Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Vijesti

U zoru 5. kolovoza 1972. milicija je na ulazu u Vitinu ubila Milu Alilovića (20) iz Humca kod Ljubuškog

Pedeset godina poslije, ovo je prvi medijski osvrt na brutalno ubojstvo dvadesetogodišnjeg mladića Mile Alilovića koje se dogodilo 5. kolovoza 1972. godine u Vitini kraj Ljubuškog
05. kolovoza 2022. u 15:15 0 komentara 2481 prikaza

Proljeće je još zimus ugušeno, grmjelo je i sijevalo tog ljeta 1972. godine. Krv je prskala po hercegovačkom kamenju. Digla se milicija, Teritorijalna obrana, vojska, treštali su zvučnici, televizija, radio, naslovnice novina. Svuda službena priopćenja o “upadu terorista”, napadu na bratstvo i jedinstvo. Borbeni pokliči, parole, akcija “Raduša”, akcija “Feniks”, mobilizacija, užurbanost, strah i sumnjičenja. Gromoglasni zaključci partijskih sjednica upozoravali su i podsjećali na krvavu prošlost, kao da i sadašnjost već nije bila krvava, a budućnost neizvjesna. Ipak, sve se to gubilo u teškoj i mučnoj tišini i šutnji kojom je običan svijet odgovarao na histeriju vlasti. Tek što su poubijani i uhićeni posljednji hrvatski gerilci iz Bugojanske skupine, u subotnju zoru, petoga dana kolovoza 1972., dvojica milicionara ubila su moga ujaka Milu Alilovića. Tri su mu dana nedostajala do dvadesetog rođendana. Bio je jedan od najhrabrijih i najjačih momaka u gradu, rođeni vođa. Po tadašnjoj modi imao je dužu kosu, tek upisan fakultet u Zagrebu, djevojku u drugom gradu i duga svjetla na motoru. Navodno su ga zbog njih na ulazu u Vitinu zaustavili tamošnji komandir milicije Manojlo Dželatović, odnekud iz istočnoga dijela Hercegovine, i rezervni milicionar, inače mjesni gostioničar Velija Dizdarević koji je nakon kraće svađe i naguravanja pucao u njega iz službenog pištolja.

Rano ujutro tog petoga kolovoza probudio me je majčin plač. Otac je ušao u sobu i suznih očiju jedva izgovorio da je ubijen ujak. Kao da tražim milost, pitao sam da nije možda samo ranjen. Pa u svim filmovima glavni junaci ne ginu, bivaju ranjeni, ali brzo se oporave, a on je bio moj glavni junak. Nakon pokopa kakav do tada u našem kraju, kažu, nije viđen, a koji je na neki način bio pokop svoj mladosti ubijenoj toga ljeta, ostao sam kod djeda i bake “da ne budu sami”. Drugi, stariji ujak već je godinama bio u Kanadi i nije se vraćao. Djed se povukao u sebe, baka je sve više radila. U ožalošćenoj kući godinu dana nije se gledala televizija niti se slušao radio. Slušao sam rijeku što se provlačila ispod mosta zapljuskujući kamene stupove i obalu. Iza ujaka ostala je zaključana soba s nešto fotografija, gitara, gramofon s pedesetak ploča, kutija sa stripovima, ormarić s knjigama označenim njegovim potpisom i praznina koju više ništa nije moglo ispuniti.

S posljednjim danima tog ljeta svršilo se i moje djetinjstvo. Imao sam tek koji mjesec više od deset godina kada sam sjeo u klupu petoga razreda. Jednog jesenjeg dana nisam otišao u školu. Otac je mene i mlađega brata poveo u Mostar na suđenje ujakovu ubojici. Sjedili smo na drvenima klupama u hodniku stare, velike zgrade i čekali. Najednom smo ugledali milicionare što prema sudnici vode neuglednog, niskog, proćelavog čovjeka sa sakoom prebačenim preko ramena. Ruke je držao ispružene ispred sebe, a na njima su bile lisice. Kada su se primakli, otac je stao pred njih. Obratio se čovjeku vezanih ruku i oborena pogleda: “Koliko god te osudili, znaj da ću te čekati! Ako ne bude mene, čekat će te njih dvojica, a imam i trećega kući. Doveo sam ih da te vide i da te mogu prepoznati.” Majka je neutješno plakala, a ja sam bezuspješno pokušavao uhvatiti pogled ubojice. Osuđen je na dvanaest godina zatvora, ali je cijelo vrijeme imao povlašten status konobara u Kuli kod Sarajeva. Ozbiljno sam shvatio očeve riječi. Toliko ozbiljno da me majka poslije godinama molila i zaklinjala da ne napravim nešto čime bih se izjednačio s čovječuljkom vezanih ruku, sivoga lica bez pogleda, u kaputu boje zemlje. Nisam.

Dan poslije pokopa, u ponedjeljak, sedmoga kolovoza 1972. godine, novine su opsežno izvještavale o 257. Sinjskoj alci, pisano je o vodstvu koje Bobby Fischer ima nad Borisom Spaskim u šahovskom meču u Reykjaviku, o pogibiji dviju Talijanki na gliseru nedaleko od Lopuda i nesreći jednoga biciklista u Vukovaru, o ubojstvu u Bihaću i pokušaju ubojstva u Modriči, o pogibiji dječaka u Imotskom, o provalnoj krađi u Kaknju, o navodno 21 srušenom američkom avionu u Vijetnamu, pa i o zdravstvenom stanju Jasera Arafata. Pisano je i o “incidentu” što se dogodio u Zagrebu na pokopu Pere Pirkera kada je uhićeno desetak osoba koje su “izazivale političke provokacije”, o suđenju Budiši, Čičku i Paradžiku. Najavljivan je i dolazak Džemala Bijedića sljedećeg vikenda u Posušje na proslavu “prvog oslobođenja grada”, kada će u promet svečano biti puštena cesta prema Lištici i položen kamen temeljac za hotel. Pisano je o svemu i svačemu, ali o ubojstvu u Ljubuškom ili, poslije, o suđenju za to ubojstvo u Mostaru ni jedne novine u Jugoslaviji nisu objavile ni retka.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.