Četvrtak je, 10 sati ujutro, na travničko groblje “Bojna” pristižu hodočasnici. Uglavnom žene i djeca. Ima ih svih imena i prezimena. Različitih vjera. Obilaze oko groba mladića iz Ljubuškog i mole. Svatko na svoj način. Iako se još čeka njegovo proglašenje blaženikom, za njih je on svetac.
Po njegovom zagovoru ozdravili su mnogi. Riječ je o Petru Barbariću, mladiću iz Ljubuškog, koji je umro na Veliki četvrtak 1897. u Travniku, kao učenik isusovačke gimnazije, u 23. godini, netom nakon što je položio isusovačke redovničke zavjete. U isto vrijeme, u njegova rodna Šiljevišta, nedaleko od Ljubuškog, polako pristižu automobili.
U 11 sati je misa u rodnoj kući Petra Barbarića, gdje se odnedavno nalazi crkvica. Dvorište je pretvoreno u svetište u kojem se nalazi i brončana statua Petra Barbarića. U zraku se osjeti miris hercegovačkog aromatičnog bilja.
Otvaranjem kapije i ulaskom u svetište osjeti se nekakav neobičan mir koji vuče da se vratiš. Opet i opet. I vraćaju se. Svatko tko je jednom došao u ovo maleno svetište u hercegovačkom selu Kobuk, zaseoku Šiljevišta, kad tad ponovno se vrati. A dobronamjernim posjetiteljima vrata su uvijek otvorena. Svakim danom i u svako vrijeme.
Petra “vratio” u Klobuk
Najzaslužniji za postojanje svetišta je unuk Petrova brata Stanko Barbarić, uspješni poduzetnik iz Zagreba. Stanka smo zatekli pred njegovom kućom koja se nalazi nekoliko metara ispod samog svetišta. Nekoliko je dana tu pa se vraća u Zagreb. Obveze zovu. Na pitanje kako je došao na ideju svetišta, Stanko kaže kako je bio fasciniran kada je jednom prilikom boravio u Travniku i vidio koliko se Petar Barbarić štuje u Srednjoj Bosni, koliki broj hodočasnika dolazi na njegov grob, koliko mu se ljudi moli. S druge strane, u njegovom rodnom kraju ljudi gotovo da i nisu znali za mladića kojem se pripisuje niz ozdravljenja i čuda. “Moja obitelj i ja smo od malena vezani uz Petra Barbarića. Sve što imam u životu smatram da sam uz pomoć Boga uspio ostvariti, po zagovoru sluge Božjega Petra Barbarića. Htio sam omogućiti ljudima iz Hercegovine da upoznaju Petra i da mu se imaju gdje doći moliti”, kaže Stanko. Kako bi Hercegovcima, a ponajviše Ljubušacima, približio Petra, paralelno s izgradnjom svetišta Stanko je ponovno tiskao Petrov prvi životopis koji je napisan već kad je Petar obolio. Na 210 stranica sažet je život mladića čiji je san o svećeničkoj službi raspršila teška bolest, tada gotovo neizlječiva tuberkuloza, koja mu je donijela godinu dana patnji u bolesničkoj postelji.
Petar je bio sin Kate i Ante Barbarić. Njegov otac Ante bio je subaša (direktor) bega Kapetanovića, a njegova supruga Kata bila je kuharica, također kod Kapetanovića. Uz Petra, imali su Matu (fra Marka), Franju (Stankova djeda) i Ivana. Nakon što je Petar otišao u školu u Travnik, njegova baka je bila neutješna. “Plakala je svako jutro. Uto je Kata, Petrova majka ,ostala trudna i baka je tražila da se dijete, ako bude rođeno muško, zove Petar, tako da je Sluga Božji Petar Barbarić, dok je bio u Travniku, dobio brata koji se također zvao Petar Barbarić”, priča nam Stanko koji je od samog početka uključen i u aktivnosti oko proglašenja Petra Barbarića blaženim. Ipak, ističe kako nije optimističan da će to biti skoro. “Teško je prognozirati kad će biti proglašen blaženim, vidimo koliko je komplikacija nastalo oko proglašenja blaženog Alojzija Stepinca svetim. Ja sam realist, znam da tamo ima više od 400 zahtjeva komisiji za proglašenje, a proglasi ih se pet do deset godišnje, može biti da će se njegova kartica izvući sada, a može i za sto godina”, nastavlja Stanko. Dodaje kako je osobno razgovarao s dvoje ljudi koji tvrde kako su ozdravili po zagovoru sluge Božjeg Petra Barbarića. Enver Omer Babić rođen je 1932. godine u Travniku, u muslimanskoj obitelji, i ondje je odrastao. Kad su mu bile četiri godine, bilo je to 1936., teško se razbolio na očima i ostao je slijep. Roditelji su sve poduzeli za njegovo ozdravljenje. Obišli su mnoge liječnike, ali ni od koga nije bilo nikakve pomoći. Dječak je ostao slijep još punih pet godina. Susjedi katolici ove muslimanske obitelji savjetovali su Enverovim roditeljima da se mole Petru Barbariću za njegovo ozdravljenje. Roditelji su to prihvatili i na svoj način, kao muslimani, molili su se Petru Barbariću. Pisani izvori navode da su obavljali devetnicu. Pohađali su njegov bivši grob na Bojni. Majka je tom prigodom uzela zemlje s bivšega Petrova groba, razmutila je u vodi i time je svakoga dana mazala Enveru oči. Nakon desetak dana, na početku druge devetnice, dječak je iznenada progledao. To se dogodilo u rujnu 1940., pet godina nakon što je Enver bio obolio. O tom čudesnom ozdravljenju brujio je tada cijeli Travnik i okolica. Još 2003. godine Enver je dao svoj iskaz u Travniku pred crkvenom komisijom u procesu za beatifikaciju Petra Barbarića. U svome svjedočenju opširno govori o čudesnom ozdravljenju svojih očiju. Svoj iskaz Enver je potvrdio još jednom u srpnju 2016., od kada je ozdravio 1940. pa sve do svoje smrti nikada više nije imao problema s očima i uvijek je dobro vidio. I Enverova sestra također tvrdi da je ozdravila po zagovoru ovog mladića iz Ljubuškog. “Kongregacija za kauze svetaca u Vatikanu, nakon što su hrvatski liječnici posvjedočili da je znanstveno neobjašnjivo, razmatrala i ozdravljenje jednoga dječaka iz Splita od atrofije mozga i cerebralne paralize također po zagovoru Petra Barbarića. Međutim, ovaj slučaj nije priznat kao čudo”, kaže Stanko, te dodaje da je zbog toga skeptičan hoće li Papinska komisija uvažiti Babićevo svjedočenje kao čudo. “Da je uvažen ovaj dječak iz Splita, Petar Barbarić bi već bio u bubnju za proglašenje blaženim”, ističe Stanko.
Nije se znalo za zemne ostatke
Petar Barbarić pokopan je na travničkom groblju “Bojna”, a nakon što je 1935. godine izvršena ekshumacija njegovih posmrtnih ostataka, tijelo mu je prenešeno u sjemenišnu crkvu svetog Alojzija u zdanju Velike nadbiskupske gimnazije. Postupak beatifikacije pokrenut je početkom 1939., a sretno dovršen 1943. godine. Zbog rata koji je vladao tada u Europi, sve je stalo i prestalo se o tome dalje razgovarati. Lijes s posmrtnim ostacima Petra Barbarića nestao je 1952. godine, kada je i zabranjeno hodočastiti na njegov grob.
“Tada se govorilo da su njegovi posmrtni ostaci, bačeni u Lašvu, odneseni u Crnu goru, međutim, pronađeni su 17. srpnja 1998. godine zazidani u podrumu crkve sv. Alojzija”, kaže Stanko. Petrovi zemni ostaci, uz sve vjerske počasti ,koje je predvodio uzoriti kardinal Vinko Puljić, pokopani su u ovoj crkvi 23. srpnja iste godine. Po Petrovu imenu ime nosi i Katolički školski centar u Travniku. Iako se njegovi posmrtni ostatci već dugo ne nalaze u grobnici na groblju “Bojna”, najveći broj hodočasnika i dalje prije mise dolazi na to mjesto moliti.
Iz tog razloga Stanko je prije gradnje svetišta u Šiljevištima obnovio grobnicu u Travniku. Kada je riječ o svetištu u Šiljevištima, Stanko je pored crkvice izgradio i veliki parking za autobuse i automobile, javne WC-ove, ali i objekt s više ležaja u koji se mogu smjestiti hodočasnici, ukoliko bi se tu održavale duhovne obnove. Kako bi svetište bilo samoodrživo, Stanko je zasadio ogromne površine smilja. “Dok sam ja živ, ne treba se brinuti za financiranje održavanja svetišta, ali sam htio napraviti samoodrživi sustav koji će funkcionirati nakon moje smrti. Zato sam zasadio smilje. U svojoj oporuci ću napisati da će ovu moju imovinu naslijediti onaj tko se bude brinuo o svetištu”, zaključio je Stanko.
