(Ne)očekivano, posljednjih nekoliko dana javnosti u Bosni i Hercegovini istresena su dobro poznata stajališta bošnjačke, srpske, ali i hrvatske strane oko pitanja državne imovine i, očekivano, dijametralno su suprotna. Za širu javnost neočekivani istupi, reklo bi se ničim izazvani, ali pozadina toga jest što je među ključnim međunarodnim igračima počelo kružiti nekoliko mogućih “papira” za koje nitko formalno ne zna tko im je autor. Ali se pak zna da stoje zemlje Kvinte uz pokoje sufliranje Ureda visokog međunarodnog predstavnika.
Blokirano pitanje
Večernji list ekskluzivno doznaje kako se radi o prijedlozima koji bi trebali osloboditi potencijal državne imovine kako bi se mogli realizirati brojni projekti. Pa i onaj američki povezan s najavljenim investiranjem u Južnu plinsku interkonekciju. Ključno je kod tih prijedloga bilo pronaći način da se sto posto ne definira status državne imovine jer takvo što onda sigurno neće prihvatiti u Banjoj Luci ili Sarajevu, dok se pak od Mostara očekuje suglasnost za rješenje koje slijedi pragmatičnu nit otvorenoga prostora za investiranje. Jedan od prijedloga na koji su bošnjačke stranke vrisnule je onaj da BiH bude titular imovine tamo gdje su njezine institucije, primjerice, Predsjedništva BiH, Parlamentarne skupštine ili pak Oružanih snaga, dok bi sve ostalo bilo entitetska imovina. Srpskoj je strani problematično, dapače neprihvatljivo, da se bilo kakvim državnim zakonom definira pitanje državne imovine. U tim okolnostima odlukama visokih predstavnika te dvjema odlukama Ustavnoga suda ovo je pitanje posve blokirano. Kao i država. Jedini pak izlaz da se riješi neko pojedinačno pitanje poput plinovoda, iako je i to prijeporno s obzirom na odluku Ustavnoga suda iz 2024. godine, jest da se proglasi javni interes, odnosno donese odluka na državnoj razini o određenom projektu. Probošnjačke i građanske stranke SDA, SDP BiH i Narod i pravda nastupaju gotovo potpuno usuglašeno, inzistirajući na tome da je država Bosna i Hercegovina jedini titular državne imovine. Njihova pozicija zasniva se na tumačenju Ustava i presuda Ustavnog suda, pri čemu naglašavaju da se pitanje upravljanja, korištenja i raspolaganja može urediti isključivo zakonom na državnoj razini. Za te stranke neprihvatljivo je svako rješenje koje bi dovelo u pitanje jedinstveno vlasništvo države ili otvorilo prostor za različita, kako ih nazivaju, “fleksibilna” tumačenja. Nasuprot tome, Milorad Dodik i političko vodstvo Republike Srpske zauzimaju dijametralno suprotan stav. Njihova ključna teza je da državna imovina kao kategorija ne postoji te da takvo pitanje nije ni predviđeno ustavnim okvirom. Iz toga proizlazi i odbijanje bilo kakvog zakonskog rješenja na državnoj razini, kao i protivljenje prenošenju nadležnosti na razinu države. Ovakav pristup praktički isključuje mogućnost kompromisa jer negira samu osnovu na kojoj druga strana gradi svoje argumente. Hrvatska politička pozicija, koju artikulira Dragan Čović, nastoji zauzeti pragmatičniji pristup. U prvi plan stavlja se činjenica da neriješeno pitanje državne imovine izravno blokira realizaciju velikih infrastrukturnih i energetskih projekata. Naglasak nije isključivo na pitanju titularstva, nego na potrebi da se pronađe operativno rješenje koje će omogućiti investicije i deblokirati razvojne procese. U tom kontekstu otvoreno se govori o potrebi da se ili preciznije definiraju postojeće odluke ili da se pronađe model koji će omogućiti funkcioniranje sustava bez dodatnih političkih blokada. Upravo u toj razlici pristupa ogleda se i bit problema: dok jedni inzistiraju na jasnom pravnom definiranju vlasništva na državnoj razini, drugi odbacuju takav koncept, a treći pokušavaju pronaći srednje, funkcionalno rješenje koje bi omogućilo realizaciju konkretnih projekata. Međutim, bez političkog konsenzusa svi ti pristupi ostaju u međusobnom sukobu, što pitanje državne imovine drži u stanju stalne krize.
Pravni moment iz 2012.
Rasprava o državnoj imovini u Bosni i Hercegovini predstavlja jedno od najdugotrajnijih otvorenih pitanja još od završetka rata. Njezini temelji postavljeni su Daytonskim sporazumom iz 1995. godine, kojim je uspostavljen ustavni okvir države, ali bez jasnog definiranja vlasništva nad imovinom. Upravo ta nedorečenost stvorila je prostor za različita tumačenja, koja se i danas sudaraju. Kako bi se spriječile jednostrane odluke, početkom 2000-tih Ured visokog predstavnika uvodi zabranu raspolaganja državnom imovinom. Time je onemogućeno njezino preknjižavanje dok se ne donese zakon, ali je istodobno problem dugoročno zamrznut. Ključni pravni moment nastupa 2012. godine, kada Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrđuje da državna imovina pripada Bosni i Hercegovini te da se pitanje njezina upravljanja mora urediti na državnoj razini. Ovaj stav dodatno je potvrđen kroz kasnije odluke koje su se odnosile na šume i poljoprivredno zemljište, čime je proširen obuhvat onoga što se smatra državnom imovinom. Ipak, zakon koji bi precizno regulirao korištenje, upravljanje i raspolaganje nikada nije usvojen. Zbog toga je međunarodni faktor i dalje aktivan, pa je visoki predstavnik Christian Schmidt intervenirao kako bi spriječio jednostrane poteze i zadržao postojeće stanje. U središtu spora nalazi se nekoliko ključnih pitanja. Prvo je pitanje titularstva – je li država jedini vlasnik ili se vlasništvo može vezati uz niže razine vlasti. Drugo je pitanje nadležnosti – treba li zakon donositi na državnoj razini ili je dopušteno da se to uređuje parcijalno. Treće je pitanje obujma – što sve ulazi u kategoriju državne imovine, uključujući prirodne resurse, zemljište i infrastrukturu. Konačno, spor ima i praktičnu dimenziju jer neriješen status blokira investicije i otežava upravljanje resursima.
Otvori KEKS Pay
