“Najgore od svega je što nemaš tijela. Cijelo se vrijeme manipuliralo brojem žrtava. Nama je na razmjeni 1994. godine dostavljeno jedanaest tijela. Na kraju sela, gdje su obitelji Zadro, našli smo u jednoj vreći stopalo. Od moga oca kasnije još potkoljenicu, a s drugoga kraja mjesta ženi smo našli glavu u vreći. Očito su sve zataškavali, prikrivali, kao što i danas rade”. Tako o stravičnome ratnom zločinu u selu Grabovici kod Mostara, vjerojatno najokrutnijem u hrvatsko-bošnjačkome ratu, jer nikakvih sukoba nije bilo, govori Josip Drežnjak, predsjednik Udruge ubijenih i nestalih u Grabovici ‘93. kojemu su 9. rujna 1993. godine ubijeni otac i majka.
Svjedokinja ubojstva šuti
“Otac i majka su ubijeni, po saznanjima koje sam kasnije dobio, 9. rujna 1993. godine u 10.40, pred kućnim pragom. Jedna Bošnjakinja je neposredno prije toga došla sa svojom kćeri, koja je bila izbjeglica u Grabovici, da popije kavu s majkom, što je bilo uobičajeno. Nažalost, žena koja je svjedočila ubojstvu kasnije se ničega nije sjećala i nije svjedočila gdje je to trebala učiniti”, govori on. Na upit radi li se možda o prijetnjama, strahu, Drežnjak ne vjeruje kako takvo što može biti opravdanje. Grabovica je bila jedino preostalo hrvatsko mjesto između Mostara i Sarajeva pod nadzorom Armije BiH 1993. godine. U noći s 8. na 9. rujna započeo je krvavi pir u kojemu je ubijeno 32 civila, žena, staraca. Najmlađa žrtva bila je malena Mladenka Zadro po čijem je stradanju Mostarski teatar mladih napravio i kazališni komad. Ova četverogodišnjakinja ubijena je u zagrljaju majke Ljubice. “Imamo i slučajeva da su ratni zločinci odslužili kaznu za ubojstvo male Mladenke, a tijela nisu pronađena. Nije mi jasno tko ima toliku snagu sve to prikrivati. Tu nije bilo sukoba s Armijom BiH, kako je pisao general Rasim Delić, a HVO je bio udaljen čak 20 kilometara od Grabovice”, dodaje. Grabovica je 1993. godine bila jedino mjesto od Sarajeva do Mostara pod nadzorom Armije BiH u kojoj su ostali Hrvati. To je bilo klasično etničko čišćenje. “Možete zamisliti, dakle nije bilo sukoba, nikakva povoda. Idete od kuće do kuće, pucate, ubijate”, govori Drežnjak. On se među rijetkima uspio spasiti 10. svibnja nakon napada na Grabovicu i ulaska Armije BiH. Da nije pobjegao koristeći šumu i nepažnju, izvjesno je, ne bi mogao danas svjedočiti o ovom zločinu. Prisjeća se kako je s roditeljima komunicirao samo preko Crvenoga križa nakon čega je sve prestalo jer im nije znao za sudbinu.
“I danas imam sačuvane poruke od Crvenoga križa koje smo dobivali iz Grabovice. Kada bi napisali nešto što nije odgovaralo istini, to je bilo izbrisano crnim markerom”, objašnjava. On posjeduje veliki broj dokumenata po kojima je Sefer Halilović kao zapovjednik isturenog zapovjednog mjesta u Jablanici kroz smjernicu vodio cijelu operaciju Neretva ‘93. u kojoj su u Grabovici ubijeni civili. Po njemu, Haaški sud nije ispunio misiju jer je zaboravio Grabovicu. “Činjenice najbolje govori da jest i presude u Haagu o tome nema”, kaže on. Ne odustaje od traganja za istinom i pravdom.
Tako svakog 9. rujna podsjeća na zločin koji je još uvijek, unatoč pojedinačnim presudama, nekažnjen. •
