Još kao djevojčica znala je da će, kad odraste, ako ne bude učiteljica, biti liječnica. Danas se, kao predstojnica Klinike za dječje bolesti SKB-a Mostar, svakodnevno susreće s brojnim izazovima, stresom, teškim odlukama koje treba donijeti. Unatoč svemu tome, uvijek je smirena i racionalna, susretljiva i s osmijehom. Riječ je o prim. mr. sc. Vesni Brkić, dr. med., koja za Večernji list BiH govori o brojnim temama, među kojima su najaktualnije početak izgradnje nove zgrade dječje klinike u Mostaru te COVID-pedijatrija.
Počela je izgradnja nove zgrade Klinike za dječje bolesti SKB-a Mostar na Bijelom brijegu, mogli bismo reći kako je riječ o kapitalnom projektu. Koliki je, uopće, značaj nove Pedijatrije ne samo za Mostar već i za cijelu regiju? Što će nova Pedijatrija imati, a stara nema?
Istina, radi se o projektu kapitalnog značaja ne samo za Mostar već i za sve županije čiji se pacijenti liječe u SKB-u Mostar, županije Hercegovačko-neretvanska, Zapadnohercegovačka, Srednjobosanska i Hercegbosanska. Zahvaljujući ravnatelju SKB-a Mostar prof. dr. Anti Kvesiću, koji je za vrijeme svog dosadašnjeg mandata napravio čudo, što dosad nije ni jedan ravnatelj, proces oko početka izgradnje Pedijatrije okončan je, a nadam se da će i useljenje u nove prostore biti u predviđenom roku. Zgrada u kojoj se sada nalazimo useljena je prije više od pola stoljeća, u veljači 1968., a Pedijatrija u Mostaru živi gotovo 7 desetljeća. U rujnu 1953. na Dječji odjel zaprimljen je prvi pacijent u dobi od 9 mjeseci. Stara zgrada pravljena je namjenski i zadovoljavala je tadašnje potrebe. U njoj su radili liječnici koji su svoja znanja i iskustva stjecali obilazeći velike kliničke centre u tadašnjoj državi i izvan nje. Imali su samo slušalice i rendgen-aparat, ali to su bili vrsni kliničari koji su svoje nesebično znanje i iskustvo prenosili na mlađe kolege, jer ne piše sve u knjigama. Bili su doajeni suvremene medicine, veliki svestrani liječnici kojima je bolesno dijete bilo iznad svega. Razvojem medicine, tehnologije, a samim time i moderne i sofisticirane opreme, javila se potreba za proširenjem kapaciteta, nabavom novih modernih aparata, edukacijom kadra, jer bez njega ništa nema smisla.
Sadašnja zgrada po mnogočemu je neuvjetna. S koliko kapaciteta Pedijatrija trenutačno raspolaže? Koliko godišnje na liječenju bude malih pacijenata, jesu li sadašnji kapaciteti dovoljni (znamo da SKB-u Mostar gravitira nekoliko županija)?
Zgrada je trošna, ali ne mogu reći da je neuvjetna. U njoj radimo, liječimo, održavamo vježbe za studente medicine, farmacije, visoke zdravstvene škole, srednje medicinske škole. Postižemo dobre rezultate u liječenju, dijagnostici, skladan smo kolektiv, što je, istaknula bih, jako bitno za timski rad. Naši liječnici educiraju se u većim kliničkim centrima, završavaju subspecijalizacije, trudom i radom stječu i akademska zvanja tako da su postali predavači i viši asistenti na Medicinskom fakultetu, Visokoj zdravstvenoj školi, Farmaciji i Stomatologiji.
Koliko na Pedijatriji radi djelatnika, nedostaje li pedijatara, medicinskoga osoblja. Je li se i na vašoj klinici dogodio “egzodus” zdravstvenih djelatnika na Zapad?
Što se tiče kapaciteta, imamo 90 postelja, 66 za djecu i 24 za majke pratilje, 12 kabineta i 13 ambulanti te dnevnu bolnicu. Godišnje se kroz poliklinike i dnevnu bolnicu pregleda od 7000 do 8000 malih pacijenata, a hospitalizira oko 3000 djece. Na Pedijatriji trenutačno rade 24 specijalista i subspecijalista, sedam liječnika je na specijalizaciji, a osim dežura na klinici, dežuramo i u rodilištu. Medicina se feminizirala, pa tako i Pedijatrija. Budući da mlade liječnice koje osnivaju brak žele djecu te odu na rodiljni dopust, a specijalizacija inače traje pet godina, zbog njihovih obveza oko majčinstva specijalisticu pedijatra tako ne možemo dobiti za sedam godina. Što se tiče odlaska liječnika, na Pedijatriji zasad nemamo nijedan slučaj. Uglavnom odlaze sestre, pet-šest njih prekinulo je radni odnos.
U vrijeme pandemije koronavirusa morali ste formirati i COVID-odjel za djecu. Koliko je trenutačno djece na odjelu, koliko ih je prošlo kroz odjel od početka pandemije. I, uopće, kakva je kod djece klinička slika, koji su najčešći uzrasti bili na liječenju, čime ste ih liječili?
COVID-pedijatriju formirali smo još 1. travnja ove godine u Kabinetu za defektologiju koji pripada Domu zdravlja Mostar, a koji nam je ustupio ravnatelj DZ-a dr. Mario Kordić. To je bila pedijatrija u malom spremna za sve moguće scenarije, od završetka pacijenta na respiratoru, smještaja u inkubatore, aparata za inhalaciju, aspiraciju, uz educirano osoblje, zaštitnu opremu... Prolaskom kroz trijažni šator sva djeca s temperaturom upućena su na COVID-pedijatriju, pregledana, urađeni su im laboratorijski nalazi, po potrebi uslikana pluća te urađen test na COVID-19. Ako su nalazi uredni i opće stanje dobro te nije bilo kontakta, djeca se šalju doma uz preporuku da se zanimaju za nalaz. Ako je opće stanje malog pacijenta loše, parametri upale ukazuju na upalu, obavi se test na COVID, započne terapija, a dijete se ostavlja na COVID-pedijatriji do prispijeća testa. Ako je test na koronavirus negativan, dijete se premješta na odjel gdje se nastavlja započeta terapija. Slijedili smo upute i procedure Kriznog stožera. Relaksacijom mjera poduzetih na početku epidemije preselili smo se u našu zgradu, odredili put pacijenta, poštujemo preporučene smjernice i, evo, dosad, hvala Bogu, nije bilo problema. U ovom razdoblju od početka prvih slučajeva zaraze imali smo 10-ak na koronavirus pozitivnih pacijenata u dobi od jednog mjeseca do tri godine. Radilo se o obiteljskim klasterima gdje su roditelji malih pacijenata također pozitivni. Dvoje je imalo upalu pluća, ostali su bili bez simptoma i vraćeni su doma. O njima i roditeljima brinula se Epidemiološka služba pripadajućeg Doma zdravlja.
Kakva je uopće popunjenost Klinike? Koje su najčešće bolesti zbog kojih djeca budu hospitalizirana? Primjećujete li, primjerice, trend rasta pretilosti kod djece, djece dijabetičara, malih pacijenata s nekim psihičkim poteškoćama, stresom...?
Što se tiče hospitalizacije, u ovom razdoblju još nisu počele viroze, a dosta malih pacijenata pregleda se kroz dnevnu bolnicu, tako da nema puno hospitalizirane djece osim na intenzivnom neonatološkom odjelu gdje se liječe nedonoščad male gestacijske dobi koja zahtijevaju strojnu ventilaciju. Djeca s psihičkim problemima ne liječe se na našoj klinici. U njihovo liječenje uključeni su dječji psihijatri i naši psiholozi. U posljednje vrijeme iz razgovora s psiholozima i psihijatrima doznajemo kako je bilo više pokušaja suicida, uglavnom u pitanju su neimaština, rastavljeni roditelji, obitelji bez zaposlenja i primanja, a kriterije kreiraju djeca roditelja koji poštenim radom u današnje vrijeme nisu mogli ostvariti takvo i toliko bogatstvo. Zato, nažalost, to moram reći, danas imamo bahatu, neodgojenu mladež koja nema empatije ni socijalnog odgoja.
Nedostaje li, općenito, opreme na Klinici? Zbog kojih se bolesti djecu mora najčešće slati u druge kliničke centre u Hrvatsku i dalje u Europu? Koja oprema i za koju dijagnostiku vam nedostaje?
Što se tiče opreme, ona uglavnom zadovoljava naše potrebe. No, treba je obnavljati, nabavljati moderniju. Trenutačno trebamo aparat za invazivnu respiratornu podršku, tzv. BiPAP, novi respirator prilagođen novorođenčadi, monitor, aparate za praćenje vitalnih funkcija... Aparati se amortiziraju, a za postojeće nema primjerenih servisera. Što se tiče slanja djece kojima se ovdje trenutačno ne može pružiti pomoć, riječ je o malim pacijentima s teškim srčanim manama, složenim imunodeficijencijama, malignim oboljenjima koja kasnije kod nas primaju terapiju. Dalje na liječenje idu djeca koja su inoperabilna, odnosno ne mogu se operirati u bh. kliničkim centrima. Djecu, osim u RH, šaljemo i u Linz, Beč, Istanbul.
Već dugo ste na čelu Pedijatrije. To nije nimalo lak odjel, kako se nosite sa svakodnevnim stresom? Ne volite se eksponirati u javnosti, no činjenica je da ste jedan od najomiljenijih pedijatara u Mostaru. Možete li nam otkriti što biste bili da niste pedijatrica?
Dugo godina sam na čelu Pedijatrije, uskladila sam obiteljski i profesionalni život. Izabrala sam poziv koji sam sebi zacrtala kao djevojčica još u osnovnoj školi kad sam govorila: “Bit ću doktorica ili učiteljica”. Prevagnula je medicina. Po prirodi sam staložena, razumna i racionalna, u svakoj situaciji pokušavam naći kompromisno rješenje problema. Ne postavljam sebi ciljeve za koje znam da ih ne mogu ostvariti, posao obavljam najbolje kako znam, imam dobru komunikaciju s roditeljima, dostupna sam u svako doba i izvan radnog vremena da udijelim stručni savjet ako znam, a ako ne, znam tko zna. U našem poslu nije se potrebno eksponirati. Vaše ponašanje, stručnost i empatija prema ljudima govore sve. Zadatak nas kao liječnika jest podariti zdravlje pacijentu i dati mu nadu za život.•
