: Kakvi su vaši daljnji planovi?
- Vidjet ćemo što budućnost donosi. Planovi mogu biti jedno i treba raditi na njima, ali ako se ne ostvare, i razočarenje bude veće. Nedavno sam u Sarajevu prošao drugom stranom ulice od ustaljenog puta. Podignuo glavu i vidio predivne balkone, verande, statue, ornamente koje nikada prije nisam vidio. Želim reći, kada se čovjek previše zadubi u uhodani put, vrlo često mu promaknu ljepote i prilike koje su svuda oko njega. Upravo sam završio sklapanje studija na Jadranu, tako da ću moći raditi ne samo iz Londona nego i s tih prostora. More je čudo. Plan je da se što duže družimo u ovom životu i ostavimo iza sebe nešto lijepo po čemu će vas se možda netko nekada sjetiti i spomenuti. Ja glazbu jednostavno volim i uvijek mi je drago kada se pred mene stavi neki novi izazov. Na kraju mi pade na pamet ona o vremenu. Kaže past - prošlost je već prošla i ako previše gledaš unatrag, ne vidiš što je ispred tebe. Future - budućnost će doći i nitko ne zna što će donijeti, a present - sadašnjost ili dar. Present je ono što je sada i treba je tretirati kao dar.
