Samo onaj tko živi stotinama kilometara daleko od rodnoga kraja zna koliku težinu nosi svaki propušteni telefonski poziv i onaj osjećaj strepnje kada se s druge strane žice nitko ne javlja. Tisuće iseljenika u Njemačkoj, Austriji ili Švicarskoj svakodnevno žive na roditeljskom “dobro sam, ne brini se”, dok u tišini praznih kuća njihove stare majke i očevi muku muče s odlaskom do ljekarne, popravkom slavine ili, ponajviše, s ledenom samoćom. Upravo iz te osobne spoznaje rođena je priča o projektu “Moji kod kuće”, iza kojeg stoji mladi bračni par iz Laktaša, Stefan i Ivana.
I sami suočeni sa situacijom u kojoj njihovi roditelji ne žive blizu, odlučili su stvoriti servis koji premošćuje tisuće kilometara udaljenosti između iseljenika i njihovih obitelji. Oni su topla riječ uz skuhanu kavu, siguran korak do liječnika i ruka koja donosi namirnice. No, iznad svega, oni su most povjerenja: digitalnim izvješćima, GPS potvrdama i fotografijama obavljenih poslova djeci u tuđini vraćaju spokoj i miran san, a njihovim roditeljima osjećaj da nisu zaboravljeni. Iako je riječ o relativno mladoj tvrtki, njihova svakodnevica u potpunosti je posvećena brizi o starijim osobama. Nakon jutarnjeg administrativnog dijela, provjere poruka i rasporeda, kreće se na teren u obilazak obitelji. Kako ističu, ključ je u tome da se postave u ulogu člana obitelji i pomognu onako kako bi pomogli vlastitim roditeljima, piše Večernji list BiH.
Nismo medicinska služba
“Provjerimo imaju li sve što im je potrebno, kakvo je stanje u hladnjaku, s kućnim potrepštinama i lijekovima. Jako nam je važno naglasiti da nismo medicinska služba: ne propisujemo lijekove i ne određujemo terapiju, nego odemo u ljekarnu i donesemo ono što je na receptu. Idemo u nabavu, pratimo ih liječniku, na poštu, kod odvjetnika, platimo račune ili im jednostavno pravimo društvo u laganoj šetnji. Nikada ne upravljamo financijama naših klijenata, s obitelji smo u stalnom kontaktu i ništa ne radimo na svoju ruku. Ako treba popravak u kući, pronađemo majstora i budemo tu dok radovi traju. Ne nudimo 24-satnu njegu, ali smo tu za topao razgovor koji je često i najvažniji dio posjeta”, objasnili su Ivana i Stefan za Večernji list BiH. Upravo u tim trenucima, kada se skuha kava, posao prestaje biti samo obveza.
“Tada se sve karte stave na stol i srce počne pričati. Najviše bude smijeha i anegdota iz mladosti, koji su nam najdraža tema. Priče o vremenu i načinu života s kojim mi, mlađa generacija, nismo imali dodira. Kroz tako slikovite priče kao da i sami proživimo poneka razdoblja njihovih života: igranke, zaljubljivanja i njihovu mladost. Naravno, dođe i do tema kao što su samoća i usamljenost, ali to su minute o kojima zapravo šutimo. Naš posjet ne može u potpunosti ispuniti prazninu koju osjećaju, ali se zato trudimo više pričati o temama koje ispunjavaju srca”, kažu naši sugovornici. Uslugu trenutačno pružaju na području Banje Luke, Laktaša, Prijedora, Gradiške i okolnih mjesta. Namjerno su krenuli od kraja koji najbolje poznaju, a širenje planiraju postupno – tek onda kada se u nekom mjestu javi dovoljno obitelji da mogu angažirati stalnog suradnika s tog terena. “Sljedeći korak su okolne općine, a onda i ostali dijelovi Bosne i Hercegovine. Ako se obitelj javi iz mjesta gdje još nismo, kažemo joj to iskreno i zabilježimo upit. Kad se iz istog kraja skupi nekoliko obitelji, dolazimo”, kažu nam.
Pozivi iz dijaspore
Pozivi im najčešće stižu iz Njemačke, Austrije i Švicarske, gdje je dijaspora najbrojnija, a scenarij je gotovo uvijek isti: djeca u četrdesetim ili pedesetim, već dvadeset i više godina vani, roditelji u sedamdesetim ostali su sami, dok susjedi i rođaci pomažu koliko stignu, ali uz stalan osjećaj da su nekome na teretu. Ipak, Ivana i Stefan napominju da nema pravila. “Jednako dolazimo i baki i djedu kad zovu unuci ili tetki i stricu koji nemaju svoje djece. Nije nužno ni da obitelj živi u inozemstvu – djeca u Sarajevu ili Bijeljini su roditeljima u Prijedoru jednako daleko kao i ona u Stuttgartu kad treba nešto obaviti u utorak ujutro. A može se javiti i čovjek sam za sebe. Ako ste u godinama kad vam je odlazak na šalter ili do ljekarne postao muka, a ne želite nikoga zamarati, jednostavno nas nazovete i dogovorimo se izravno s vama, bez posrednika. Nama je svejedno tko plaća i u kakvom je srodstvu s osobom kojoj treba pomoć, važno nam je tko nas čeka na vratima i da nas ta osoba želi primiti”, naglašavaju Ivana i Stefan. Ono što njihov rad čini posebnim visoka je razina transparentnosti i digitalna izvješća koja obiteljima donose prijeko potreban mir.
“Izvješće je srce našeg posla. Sve ostalo možda bi mogao odraditi i susjed, ali susjed vam ne može istog dana na telefon poslati točan pregled: tko je bio, u koliko sati je došao i otišao, što je urađeno, fotografiju svakog računa i prijedlog za idući put. Dolazak potvrđuje GPS, svaki trošak ima račun, a za sve iznad 50 KM tražimo suglasnost obitelji unaprijed. Ljudi koji su tisuću kilometara daleko godinama žive na onome ‘dobro sam, ne brini se’ preko telefona. Izvješće im daje dokaz da je netko uistinu bio, da je hladnjak pun i struja plaćena. Nije to stvar kontrole, nego toga da čovjek u Münchenu navečer može mirno zaspati”, objašnjavaju. Iako svaka kuća nosi svoju priču, jednu su simpatičnu anegdotu posebno izdvojili.
“Zbog zaštite privatnosti nikada ne objavljujemo fotografije obitelji. Ipak, jednu smo baku i njezinu obitelj zamolili za dopuštenje da napravimo nekoliko kadrova s terena, naravno, uz uvjet da bakino lice ostane skriveno. Baka je sav fokus odmah prebacila na Ivanu, dijeleći joj komplimente, ali i lekcije: ‘Ispravi se! Nasmiješi se!’ Ivana je u tom trenutku zaboravila na mobitel i tek kad smo poslije pregledali slike, shvatili smo kakvu je spontanu atmosferu baka stvorila. Vragolasto se nasmiješila i rekla da je dobila točno ono što je htjela – osmijeh koji nije bio namijenjen objektivu, nego njoj”, prepričavaju nam.
Prilikom ulaska u novi dom otpora uglavnom nema jer paze na svaki detalj. Politika im je da kod svake obitelji uvijek odlazi ista osoba kako bi se izbjeglo stalno navikavanje na nepoznata lica. Pritom je zadnja riječ uvijek od roditelja – ako netko nakon prvog posjeta ne želi nastavak, njihova se volja bez pogovora poštuje. Povratne reakcije koje stižu iz dijaspore potvrđuju da rade pravu stvar. “Do sada su to bile samo riječi hvale i velika podrška. Osjeti se olakšanje i spokoj kod djece koja su stotinama kilometara daleko. I sami znamo koliki teret padne s duše kada dobijete onu jednostavnu poruku: ‘Sve je u redu, nemoj se ništa brinuti’”, zaključili su Ivana i Stefan. Zahvaljujući ovom mladom paru ta rečenica više nije samo tiha utjeha – djeca rasuta po svijetu danas napokon, iz dubine srca, znaju da su njihovi roditelji doista dobro.
A za sve kojima treba pomoć Ivane i Stefana, zavirite na https://www.instagram.com/mojikodkuce/
Otvori KEKS Pay
