Kraj je devedesetih. Hrvatska se, nakon rata nalazila pred novim izazovima. Valja podići posrnulu ekonomiju, približiti se euroatlanskim  integracijama. Sjedinjene Američke Države, a poglavito njihov izaslanik Robert Gelbard za Hrvatsku imaju drugi plan, prisjeća se general Pavao Miljavac, tada ministar obrane. Prve indicije o tome otkrila nam je jedna politička karta pristigla iz određenih političkih krugova u Londonu. Britanci su tada Europu politički podijelili u dva dijela. Hrvatskoj su, kao i uvijek, namijenili onaj lošiji.

„Najprije je Jure Radić donio iz Engleske neku mapu, kao atlas, koji je nas svrstavao u nekakvu jugoistočnu Europu. To je bila nekakva ideja da će biti dvije Europe. Razvijena, zapadna i istočna kao manje razvijena. I sad, normalno, mi smo bili u toj istočnoj. To je Tuđmanu bilo strašno, nepojmljivo." otkriva Miljavac.

Koncem '98. Robert Gelbard je posjetio Hrvatsku. U uredu predsjednika samo pet, šest najbližih suradnika. Među njima i ministar obrane. Znajući za namjere zapada, Tuđman je koristio svaku prigodu ne bi li svojim sugovornicima pojasnio povijesnu, kulturnu i civilizacijsku pripadnost Hrvatske.

"Tuđman je htio, na neki način, reći da smo mi dio zapadnog svijeta, da smo uvijek tu bili kulturno, vjerski, da pripadamo zapadu", prisjeća se Miljavac.

Sastanak je počeo kao svaki drugi, s puno uvažavanja, diplomatskih poruka... međutim, uskoro je postalo jasno da je Gelbard došao s konkretnom porukom. Na Tuđmanovu povijesnu analizu o pripadnosti Hrvatske zapadu, reagirao je krajnje nediplomatski.

"U jednom momentu ga Gelbard prekine, veli: To ćete Vi pričat kad više ne budete Predsjednik svojim studentima, a ja sam ovdje radi budućnosti."

Predsjednik se odmah namrštio, ali je pričekao da službeni prevoditelj dovrši rečenicu.

Kad je preveo, Tuđman 'tup' po stolu, onak kak je znal udarit, veli: „Ja sam predsjednik samostalne, suverene Republike Hrvatske, sa mnom tako ne možete razgovarat. Sastanak je gotov." Digne se i ode. Mi smo svi ostali ono paf. Ovaj sav se zacrvenio, pozelenio. Sastanak je gotov."

Tuđman je, smatra i danas Miljavac, zaštitio interese Hrvatske i branio instituciju Predsjednika, bez obzira što je preko puta sjedio izaslanik moćnog SAD-a.

Svaka pomisao na budućnost vezanu uz Istok Tuđmanu je tada bilo nepojmljiva. Još na Cvjetnicu 1990. je rekao "Hrvatska se politika ne može voditi, kao što je u prošlom stoljeću rekao Ante Starčević iz Beča ili iz Pešte, kao što je Radić govorio iz Beograda ili iz Rima. Tako i mi danas znamo niti iz Moskve niti iz Washingtona. Mi ćemo Hrvatsku politiku voditi u interesu hrvatskoga naroda".

Danas, 15 godina nakon Tuđmana, službena hrvatska politika sve je češće okrenuta Istoku, Balkanu i regionu. Premda smo članica Europske unije i NATO-a, često u međunarodnim odnosima imamo lošiju pregovaračku poziciju nego li, na primjer, Srbija.

Nameće se stoga pitanje – brani li današnja hrvatska vlast interese hrvatskog naroda. Predsjednik Josipović tijekom predstavljanja svog programa - za koji je, usput rečeno, kada je Kolinda predstavljala svoj, rekao da ga predstavlja već šest mjeseci i da ga neće posebno predstavljati – zamjerio je svojoj protukandidatkinji već i stilsku figuru „lupanja šakom o stol" koje je Kolinda najavila za prvu sjednicu Vlade, nakon što postane predsjednica.

Naši predsjednici u posljednjih 15 godina više su poznati po zaštiti vlastitih interesa. Oni nacionalni nisu im u središtu pozornosti. To je na određeni način priznao i sam Stjepan Mesić pružajući potporu kandidaturi Ive Josipovića. Rekao je kako mu daje potporu jer nije radio pogreške. Biti predsjednik za njih očito ne znači i nije značilo svojim sposobnostima pomoći vlastitom narodu, nego biti pasivan, ne činiti pogreške i priskrbiti si novi mandat.

Dio hrvatskih građana dobiva povećanje plaće od 150 eura, a od rujna i dodatnih 50 eura