Naslovnica

Zaboravljeni mitski kraj

U svako doba godine, kad god vam se ukaže prilika, pođite do Risovca i Parka prirode, do Čvrsnice, Vrana i Ljubuše. Nećete pogriješiti...
14. studenoga 2010. u 11:49 0 komentara 398 prikaza
blidinje
Foto: Stojan Lasić

Za svako putovanje potrebno je uraditi određene pripreme. Ako smo odlučili poći na put u vrijeme kasnoga proljeća, ljeta ili rane jeseni, posao oko priprema bit će lakši i jednostavniji. Tek neki džemper, majica, sunčane naočale i platneni šeširić, mogu biti dovoljni. Pripreme za neka druga vremena, osobito za zimu i zimske izlete, zahtijevaju drukčiji odnos i drukčije pripreme. Međutim, ako smo planirali poći u susret planinama i njihovim nadmorskim visinama, visinama koje se mjere tisućama metara, moramo biti krajnje oprezni. Kalendar i godišnja doba tu ništa ne znače. Nebo se, u jednom trenu, može naoblačiti, odjenuti se tamnim i snježnim oblacima, i donijeti olujne nepogode. U takvim okolnostima može nam pomoći samo brižno odabrana i ponesena odjeća. Na Blidinju nisam bio nekoliko godina. Jednoga lijepog listopadskog nedjeljnog jutra, odlučio sam poći i vidjeti kako živi zaboravljeni mitski kraj.

Narodni običaji

Razmišljajući o ovome putovanju, pronašao sam i ponovno pročitao dvije vrijedne i zanimljive knjige. Prije stotinu godina Bosnom i Hercegovinom, poput mudraca, putovao je etnolog, pisac i folklorist Nikola Buconjić. S bilježnicom i olovkom u ruci zapisivao je narodne običaje o rođenju, odrastanju i krštenju, o vjeridbi, ženidbi i udaji, o bolesti i smrti. Pisao je o proslavama Uskrsa, Božića i Velike Gospe. Bilježio je sve ono što je bilo vrijedno trajne uspomene na život u Hercegovini, središnjoj Bosni i Posavini. Na temelju putopisa i zapisa, Nikola Buconjić je 1909. godine priredio i izdao knjigu pod nazivom “Život i običaji Hrvata katoličke vjeroispovijesti”.

Stotinu godina kasnije, 2009., svjetlo dana ugledala je jedna druga, jednako vrijedna knjiga. Manirom pedantnog kroničara, autor knjige - “Risovcu s ljubavlju”, Mate Kopilaš, otrgnuo je od zaborava način života i običaje jednoga mjesta i jednog mitskog kraja. Ova knjiga vjerodostojno govori o naseljavanju i raseljavanju mjesta, o etimologiji naziva i prezimena, o Drugom svjetskom ratu i poratnim stradanjima, o seljačkiom radnim zadrugama i nepodnošljivim nametima. Nekoliko starijih fotografija svjedoči o godinama neimaštine. Tako je to bilo. Nitko nije davao, a svatko je uzimao, uglavnom silom i nasiljem.

Nekoliko novih fotografija pokazuje kako se mjesto otrgnulo, kako je bljesnulo i kako nas, kao širom rastvorena knjiga, iščekuje. Tako su, marom Nikole Buconjića i Mate Kopilaša, za sva vremena ostali pisani tragovi o načinu života i običajima hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, o njegovim povijesnim prilikama i neprilikama.

Zabilježeno je sve ono što nekoga, danas ili sutra, može zanimati. Zanimljivo je da se o Blidinju razmišljanja pojavljuju samo u vrijeme zime, snježnih padalina i skijanja.

Sovićka i hajdučka vrata, spomenici Mijatu Tomiću i Divi Grabovčevoj, velika nekropola stećaka, crkva sv. Ante i umjetnička galerija, jezero i botaničko-zoološki vrt, nadmorska visina i kombinirana mediteransko-kontinentalna klima, izvorišta i slapovi po okolnim planinama i - Hajdučka Republika Mijata Tomića, daju preuvjete za jednu stabilnu turističku destinaciju - destinaciju u koju treba dolaziti tijekom cijele godine. Jadranska obala - od Splita do Dubrovnika, dolina rijeke Neretve s Mostarom i međugorsko svetište sa stotinama tisuća turista i hodočasnika, trenutke mira i odmora mogu potražiti u ovoj, dugo vremena, nepravedno zapostavljenoj destinaciji.

Endemično bilje

O posebnim ljepotama Blidinja pisali su najpoznatiji svjetski botaničari i istraživači. Točno prije stotinu godina mađarski botaničar Julius Prodan, u svojoj knjizi, napisao je da se na planinama današnjeg Parka prirode Blidinje, nalazi čak 328 raznih biljnih vrsta. Našemu najpoznatijem botaničaru i istraživaču dr. Čedomilu Šiliću trebalo je 300 stranica da opiše i pokaže rijetke i endemične biljke koje tu uspijevaju i rastu. Svatko tko pođe put Blidinja, trebao bi u rukama imati i ovu knjigu - knjigu koja plijeni ljepotom znanstvenog opisa i fotografijama: glatke i planinske vrbe, frajnovog, hrvatskog, liburnijskog i stjenovitog karanfila, grimiznog i divljeg hercegovačkog kukurijeka, primorskog režuha, dalmatinskog zvonca i tako redom. Knjigu dr. Čedomila Šilića priredio je fra Petar Krasić, duša Parka prirode, izdala ju je Matica hrvatska u Čitluku, i za to dobila najvrjednija priznanja.

Put do Parka prirode

Do Parka prirode može se doći iz dva smjera. Kada se s regionalne ceste Jablanica - Prozor odvojite i pođete u smjeru Doljana i Sovićkih vrata, putovat ćete s osjećajem da se, iz časa u čas, približavate točki na kojoj zemlja najnježnije dodiruje nebo. Dolaskom na Sovićka vrata, pred vama će se ukazati dugo polje i jezero, zagrljeni Čvrsnicom, Ljubušom i Vranom - zagrljeni lancem visokih dinarskih planina. Velika i mala Čvrsnica, sa svojim vrhovima visokim i više od 2200 metara, Čabulja s Velikom i Malom Vlajnom, te Veliki i Mali Vran, izazov su za planinare i osobe željne čistoga zraka, reskih vjetrova i prizora ljepote. Tako dr. Čedomil Šilić piše da se, na stijenama Peštog brda, na nadmorskoj visini od više od 2100 metara, mogu vidjeti prekrasni primjerci runolista i hrvatske sibireje.

Takvi prizori mogu se vidjeti ovdje, i nigdje više, na bijelome svijetu. Ako ste, put Blidinja, pošli iz drugoga smjera, Posušja, put će vas voditi kroz nekoliko pitomih mjesta, između novih i lijepo izgrađenih obiteljskih kuća. Bez obzira iz kojega ste pravca pošli, dočekat će vas kraće makadamske dionice i pokvariti osjećaj ugodnog putovanja. Ostaje nejasno kako su ove dionice, i petnaest godina od utemeljenja Parka prirode, ostale neasfaltirane!? Je li to samo zbog toga što se ovaj prirodni i mitski rezervoar nalazi na području nekoliko općina - Posušja, Tomislavgrada, Jablanice i Mostara, odnosno na području triju županija!? Je li, i u ovom slučaju, prevladala logika općega nesporazuma i može li takvu logiku prevladati rentna i komunalna naknada, koju plaćaju graditelji lijepih i komfornih planinskih kuća? Jesu li općinske vlasti, za naknadu koju dobivaju, dužne investitorima i graditeljima osigurati makar normalne puteve?

Znamenitosti

Ponovno, prije stotinu godina, znameniti arheolog Ćiro Truhelka, na Kedžari, u Parku prirode, otkopao je jedno grobno mjesto i pronašao kosti i lubanju mlade ženske osobe. Vjeruje se da je to grob mlade i lijepe ramske djevojke u koju se zaljubio beg Kopčić.

Zaslijepljen Divinom ljepotom, beg je lutao planinskim bespućima i pronašao ju na mjestu gdje ju je otac bio sklonio. Begova uvjeravanja nisu uspjela. U času kada ga je ponosna Diva odbila, beg ju je ubio. Ovo mjesto krasi spomenik znamenitog kipara Kuzme Kovačića i tradicija hodočašćenja na grob Dive Grabovčeve. Ova mlada, ponosna i prkosna ramska djevojka postala je nadahnuće mnogim pjesnicima i umjetnicima svih profila. Zanimljivo je da ova ljubavna priča i tragedija nije doživjela svoje filmsko uprizorenje. Možda bi se svidjela Angelini Jolie.

U svakom slučaju, vrjednija je i moralnija od one o kojoj, u našoj zemlji, želi snimiti film. Hrvatski narod i Hrvatsko kulturno društvo Napredak, o Ilijin danu 1937. godine, podigli su spomenik narodnom junaku Mijatu Tomiću. Na nadgrobnom spomeniku stoji njegov junački zavjet: - PA JA ODOH POTRAŽITI PRAVDE, U BOGAZE I TIJESNE KLANCE… Poginuo je u Doljanima, 1656. godine. Današnji HKD Napredak obnovio je spomenik o Ilijin danu 2006. godine. Po predaji, Mijat je rano ostao bez oca. Podigao ga je i othranio stric Niko. Vjeruje se da je imao dva brata i dvije sestre; jednu Mandu - majku poznatog hajduka Malog Marijana i drugu - Jelenu, koja se udala i iz Brišnika, preselila u Sinj. Predaja i epska pjesma govori da je bio najveći, najsnažniji, najhrabriji mladić.

O odlasku Mijata Tomića u hajduke, u narodnoj predaji postoji više priča. Po jednoj predaji, Mijat je došao u ozbiljan sukob s Kopčić-begom. Kad je shvatio da ga beg namjerava ubiti, pobjegao je u hajduke. Otišao je i nastanio se na Vran-planini. Po jednom dubrovačkom podatku iz 1642. godine, govori se da se Mijat odmetnuo u hajduke zbog nasilja ondašnjeg povjerenika - hercegovačkog sandžak-bega. Prema trećem predanju, govori se da je u Petrovu polju pokraj Drniša bio nepravedno optužen i osuđen na globu i batinjanje.

Nasilje nad katoličkim narodom odvelo je ovoga epskog gorostasa u bogaze i tijesne klance, da sa svojim jatacima-hajducima, potraži pravdu i pravicu. Mijatov bijeg u Vran-planinu brzo se pročuo po duvanjskom kraju i njegovoj okolici. Za kratko vrijeme oko njega se okupilo 60 kršnih momaka-hajduka. S proljeća, kada bi šuma olistala i kad je trebalo poći u tijesne klance i potražiti pravdu i pravicu, Mijat bi okupio svoju družbu i kazao: “Dajte, braćo, da mi izaberemo, JEDNOG BRATA IZMEĐU DRUŽINE, Koji će nas lijepo upravljati, I mi njega lijepo slušati, AKO SRETNI MI ŽELIMO BITI”. Na ovaj poziv, kaže, epska pjesma, hajduci su uglas govorili: “Ti nek’ si nam, Miho, četovođa, Četovođa i naš harambaša, Rado ćemo svi tebe slušati, Naše glave za te izgubiti”… Ovako su se, s proljeća, u klancima Vran planine, bez Kreševa i okruglih stolova, dogovarali onovremeni narodni junaci i prvaci. Botaničko-zoološki vrt i Blidinjsko jezero, crkva sv. Ante i nekropola stećaka, prašuma jedinstvene munike s obroncima veličanstvenih planina, putniku, izletniku, istražitelju, sportašu i znatiželjniku, pružit će jedinstven osjećaj nestale tišine i prirodne simfonije. Zato ovo mjesto treba zaštititi. Ono treba postati središte i svetište proljetnog, ljetnog, jesenskog i napose zimskog turizma.

Dan je lagano odmicao svom kraju. Šetao sam novim putevima Parka prirode i moj pogled zastao je na jednoj, novoj, lijepoj i Beča dostojnoj višekatnici. Prepoznao me je njen graditelj i pozvao da je pogledamo. Pristupna rampa, garažna mjesta s boksovima za skije i zimsku opremu, velika stubišta i široki hodnici, bešumni lift i suvremeni klimatski uređaji, komforni stanovi različitih veličina i pogled na skijalište i mitsku dolinu neodoljivo vuku na ponovni dolazak i češći boravak. I tjeraju na čestitke hrabrim i sposobnim graditeljima. Na kraju jednodnevnog boravka, pridružio sam se obilježavanju DEana Hajdučke Republike Mijata Tomića. Na parkiralištu zatekao sam uredno poredana vozila dubrovačkih, splitskih, zadarskih, zagrebačkih, talijanskih, njemačkih i domaćih vozila.

U restoranu okupilo se mnoštvo. U slavljeničkom ozračju pilo se i nazdravljalo. Naš nobelovac Ivo Andrić kaže da se Žilavka pije radi smijeha, a Blatina radi grijeha. Na obilježavanju Dana Hajdučke Republike Mijata Tomića pilo se iz ovih i svih drugih razloga. Na odlasku ljubazna me hostesa počasti ljekovitom borovom medovačom, Statutom Republike i nekoliko novčanica državne valute, kubure, za eventualne potrebe do izlaska na Sovićka vrata - do napuštanja suverenog teritorija Hajdučke Republike Mijata Tomića.

Još jednom pogledah borovu šumu i vješto “umetnute” vikendice koje se obasjane zalazećim suncem ukazaše kao uredno dekorirana pozornica. I, na koncu, jedna preporuka: U svako doba godine, kad god vam se ukaže prilika, pođite do Risovca i Parka prirode, do Čvrsnice, Vrana i Ljubuše. Nećete pogriješiti.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.