“Ovdje mogu posaditi svoj krumpir, svoj luk, svoju zelenu salatu, sijem pšenicu... to je moja Njemačka. Imam posao u jednoj privatnoj tvrtki i dodatno proizvodim domaću hranu”, tim riječima nam sugovornik iz ZHŽ-a objašnjava situaciju oko odlazaka koji su proteklih godina itekako intenzivirani. On je personifikacija većeg broja onih koji su odlučili ostati i logično razmišljati jer tko želi proizvoditi na svojoj zemlji, imat će hrane, a da se obrađuje zemljište kao u ranijim vremenima, bilo bi je u izobilju i moglo bi se prehraniti sebe i svoju obitelj, a i zaraditi, bez ikakva drugog posla.
Zemlja propada
“Pomodarstvo je uzelo maha, teži se nekom luksuzu, a sami nekad ne znamo zašto tomu težimo. Nepojmljivo je da čovjek koji ima zapušteno zemljište govori kako se ovdje ne može živjeti. Mislim da je kardinal Puljić rekao pred prošli ili pretprošli Božić kako je grijeh tako razmišljati. Pustili smo da nam korov pojede zemlju, sjeli smo u kafić i zaključili da ovdje nema budućnosti da odavde treba ići. I onda odemo, povučemo obitelj i učimo ih novom načinu života, novoj kulturi, novom prebivalištu koje u većini slučajeva, nažalost, ostaje trajno. Ili ako se ne povuče obitelj sve je više slučajeva da se stvara nova, stabilne veze i brakovi se razvrgavaju. To nije dobro”, nastavlja sugovornik. Smatra obmanom priče o hrani boljeg ukusa u Njemačkoj ili jeftinijom nego kod nas ovdje. “Imam prijatelja koji je prestao jesti kruh u Njemačkoj. Donio mi je jedan uzorak kad je posljednji put dolazio i jednostavno je za moj ukus presladak, kao da je od gume. Nije jestiv kao domaći. A kada pričamo o kvaliteti i testovima nekih agencija, smatram da tu ima dosta namještanja. Meni je nevjerojatno da neka istraživanja, primjerice, govore da je kvalitetnije voće i povrće u Njemačkoj nego ovdje. Odgovorno tvrdim da nijedno nije kvalitetnije i zdravije”, ističe sugovornik. Stava je da ovdje nitko ne može i ne treba biti gladan. “Imam kuću i automatski ne plaćam stanarinu koja je u Njemačkoj oko 700 eura. Imam na svom zemljištu nekoliko stabala koje ispilim i cijepam nekad ljeti pa ne plaćam grijanje. A ako se nađem u nekoj težoj situaciji, znam da mogu računati na pomoć obitelji, prijatelja i susjeda. Ne mogu tvrditi da je to vani moguće”, zaključuje.
A najbolji su sugovornici oni koji su prošli rad u Njemačkoj te se vratili kući, a takvih je sve više i iz BiH, ali i iz susjednih Hrvatske i Srbije. Jedan od njih je i Saša Cvetić koji je posljednji odlučio ispričati priču o povratku nakon što je sa ženom otišao u Frankfurt.
Nema vremena
“Toga dana kada sam rekao ‘dobar dan’ rekao sam i ‘doviđenja’ Njemačkoj. Supruga, koja je također zdravstveni radnik, izdržala je 20 dana u poznatoj bolnici u Frankfurtu i onda je dala otkaz i vratili smo se kući”, ispričao je Cvetić. Njegov posao trebala je biti njega starijih osoba u domu za starije i nemoćne. “S poslom se počinje u šest sati i tijekom dana brinete o svim korisnicima na jednom katu. Idete od prostorije do prostorije, radite sve poslove, od grube njege i kupanja do stavljanja proteza, pranja zubi, hranjenja. To je jako teško. Preko dana nemate vremena za predah”, kazao je Cvetić. Za taj posao plaća mu je bila 1100 eura, a supruga i on su iznajmili stan od 45 kvadrata za 850 eura mjesečno. “Sada sam siguran da posao koji radim 32 godine ne bih mijenjao ni za jedan drugi. Siguran sam i da od 100 naših ljudi koji odu u Njemačku jedan dobije dobar i dobro plaćen posao”, rekao je Cvetić,
