Nedavno je Tomo Vukšić i formalno preuzeo mjesto Vrhbosanskog nadbiskupa nakon što je kardinal Vinko Puljić umirovljen odlukom Svetoga Oca. Formalno je još uvijek i vojni biskup u BiH. Prvi Hercegovac na čelu Vrhbosanske nadbiskupije započeo je svoj mandat nastavljajući ustrajno graditi odnose s pravoslavnom Crkvom i drugim vjerskim zajednicama, islamskom i židovskom. U BiH je odgovoran i za specifičnu krajevnu Crkvu u kojoj većinu vjernika ujedno čine Hrvati. Prvi je ovo Uskrs, u godini punoj iskušenja, koji dočekuje s vjernicima u BiH kao njihov pastir.
Nakon neizvjesnosti s koronom, svijet Uskrs dočekuje u psihozi zbog rata u Ukrajini. U BiH su na djelu brojne neizvjesnosti...
Zahvaljujući čovjeku i njegovim lošim sklonostima jedva da ikada postoje bezbrižna vremena. Nažalost! A tako je malo dobre volje potrebno za sreću i bezbrižnost. I naravno, bilo bi mnogo ugodnije proslavljati uskrsne blagdane u stanju slobode od ove vrste briga koje spominjete. Dao Bog da se ta vrste slobode, to jest zaborava na rat pa i na samu pomisao na njega, nastani u svim ljudskim dušama i da vodi svakoga čovjeka i svako društvo. Ali, kao što je sam Isus rekao, on nije došao zbog pravednika nego radi grešnika. To jest, kad grešnika ne bi bilo, ne bi bio potreban ni njegov dolazak. Pa u tom smislu, veća je potreba za Isusom i njegovom porukom što je grešnost čovjeka veća. A od rata jedva je moguće zamisliti gori oblik grijeha. Zato sjećanje na Isusa, u obliku potrebe za njegovom porukom o ljubavi i bratstvu među svim ljudima i za njezinom primjenom te poticanje na Isusov primjer pobjede nad svakim grijehom i stanje slobode od svakoga nereda baš u tjeskobnim vremenima doživljavaju puni smisao. Tada postaje osobito jasno kolika je važnost poštivanja i nasljedovanja Isusova primjera i primjene Božjih zapovijedi. A kršćani su pozvani biti lučonoše u svakom moralnom mraku, "svjetlo na gori", kako veli Isus, svjetionik koji upozorava na opasne točke koje treba izbjeći jer prijete nasukavanjem.
Zašto je Uskrs blagdan nade i koja je njegova glavna poruka?
U čovječjoj naravi ništa nije tako jako kao želja za životom i ni u čemu čovjek nije tako snažan i uporan kao u obrani svoga života. Dapače, u istoj čovjekovoj naravi ugrađena je želja da smrt ne bude kraj. To je posvema prirodan osjećaj i želja koji prethode svakom religioznom uvjerenju. U čovjeku se sve buni protiv teze da je smrt kraj. Ili kako bi rekao poznati pjesnik: "Zemlja je smrtnim sjemenom posijana/Ali smrt nije kraj/Jer smrti zapravo i nema/I nema kraja/Smrću je samo posijana/Staza uspona od gnijezda do zvijezda." Da će na neki način trajati i da neće biti zaboravljeni, nadaju se čak i oni koji sebe ne smatraju vjernicima. To svoje nastojanje protiv zaborava i želju za nekom vrstom trajanja, barem da se traje na način sjećanja, pokazuje čovjek i prastarim običajem da svoje ime ukleše u tvrdi kamen iz kojega, nada se, nikada neće biti izbrisano. Svetkovina Uskrsa, koja je izraz zahvalne memorije kršćana, sjećanje je na događaj Isusova uskrsnuća. A Isusovo uskrsnuće temelj je kršćanske vjere koju ispovijedamo: Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni! U uskrsnuće također svoga tijela i također u svoj život vječni. U tomu je Isus prvi. I vjerujemo da je on svojim uskrsnućem svim usnulima otvorio vrata raja. Svima koji su Kristovi. Svima koji svojim djelima pokazuju da su prijatelji Boga i čovjeka. Isus je po uskrsnuću, kako piše sveti Pavao, prvina usnulih. A poslije njega slijede koji su Kristovi, o njegovu dolasku. Zbog svega toga Uskrs je zaista svetkovina nade. On je blagdan života s porukom da život nema kraja. Poruka je to za kršćane, ali i za sve ljude, jer svima valja nama preko rijeke. Uskrs odgovara na najiskonskiju želju i nadu čovjeka.
Tisuće vjernika za Uskrs su se pripremale pokorama, odricanjima, ispovijedima. Nameće se pitanje ima li sve to smisla ako ti isti vjernici nisu solidarni s drugim ljudima, čine zlo, ponavljaju grijehe ... ?
Ne samo to, nego čovjek, pa ni kršćanin, često nije dosljedan ni sam sa sobom i svojim temeljnim opredjeljenjima. To je jednostavno oznaka čovjekova postojanja. Činjenica koju ne treba hvaliti, ali činjenica. Posljedica je to grijeha koji je u nama i toga nitko nije pošteđen. Oznaka je to čak i svetaca. I samo da podsjetim na jedan primjer. Sveti Pavao je o sebi pisao ovako: "Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim – to činim (Rim 7,15)." I dodaje Pavao: "Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni (Rim 7,20)." Dakle, proces obraćenja vrlo je zahtjevan. Otprilike kao planinarsko uspinjanje na najstrmiji, veoma visoki vrh. Pri tomu su česta posrtanja, proklizavanja, otklizavanja u dubinu i neuspjesi. I postoji velika potreba za pomoćnim sredstvima i suradnjom s drugim penjačima. Tako je slično i u duhovnom životu. No neuspjesi nisu dokaz da vrh nije vrh. I da na vrhu nije ideal uspjeha. Ili ako je netko zatvorio oči i ne vidi ili ne želi vidjeti ljepotu procvjetale livade u proljeće, ili je slijep pa je i ne može vidjeti, nikako ne znači da cvat na livadi ne postoji ili da ona nije lijepa. Hoću reći, sve lijepo i sve dobro ne samo da uvijek ima smisla nego, Bogu hvala, da i danas ima vrlo mnogo doba i lijepoga na svijetu. Zaista je istinita Božja poruka: Zemlja je puna dobrote Gospodnje. Svijet je Božja livada. Uvijek cvate, ali na njoj ima i korova. Pitanje je samo na kojoj strani sam ja.
I ovaj Uskrs većina će vjernika provesti šaljući i primajući poruke, čitajući objave na društvenim mrežama. Postajemo li, čak i nevezano za Uskrs, planet otuđenih pojedinaca i kamo to vodi?
Pitanje međusobne otuđenosti suvremenih ljudi velik je problem brojnih pojedinaca, osobito u velikim gradovima, a zahvaljujući suvremenom načinu komuniciranja posebice među osobama mlađe generacije. Često ljudi u megalopolisima, u ogromnim gradovima s milijunskom populacijom, iako se kreću u masi ljudi, ustvari žive vrlo usamljeno i otuđeno. Vide mnogo ljudi i među njima se kreću, a ustvari su usamljeni. Paradoksalno je to. S druge strane, u virtualnom svijetu komuniciranja mnogi se hvale brojnim, kako kažu, prijateljima. To su međutim osobe koje se često nikada nisu ni vidjele, a kamoli komunicirale na izravan način. I opet se nalazimo u situaciji da su ljudi i u tom virtualnom mnoštvu zapravo sami. A svaka samoća oblik je vrlo velike oskudice i uzrok je novih oblika ovisnosti i ozbiljnih frustracija, otuđenosti od ljudi i realnoga života. Pitanje je to također za psihologe i psihijatre koji, kažu oni koji su bolje upućeni, sve više imaju posla s tim novim oblicima otuđenja i ovisnosti. A i mi duhovnici u svom dušobrižničkom služenju sve se češće susrećemo s ovim pitanjima. Na početku Poslanice Hebrejima čitamo: "Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu (Heb 1,1-2)."
Kada je stanje teško, postajemo 'bolji vjernici'. No doima se da Bog postaje suvišan kada je 'sve dobro'.
Zagonetan je čovjek i po tomu što mu drugi, općenito govoreći, treba posebice kad se osjeća ugrožen, kad je u kušnji i problemu. Skloniji je čovjek tražiti negoli zahvaljivati. Sklon je, kad mu ide dobro, osjećati se samodostatnim i sebi dovoljnim. U takvim se situacijama čovjek često ponaša kao da mu drugi ne treba. Ni Bog. I još opasnije, u takvu je stanju čovjek sklon ponašati se kao da njega drugi ne treba. Kao da drugi nije u potrebi. Tako je to nekako i u vjerničkom životu. Često tražimo, a rijetko zahvaljujemo, jer i vjernik je samo čovjek i podložan je svim ljudskim napastima i slabostima. Ako kao primjer uzmete samo naš način molitve, vrlo lako ćete uočiti da je naša molitva najčešće prozbene naravi, to jest od Boga tražimo kad nama nešto treba, ono što mislimo da nama treba i skloni smo gotovo Bogu propisati što bi nam trebao dati, a mnogo je rjeđa zahvalna molitva za tolika dobra i blagoslove koje već imamo.
Jesmo li postali bolji ljudi, bolje društvo od onoga u kojemu je Isus živio?
Današnji ljudi nedvojbeno su na većoj civilizacijskoj razini negoli u Isusovo vrijeme, a jesu li i bolji – to je veliko pitanje. Na kraju, to hoćete li biti dobri i plemeniti ili nećete uvijek je osobno pitanje. A posvema hipotetički rečeno, da Isus ponovno dođe, što je posvema nemoguće, ili bolje pretpostavimo da je došao tek u naše vrijeme, vjerojatno ne bi bio razapet na križ jer, koliko mi je poznato, nigdje više ne postoji zakonom predviđeno izvršenje smrtne kazne na takav način. Ali sigurno bi ga neki prihvatili kao što bi ga neki i odbacili. Uostalom, otkako ga fizički nema među ljudima, uvijek je tako bilo. Tako je i danas. Proces protiv Isusa u naše vrijeme vodi se na način ovoga vremena: marginalizacijom, ignoriranjem, izrugivanjem, prezirom njegova nauka i pravila njegova morala. A on i danas, kao nekada na Golgoti, na ovom svom suvremenom križnom putu opet moli: "Oče, oprosti im jer ne znaju što čine."
S obzirom na rat u Ukrajini, ljude u BiH plaši se da bi ovdje ponovno mogao izbiti rat.
Naravno da se ljudi plaše na svaki spomen rata. I normalno je da su zabrinuti kad se to događa. Ali nije normalno zveckati oružjem te poticati svađe i netrpeljivost. Nije normalno da itko pokušava dominirati nad drugima. Sve je to jednostavno protivno kršćanskom moralu i svakoj elementarnoj ljudskoj prirodnoj etici. I tamo gdje to nepravedni zakon ne zabranjuje činiti, zbog moralnih razloga mora se osuditi svaka nepravda i nasilje. Na to se ne može pristati.
Mir vam svoj dajem – to su Isusove riječi i vaše biskupsko geslo. Na kakav mir Isus poziva ljude?
Riječi: "Mir vam svoj dajem" izgovorio je Isus svojim učenicima za vrijeme posljednje večere. Dio su njegova velikoga govora i jedna od njegovih posljednjih pouka, a zbog njihove iznimne važnosti pred okupljenom zajednicom vjernika svećenik ih ponavlja uvijek za vrijeme svete mise neposredno prije pričesti. Riječi kojima Isus daruje mir svojim učenicima nastavak su i neka vrsta zaključka njegove poruke da je ljubav prema njemu, Isusu Kristu, i prema njegovu nauku i njegovim pravilima osnovica svakoga dobra, pa i mira. Jer neposredno prije tih riječi kazao je: "Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ... Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla." Mir u pravdi i ljubavi kršćanska je vizija društvenoga mira. Taj je mir zajednica Isusovih vjernika naslijedila od Isusa kao vrednotu koju propovijeda svim ljudima i kao moralni zadatak što ga svatko tko se ponosi Kristovim imenom, ali i svaki drugi čovjek u skladu s potrebom svoje ljudske naravi, treba ostvarivati u osobnom i zajedničkom životu. Prema kršćanskom je nauku također mir plod ljubavi, koja ide dalje od onoga što može izvesti pravda. I upravo je kriterij ljubavi specifična razlika kršćanskoga koncepta mira od svakoga drugoga mira. Kao Isusovi vjernici znademo da je zemaljski mir, koji se rađa iz ljubavi prema bližnjemu, odraz i učinak Kristova mira koji izlazi iz Boga Oca. Tako mir, viđen i ostvarivan na kršćanski način, ima božansko utemeljenje i izvorište, a za ljude koji ga ostvaruju u povijesti mir je pretpostavka i važno sredstvo sreće na Zemlji i, u konačnici, ima eshatološku svrhu vječnoga spasenja čovjeka.
Još uvijek živimo i s koronavirusom. Jesu li u proteklom razdoblju ljudi položili ispit ljudskosti, crkvene i vjerske zajednice solidarnosti, suradnje?
Iskustvo zarazne bolesti za svakoga je velik osoban izazov, a posebice je to opasno kad zaraza poprimi svjetske razmjere. Osim zdravstvenih problema, uzrokuje i brojne druge posljedice. Uvijek su takvi izazovi ujedno prilika za dokazivanje ljudskosti i solidarnosti. A u pandemiji, za koju se najavljuje da ide svome kraju, mislim da su brojni ljudi položili ispit i zaslužili vrlo visoke ocjene, osobito zdravstveno osoblje. I osobno sam vidio njihovu hrabrost u liječenju zaraženih bolesnika.
Nedavno ste jasno istaknuli kako Crkva pravi distinkciju između poslanja Crkve i posla političara, no svejedno živite u konkretnoj katoličkoj zajednici koja je uglavnom hrvatske nacionalnosti. Zašto se danas na Hrvate gleda kao na problem?
Poslanje Crkve jest služiti konkretnom čovjeku onako kako je to Isus predvidio. To poslanje je dušobrižničko i podrazumijeva služenje čovjeku, koji je istodobno i duhovna i tjelesna stvarnost. Ali je to služenje uvijek dušobrižničko. Poslanje Crkve nije gospodarsko, nije sindikalno, ni političko, ni kulturno, ni znanstveno. Jer Isus svojim učenicima, kad ih je poslao u svijet, ništa od toga nije povjerio kao zadaću. Rekao im je: "Idite po svemu svijetu, propovijedajte svim narodima i krstite ih." Zadaća je Crkve propovijedati i svjedočiti svima i sve pozivati na vjeru u trojedinoga Boga, na prijateljstvo, bratstvo i solidarnost. Gospodarstvo trebaju voditi gospodarstvenici, politiku političari, znanost znanstvenici. I tako redom. Svi trebaju biti vođeni općim dobrom i istinom u službi konkretnoga čovjeka. Jednako kao što su dušobrižnici također u službi čovjeka. I svi trebaju surađivati radi čovjeka i općega dobra, a svatko treba dati svoj doprinos. Točka susreta i suradnje svih upravo je čovjek, njegove potrebe, duh i tijelo, njegovi snovi, planovi i uspjesi. A Crkva i dušobrižnici su mu u tomu suradnici. Sve to Crkva propovijeda i naviješta jednako svakom čovjeku: gospodarstveniku, liječniku, novinaru, političaru, povjesničaru, sportašu, pa i samom dušobrižniku, pozivajući sve da budu još bolji u služenju čovjeku. I Crkva i dušobrižnik uvijek pripadaju konkretnom narodu, u njemu postoje i izražavaju se u konkretnoj kulturi i služe čovjeku iz konkretnoga naroda i kulture te su dio toga naroda i kulture. U našem slučaju u BiH taj konkretan narod, u kojemu ovaj dio Katoličke crkve obitava, jesu uglavnom Hrvati, njihova kultura, jezik. Na drugim stranama svijeta to je neki drugi narod, kultura i jezik. Zato je sasvim normalno da je svaki pokrajinski dio Katoličke Crkve u svom naviještanju, svjedočenju i brizi obilježen oznakama u kojima postoji i izražava se. Ovdje se Crkva brine za katolike koji su pripadnici hrvatskog naroda, u Albaniji se brine o pripadnicima albanskog naroda, u Bugarskoj bugarskog i tako dalje. I naravno svuda postoje pripadnici manjinskih naroda koji su Crkvi jednako dragi i kojima ona jednako služi. A služi dosljedno i svakom drugom čovjeku, po kršćanskom načelu općega bratstva svih ljudi, bez obzira na to koju vjeru netko slijedi ili ne slijedi nijednu. Kršćanin je pozvan tako raditi, čak i kad netko ne voli njega i njegov narod. Ljudski gledano, velik je to križ, ali časna zadaća. Nije ju lako izvršiti, no Isus nas na to poziva.
Dopustite da vas podsjetim na to da se negira i hrvatski identitet, pa se govori o patarenima, drukčijoj povijesti Bosne, negiranju područja Huma i Hercegovine. Kamo ta mitomanija vodi?
Pojmom mit označava se priča, izmišljotina, nevjerodostojan prikaz nekih događaja, a mitomanija bi bila sustavno krivotvorenje stvarnosti. Takav pristup stvarnosti nikada ne odgovara istini i zato vodi u nestvarno. Tamo negdje pripada i višak neozbiljne historije koji je odavno velik problem na Balkanu i normalan čovjek to vrlo teško podnosi. No, naspram svakom nijekanju, koje je besmisleno, hrvatski, srpski i bošnjački narodi su realnost. Moramo se uzajamno poštivati. To poštovanje mora se afirmirati i trebamo se natjecati u dobru jednih prema drugima.
Posljednjih je godina u BiH na djelu politika dominacije, preglasavanja, podjela. Hrvati kao najmalobrojniji narod najranjiviji su i čini se da su višak u oba entiteta. Kako razriješiti Daytonski čvor?
Kao konkretnu primjenu spomenutih načela društvenoga nauka Katoličke crkve o podijeljenoj odgovornosti u društvu i o Crkvi čije je poslanje u svakom društvu evangelizacija, na ovo pitanje odgovorit ću dvama citatima lokalnih crkvenih dokumenata. Prvi navod je dio izjave Biskupske konferencije BiH od 8. prosinca 1995. u kojoj se o Daytonskom sporazumu kaže: "Ovaj mirovni sporazum… umjesto silno željena mira unosi novi nemir i nedoumice u pogledu povratka i zaštite osnovnih ljudskih prava i sloboda, u kojima su sadržana vjerska i etnička prava i slobode svih stanovnika Bosne i Hercegovine. Kao biskupi katoličkih vjernika, o čijoj se budućnosti također radi u ovom sporazumu, s pravom očekujemo da se svi odgovorni faktori i institucije i međunarodni i domaći – koji su sudjelovali u kreiranju ovog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu, odlučno obvežu na ispravljanje nepravdi i ostvarenje što pravednijeg mira za sve miroljubive stanovnike ove zemlje." A u povodu 25. obljetnice toga sporazuma ista BK je 20. studenoga 2020. izjavila: "I ovaj put, u ime općeprihvaćenih načela međunarodnih konvencija, tražimo – osobito od predstavnika država potpisnica i svjedoka Daytonskog sporazuma, da zajedno s domaćim političkim dužnosnicima – koji imaju presudnu ulogu u izgradnji dugotrajnog pravednog mira i poželjnog svekolikog razvoja naše zemlje – konačno odlučnije nego do sada – porade na pravednom i svrsishodnom unutarnjem uređenju zemlje. To uređenje treba biti po mjeri sva tri njezina konstitutivna naroda, nacionalnih manjina i svakog njezinog građanina, a osobito onih najslabijih i u ratu i poraću najoštećenijih! To uređenje mora pratiti donošenje pravednih zakona koji će osigurati stvarno poštivanje svih pojedinačnih i kolektivnih prava, bez mogućnosti dominacije jačega ili brojnijega, te omogućiti ispravljanje svih starih i sprečavanje novih nepravdi. Katolička crkva u Bosni i Hercegovini će i dalje nastojati – dosljedno i neumorno – ispunjavati svoj dužnost dobivenu od svoga Vrhovnog poglavara pape i prije 25 godina dano obećanje da će pomagati u ostvarivanju svih konstruktivnih i provedivih rješenja u uspostavljanju istinskog mira na području naše Biskupske konferencije, tj. na području cijele Bosne i Hercegovine." Uz ta dva navoda, želio bih dodati još jedan odlomak iz enciklike Ivana XXIII. od prije 60 godina, koja je, dakle, mnogo starija od spomenutih naših problema i vrijedi jednako za sva područja na svijetu. Mir je ponajprije moralna vrednota savjesti, a tek onda društvena, te poslije ljudskoga života možda i najveća na zemlji. Socijalni nauk Crkve zapaža običaj, prema kojemu svakom narodu općenito odgovara jedna država. Ali zbog raznih razloga državne se granice ne podudaraju uvijek s etničkim granicama. To pak rađa složen problem poštovanja prava manjih grupa. Pri rješavanju tih pitanja i za izgradnju trajnoga mira, nužna je uspostava društvene pravde. Katolička crkva stoga jasno naučava da, kao što je pisao sveti papa Ivan XXIII. još 1963. godine (Pacem in terris 24 i 52; Kompendij socijalnog nauka Crkve, Zagreb 2005., str. 277-278), "nitko se ne voli osjećati podložen političkim moćima, koje dolaze izvan vlastite ljudske zajednice ili etničke grupe". Jer sužavanje ili gušenje prava manjih etničkih grupa teška je povreda pravde i uvijek dolazi ili iz ekonomsko-društvene nadmoći ili je zasnovana na političkoj snazi druge grupacije.
Vi ste na čelu Vrhbosanske nadbiskupije. Koje su temeljne smjernice vašeg rada?
Sveti Augustin je u povodu svoje 25. obljetnice biskupske službe napisao govor čiji sam dio izrekao u svom pozdravu 12. ožujka u katedrali kao izraz svojih osjećanja. Napisao je: "Dok strahujem od onoga što sam za vas, dotle me tješi ono što sam s vama. Za vas sam naime biskup, s vama sam kršćanin. Prvo je naziv primljene službe, a drugo milosti; prvo je izvor opasnosti, a drugo izvor spasenja. (…) Ako se dakle više radujem što sam s vama izbavljen, negoli što sam vama pretpostavljen, onda, kao što je Gospodin zapovjedio, bit ću uspješniji vaš sluga. (…) Zapravo gdje je veća ljubav, manji je napor. (…) Meni će koristiti ako budem govorio stvari koje treba činiti, a vama ako budete vršili ono što čujete. Ako budemo mi za vas, a vi za nas neprekidno molili sa savršenim osjećajem ljubavi, s Božjom pomoću sretno ćemo doći u vječno blaženstvo." To su i moja osjećanja. A što se osnovnih smjernica pastoralnoga rada tiče, već sam ih naznačio u govoru 29. siječnja ove godine kad sam preuzeo službu. One su već tada objavljene i lako ih je pronaći.
Nedavno ste progovorili o odlascima ljudi iz BiH. Ostaje li Bosna bez svjedoka kako je to u istoimenoj knjizi zapisao Ante Markotić?
Uvijek sam smatrao da je pitanje svih pitanja demografsko stanje svakoga naroda. To vrijedi i za Crkvu jer ona, kao zajednica Isusovih vjernika, živi u konkretnom narodu. Dapače, Crkva je narod Božji. Tako se Crkva definira. To je bio razlog zašto sam se prije gotovo 20 godina počeo baviti tom temom. O tomu sam kroz cijelo to vrijeme, doma i po svijetu, objavljivao studije, prikaze u dnevnom tisku, pisao promemorije i držao predavanja na simpozijima sa željom da se probudi zanimanje u cijelom društvu za to važno područje i traže rješenja. Naravno, činio sam to i u suradnji s drugim stručnjacima, pa i s pokojnim prof. Markotićem. No nažalost, oni koji su pozvani nuditi konkretna rješenja za to pitanje, pa ni velik dio javnosti, uglavnom dugo nisu pokazivali zanimanje. A ponekad se netko od vaših kolega sjeti toga rada pa poput vas postavi pitanje o tome te me nakratko vrati u te vode. Nažalost, mnogi krajevi, dalji i bliži, ostaju bez svojih ljudi.
Sveta Stolica snažno podupire BiH, u brojnim se susretima ističe važnost ove zemlje, ali i poštovanja triju dominantnih identiteta. Imate li dojam da se počinje razumijevati to bogatstvo raznolikosti?
Dobronamjerni ljudi razumiju da je vrlo važno uvažavati i poštovati svačiji identitet, njegova prava i njegovo dostojanstvo, odnosno svakoga pojedinca i svaki narod. To vrijedi uvijek i posvuda, a osobito kad je riječ o složenim društvima, koja su pozvana biti kao skladan mozaik, pun različitih boja i kamenčića, ali lijep i ugodan svakom pogledu. I, naravno, Sveta Stolica to razumije i podržava. To je njezin nauk. Ne samo u BiH nego i na svim drugim mjestima u svijetu. Čuju to i znaju također oni koji odlučuju ali, umjesto da se vode velikim načelima morala i pravde o jednakosti, o pravima i slobodi čovjeka, tim krugovima u donošenju odluka mnogo više ravnaju interes, korist, vlast i drugi slični motivi i razlozi.
Zašto se tako dugo čeka na razrješenje slučaja Stepinac?
Stepinčeva kauza nije jedina koja se našla u takvoj situaciji jer, kad govorimo na razini cijele Katoličke Crkve, ima i drugih kandidata za oltar koji su zbog sličnih i posvema neopravdanih osporavanja na čekanju dulje negoli Stepinac. Koliko je meni poznato, Sveta Stolica ne kalkulira o svetosti Alojzija Stepinca, nego o prikladnosti i razboritosti proglašenja u sadašnjim prilikama s obzirom na moguće reakcije. Istina, svim poštenim ljudima nelagodno je zbog toga i s razlogom su nestrpljivi. U teološkom smislu to osporavanje je posvema besmisleno, čak i s pravoslavnoga stanovišta. Ono nema nikakvu teološku kršćansku logiku jer prethodni život, čak ako i nije bio svetački, ne dovodi u pitanje svetost mučeništva iste osobe ako na kraju svoga života ona daje svoj život za Božju stvar. Jer kad bi se primijenio kriterij prethodnoga života, onda ni apostol Pavao ni Disma, obraćeni razbojnik s Golgote koji je Isusu bio zdesna, ni Marija Magdalena ni toliki drugi ne bi mogli biti sveci i mučenici. A na primjer, svi spomenuti su također u pravoslavnom kalendaru. I trebaju tamo biti jer su to zaslužili, kao što svi oni i u katoličkom kalendaru. Stepinac je sigurno svet i mučenik je zato što je svoj život dao za jedinstvo Crkve. To je dokazano u vrlo strogo vođenom postupku. U tom svom svjedočenju bio je vrlo strpljiv. On je svetački primjer kreposti i strpljivosti u progonima koje je trpio. Kao i svaki mučenik, Stepinac je moralni pobjednik. Uvjeren sam stoga da Stepinac svoje novo "mučeništvo" opet strpljivo podnosi i prikazuje za jedinstvo kršćana i svima koji nismo strpljivi koliko je bio on, pa i onima koji ga osporavaju, iz svoga novog "mučeništva" kojemu je izložen svetački poručuje: "Strpljen, spašen!"
