Značajan dio bošnjačkih pripadnika Hrvatskoga vijeća obrane na jučerašnji je dan 1993. godine okrenuo oružje na svoje suborce Hrvate, izvršio izdaju i napao ih na nekoliko lokacija u Mostaru, uključujući i položaje prema srpskim snagama. Bio je to dio šireg plana RAK 625, koji je još ranije, 19. travnja 1993. godine, isplanirao dio bošnjačkih snaga predvođen Arifom Pašalićem i Midhadom Hujdurom Hujkom. Prethodno 9. svibnja nije uspio plan bošnjačkih snaga zauzimanja ciljeva u dubini grada, piše Večernji list BiH. No, dio plana iz travnja bio je realiziran mjesec i pol dana poslije uz fatalne posljedice. Napadnuti su hrvatski vojnici u Bijelome Polju, Vrapčićima te vojarni "Tihomir Mišić". Preko noći su bošnjaci do tada u redovima HVO-a stavili crvene oznake na rukave svojih odora i zatvorili ih na više lokacija u sjevernom dijelu grada Mostara. Čak je i dio pripadnika Samostalnog mostarskog bataljuna (koji su činili Muslimani - Bošnjaci) napustio položaje koje HVO drži prema srpskim snagama. Ovi vojnici, povodeći se za zapovijedima svojih političkih vođa, prešli su u redove neprijatelja. Jedan od najstrašnijih trenutaka tog napada bila je izjava: "Predajte oružje, vi ste opkoljeni od muslimanske vojske, oko vas su Zukini ljudi." Nažalost, to je bio samo početak tragedije koja će zahvatiti mnoge nevine civile i vojnike, ali i uništiti povjerenje između dviju strana koje su prethodno imale političke dogovore.

Logori kao središnja točka

Veliki broj Hrvata, vojnika, ali i civila koji su se zatekli u novim okolnostima, završio je u logorima, gdje su maltretirani, mučeni, a dio njih je ubijen. Te noći ubijeno je 11 civila, poslije još 17, a 200 ih je odvedeno iz svojih kuća u logore. Osnovali su logore za Hrvate u Bijelom Polju na nekoliko lokacija. Najveći je bio u školi u Bijelom Polju, a ta škola tada je nosila ime "Škola bratstva i jedinstva". Logori su također bili i vojarna "Tihomir Mišić", 4. osnovna škola, osnovna škola u Potocima i SDK Mostar. O tome je rad za Znanstveno-stručni skup "Domovinski rat u dolini Neretve od 1991. do 1995. u različitim perspektivama", koji je održan prošle godine, napisao Zvonko Vidović iz Odjela za pravne poslove Zaklade HVO-a za pomoć braniteljima. Rad, koji će uskoro biti dostupan javnosti, daje jedinstven pogled na jednu od najsvježijih ratnih tragedija u BiH. Jedinstveni je to osvrt Vidovića, koji je i sam sudionik Domovinskog rata, te je do sada objavio više radova oko teških pitanja poput UZP-a, zapovjedne odgovornosti. Ovaj rad zapravo opisuje fenomen poznat kao "perfidija". I to najmasovniji takav slučaj u povijesti ratovanja 90-ih na teritoriju Bosne i Hercegovine. Perfidija, kako je definira međunarodno ratno pravo, označava taktiku obmanjivanja neprijatelja u cilju stjecanja povjerenja, da bi se poslije to povjerenje iznevjerilo. To je čin najvišeg stupnja vojne manipulacije u kojemu se iskorištava naivnost ili nevještost neprijatelja da bi se stekla prednost. U kontekstu Mostara 1993. godine perfidija je bila korištena kao alat za podjelu, iskoristivši povjerenje koje je postojalo između Bošnjaka i Hrvata, da bi se poslije izvršio brutalni napad na Hrvate. Ova strategija bila je duboko ukorijenjena u planovima bošnjačkih političkih i vojnih struktura, koje su, prema Vidoviću, dobro pripremile temelje za masovno nasilje. Napad na hrvatske vojnike i civile u Mostaru nije bio iznimka već je to bio dobro osmišljen plan koji je imao za cilj slomiti vojni moral HVO-a i stvaranje prostora za daljnje širenje bošnjačkih vojnih postrojbi. Ovaj postupak bio je temeljito planiran i izveden s namjerom destabilizacije, što je uključivalo sustavnu uporabu perfidije kao taktike iznenadnog napada, u cilju zavaravanja i uništavanja vojnih snaga neprijatelja. Vidović u svom analitičkom pristupu istražuje kako su bošnjačke snage, predvođene Arifom Pašalićem i Midhadom Hujdurom Hujkom, planirale i izvodile napade.

"Legalni" ratni zločini

Dok su političari i vođe pokušavali održati neki oblik koalicije i političkog dogovora, na terenu su se događali brutalni sukobi koji su uključivali i perfidnu izdaju vlastitih suboraca. Jedan od najgore pogođenih aspekata perfidije u Mostaru bio je progon civila, koji nisu bili upleteni u sukobe, ali su završili kao nevine žrtve tih brutalnih napada. Mnogi civili su odvedeni u logore, gdje su trpjeli brutalne torture. Vidović navodi kako je osnivanje logora bilo u velikoj mjeri organizirano u cilju kažnjavanja civila koji su smatrani pripadnicima "neprijateljske" zajednice. To je uključivalo ne samo fizičko nasilje već i psihološku manipulaciju i nasilno odvraćanje od bilo kakvog oblika otpora. Vidović nadalje ističe kako su logori, poput onih u Bijelom Polju, bili središnja točka ovog perfidnog plana jer su predstavljali način sustavnog eliminiranja Hrvata. U ovom kontekstu logori nisu bili samo mjesta fizičkog zatočeništva već i dubokih psiholoških i moralnih trauma za one koji su preživjeli. Analizom ovog događaja Vidović upućuje na potrebu za dubokim razumijevanjem ne samo vojne već i političke strategije koja je bila na djelu. Zločini poput ovih, iako podvedeni pod legalnu vojnu taktiku u određenim okolnostima, predstavljaju najteže povrede međunarodnog humanitarnog prava. Vidović u svom radu ne samo da daje pravnu osnovu za razumijevanje fenomena perfidije nego i poziva na priznanje žrtava, na ispravljanje nepravde. On zaključuje kako se samo procesuiranjem i priznavanjem istine mogu spriječiti daljnja kršenja ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava te u značajnoj mjeri utjecati na sprječavanje budućih sukoba. Uključivo perfidije, budući da se ovakvi postupci smatraju ratnim zločinima, što je izričito zabranjeno međunarodnim pravom.

Nova mjera od 1. siječnja: Ovi će umirovljenici dobivati mjesečnu naknadu od 250 eura, a neki i veću