Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Vijesti

U Londonu je preuzeo Decanter, a već ujutro u 4 bio je u vinogradu

29. svibnja 2022. u 10:16 0 komentara 153 prikaza

Knjiga o kultnom hrvatskom vinaru Ivanu Enjingiju, iz pera autora Željka Garmaza, svrstala se među četiri najbolje svjetske knjige o vinu, u kategoriji europska vina. Eduard Cointreau, osnivač i predsjednik Gourmand Awards, najprestižnije svjetske nagrade za publicistiku koja se bavi hranom i vinima, nedavno je poslao Garmazu pozivnicu za Umeå Food Symposium u Švedskoj, gdje je 3. lipnja proglašenje pobjednika. U Gourmandu tvrde da su u različitim izborničkim fazama razmatranja nominacija za pobjednike u različitim kategorijama pregledali čak 1558 knjiga iz 227 zemalja i regija, što je čak 20 posto više nego lani.

Nagrada se, inače, dodjeljuje 26 godina. Procjenjuje se kako se svake godine, u tiskanom i digitalnom izdanju, objavi više od 100.000 knjiga i dokumenata koji se bave kulturom hrane i pića. Statistički, izgledi da se neko izdanje uvrsti u širi popis kandidata za nagradu Gourmand Awards iznose tek jedan posto. Time je još veći ponos Željka Garmaza, koji je novinarsku karijeru prije nekoliko godina zamijenio spisateljskom, a u fokusu su mu upravo priče o vinarima i vinima.

'Schindlerovska' uloga

– Ivan Enjingi, ili čika Ivo, kako ga uobičajeno zovem, a on se na to i odaziva, hrvatsko je nacionalno blago, u svakom smislu. Njegov životopis je čudesan, a još čudesnije je da taj čovjek, koji je prije nekoliko dana zagazio u 83. godinu života, još jako dobro pamti detalje iz doba kad je imao dvije godine! Priča o njemu je priča o rastu i padu Austro-Ugarske Monarhije te o  'schindlerovskoj' ulozi koju je njegova obitelj imala u spašavanju lokalnih Srba tijekom Drugog svjetskog rata u Hrnjevcu, njegov život je arhetipska priča o bijegu iz siromaštva, od njega se može samo naučiti kako ništa nije nedostižno slijediš li svoje snove – započinje Željko Garmaz.

Željko Garmaz i Ivan Enjingi | Autor : Privatna arhiva Foto: Privatna arhiva

 

O njemu i od njega je, dodaje, godinama slušao životne ispovijedi i bilo je samo pitanje dana kada će ga staviti pred zid i postaviti se pred njim kao ispovjednik.

– Korona je, u tom kontekstu, meni bila dobrodošla, jer su i njemu, kao izrazito društvenom stvorenju, socijalne aktivnosti pale na nulu i mogao mi je posvetiti svaki svoj slobodni trenutak koji se, uglavnom, nalazio noću pa sam mu se, prije nego što bi zaspao od umora, uvlačio u kuću i pred ponoć se vraćao iz Hrnjevca u Osijek. Čika Ivi su mnogi obećavali ukoričenje njegove životne priče, ali ja sam jedini koji je to i ostvario. Što bi on rekao 'dovoljno za prvo izdanje knjige koja će za dvadeset godina morati biti proširena' – nastavlja on. Istaknut će razmišljanje Aleša Krištančića Movije, slovenskog vinskog velikana, koji je u knjizi naveo da je Enjingi vinar 'koji je prvi vratio vinarstvo u ruke jednog čovjeka, što je bilo potpuno u suprotnosti s vinskim kolektivizmom kao jedinom tadašnjom
praksom'. On se kao takav izborio da ljudi počnu vjerovati takvom čovjeku. To je njegovo veliko poslanje. Vratio je dostojanstvo instituciji vinara! I zbog toga, ako Enjingija treba uvrstiti na neko mjesto u vinskoj povijesti ove regije, onda to nije ni treće ni drugo nego samo – prvo. Njemu treba izgraditi spomenik, jer je postavio temelje privatnog vinarstva Hrvatske. Sve što je radio i mijenjao bilo je za sve, a ne samo za njega. On je postavio nova vinska pravila', izjavio je Aleš Krištančić Movia.

– Čika Ivo je ključna ličnost poslijeratne hrvatske vinske scene. On je čovjek koji je na prvom izdanju Decanterovog međunarodnog ocjenjivanja, najznačajnije svjetske vinske smotre, za svoje Venje dobio titulu svjetskog prvaka, a i njegova graševina iz 2002. tada je zavrijedila zlatno odličje. Prvi je, ili među nekolicinom prvih, koji je u doba socijalizma odlučio proizvoditi vlastite etikete i pobjeći iz konformizma života i rada u golemim vinskim kombinatima. Kad je otišao u London preuzeti Decanterovu nagradu, on je večernjim letom došao natrag u Zagreb, a ujutro je ustao u 4 sata da bi nahranio stoku i otišao u vinograd – priča nam Garmaz.

 

Njegov veliki prijatelj, Antun Adžić, voli reći da je čika Ivo, kad je bio mladić, sve njih šokirao kupivši pašnjak od pet hektara te podigavši vinograd na tom pašnjaku. I to je sve napravio ručno, bez ikakve tehnike, pa su ga zbog toga gledali kao na nekog
'crnca iz Hrnjevca'.

Pogled iz zraka na vinograde Ivana Enjingija | Autor : Luka Stanzl/PIXSELL Foto: Luka Stanzl/PIXSELL 14.09.2021., Kutjevo - Ivan Enjingi poznati kutjevacki vinogradar i vinar, na 50 hektara na polozajima Hrnjevac, Venje i Mitrovac u vinogorju Kujevo ima 500.000 cokota vinove loze. Berba grozdja u vinogradu Enjingi snimljena iz zraka.rPhoto: Luka Stanzl/PIXSELL

 

– Čika Ivo je osobno nagovorio Antuna Adžića da krene u vlastitu vinsku priču, kao što je to prethodno napravio i Vladi Krauthakeru, svom tadašnjem najboljem prijatelju, kome je, pritom, dvije godine omogućio korištenje svog podruma i svojih ljudi za poslove u vinogradu. A isto će vam ispričati i Saša Ćasić i brojni drugi vinari. Čika Ivo nikada nije ništa skrivao, štoviše, rado je drugima dijelio svoje znanje i dragocjeno vrijeme. Zato ga se može smatrati i dobrim duhom Zlatne doline - Ante Miličević, šampion prvog  ocjenjivanja traminaca na Festivalu traminca, za svog prijatelja Ivu voli reći da je imao jedan mentalni sklop koji se svodio na postizanje uspjeha glavom kroz zid. Jer, nitko tada nije bio spreman napuniti vino i preko Slatine, dok su granate padale, voziti ga za Zagreb i nazad, sve noću, s dva sendviča, i da pritom ništa ne jede.

Manje je poznato i da je Enjingi osnovao i nekoliko godina vodio ženski nogometni klub, Antun Adžić je bio trener, a u momčadi su u većini bile njegove radnice iz vinograda i vinarije.

– Čika Ivo se, opet, može pohvaliti da je on jedini vinar na svijetu u čiju čast je Davor Bobić, vjerojatno najproduktivniji suvremeni hrvatski skladatelj, skladao simfoniju koju se smatra prvom simfonijom pisanom za tamburaški orkestar i, uopće, prvom simfonijom o vinu u povijesti civilizacije. I svaki od četiri stavka simfonije nosi naziv po nekom od njegovih raritetnih vina. Mnogi su ga, pak,  pamtili i kao tvrdoglavca koji se zainatio Ivi Sanaderu i tadašnjem prijedlogu zakona o 0 promila te zbog toga nije popio ni kap alkohola dok se zakon nije poništio. A ta tvrdoglavost je trajala tri godine, devet mjeseci i 27 dana! - iznosi Garmaz. I nije ovo prvi put da su njegove knjige o vinima proglašene među najboljima na svijetu. Po čemu su njegove vinske majstorije posebne i drukčije?

– Ne bih to nazvao majstorijom, ali drukčijim od svega drugoga što se nudi o vinima, to da. Pišem ono što mene zanima znati o vinarima, a to nisu organoleptički opisi i intelektualna nadmudrivanja o tehnologiji proizvodnje. Znate, kad se nađeš s nekim
vinarom za njegovim štandom na nekom festivalu, zar nije zanimljivije zapodjenuti priču o nekom detalju iz njegova života ili rodnog kraja nego prodavati mu maglu prepunu priučenih frazema? Jednom sam tako i ja htio ostaviti dojam na čika Ivu i počeo sam mu opisivati njegova vina i u njima glasno otkrivati petrol, kožu, čokoladu, šumsko voće… On me, sjećam se, blago i strpljivo gledao i slušao i rekao: 'Željko, zašto vino uspoređivati s nečim što je lošije od vina?!'. Vjerujem da se takav moj pristup pisanju vinskih priča sviđa ljudima te da, nakon čitanja tih priča, vinare počinju sagledavati na normalniji i opušteniji način – kaže Garmaz.

Nije Garmaz baš stari vinoljubac...

– Tako je. Danas to smatram i svojom prednošću, nepca su mi nedirnuta, neokrznuta i spremna za nove i uzbudljive senzacije koje vam nude vina. A svoje prvo vino, rajnski rizling Juliusa Stipetića iz Iloka, popio sam tek u svojoj 42. godini života! Upravo sam završio pisanje knjige o kulenu, kojega sam, također, vrlo kasno „upoznao“. I opet se početno neznanje i u slučaju pripreme i pisanja te knjige pokazalo fantastičnim. Nešto o čemu ništa nisam znao činim zanimljivim i dostupnim i pitkim za čitanje onima koji bi o tome nešto više htjeli znati. Sjajna formula! Pišući knjigu o Luki Krajančiću, koja također ovih dana treba izaći iz tiska, napisao sam
svojevrsni korčulanski brevijar, sociološku studiju o životu malih ljudi na velikom otoku – zaključuje Garmaz.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.