U Fojnici je obilježena 30. godišnjica ubojstva fojničkog gvardijana fra Nikice Miličevića i vikara fra Leona Migića koje je 13. studenoga 1993. ubio pripadnik Armije BiH Miralem Čengić uz pomoć još tri osobe. Misu za ubijene fratre predvodio je vrhbosanski nadbiskup mons. Tomo Vukšić. Poslije mise molilo se opijelo u samostanu kod spomen-ploče ubijenim fratrima. Propovijed mons. Tome Vukšića prenosimo u cijelosti.
”Kao zajednica Isusovih vjernika, koja se moli milosrdnom Gospodinu i ponizno traži Božji blagoslov da bi mogla ustrajati na putu svjedočenja dobrote i ljubavi prema svim ljudima, ovim euharistijskim slavljem u crkvi Duha Svetoga i pod njegovim vodstvom sjećamo se svoje pokojne braće fra Nikice i fra Leona, dvojice svjedoka kršćanske vjere, koji su u ovom samostanu ubijeni prije 30 godina. Dok molimo, zahvaljujemo dragom Bogu što ih je, osobito u ona tragična vremena, blagoslovio snagom povjerenja u Božju providnost, obiljem vjernosti i kršćanske hrabrosti da ustraju u vlastitom redovničkom i svećeničkom pozivu kao duhovni pastiri braće i sestara, kojima ih je Crkva poslala. Molimo i sa željom da ih dragi Bog nagradi vječnim životom. Da obojici otvori vrata raja riječima: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’ (Mt 25,21).
Zahvaljujemo Božjoj providnosti također za odlomke iz Svetoga pisma koje, kao misna čitanja predviđena za ovo euharistijsko slavlje, daruje nama i svim ostalim katoličkim vjernicima kao podlogu i vodilju za razmatranje.
I.
Početak starozavjetne Knjige mudrosti, što nam je naviješten (Mudr 1,1-7) kao prvo čitanje, podsjeća na pretpostavke koje su potrebne da bi čovjek posjedovao mudrost. To su pretpostavke koje se odnose na razum, volju, osjećaje i na čovjekov praktičan život.
’Ljubite pravednost!’ (Mudr 1,1), prve su riječi ovoga mudrog spisa, koji u svom nastavku nudi mnoštvo savjeta o tomu na koji način tražiti Boga i kloniti se grijeha i kako živjeti kao pravednik Božji i svjedok Božje pravde.
Prije svega, pojam ‘pravednost’, kojim počinje ovaj tekst Božje objave, ponajprije znači posvemašnju i trajnu usklađenost čovjekovih misli, volje i djela s Božjim mislima, voljom i djelima. To je Božja želja i savjet, pa čak i zahtjev. I jednako vrijedi za svakoga čovjeka, a posebice za one koji u svojim rukama imaju moć i vlast odlučivati o drugim ljudima.
Onaj tko ljubi pravednost na način kako to savjetuje Božja objava, u poniznosti traži Boga i na njegovu je putu.
Božja riječ, dakle, zapovijeda da se ljubi pravednost i odmah potom kazuje kako se to čini te poručuje: ‘Vi, suci zemaljski, pravednim mislima mislite o Gospodinu i tražite ga u jednostavnosti srca’ (Mudr 1,1).
Tko na pravedan način misli o Bogu i traži ga u jednostavnosti svoga srca, jednako pravedno će se ponašati prema svakom bratu i sestri te im služiti u jednostavnosti svoga srca.
Bog se daje naći onima koji ga traže na pravi način. Naime, ‘njega nalaze koji ga ne iskušavaju, i otkriva se onima koji mu ne uskraćuju svoju vjeru’ (Mudr 1,2). Odnosno, Boga nalaze koji su iskreni, plemeniti, odani, koji vole svakoga čovjeka i narod kao što ih Bog voli, koji slijede njegovu pravednost i imaju povjerenje u njega. To čovjeka čini Bogu sličnim jer u životima takvih ljudi odsijeva i djeluje Božja radost i svjetlost. Odnosno, taj odsjaj i takvo djelovanje od čovjeka čini sliku Božju. A naspram tomu, čovjekove ‘podmukle misli otuđuju od Boga’ (Mudr 1,3) jer čovjekov grijeh iskušava Svemogućega, a posramljuje njegova počinitelja. Naime, Božja mudrost ne ulazi u dušu opaku i ne nastanjuje se u tijelu koje je podložno grijehu jer prava ‘mudrost je duh čovjekoljubiv’ (Mudr 1,4).
Zajedno s mudrim piscem iz dalekih vremena vjerujemo da duh Gospodnji ispunja svemir i on, koji drži sve, također zna i sve što čovjek govori i čini. Zato ne ostaje skriven tko nepravedno govori i čini zlo jer Gospodin točno ispituje namisli bezbožnikove, a glas njegovih ružnih riječi i njegovih zlih djela ide sve do Gospoda (usp. Mudr 1,7-9).
II.
Veliku nam je milost Gospodin također iskazao time što nam je u ovoj liturgiji poslao odlomak iz Lukina Evanđelja, koji sadrži Isusove riječi s dubokom porukom o duhovnoj važnosti i snazi oprosta te pouku o potrebi da se oprosti onomu tko je ugrozio drugoga i nanio mu štetu.
Vrlo je zahtjevno uzdignuti se na razinu Isusova primjera o oprostu i živjeti oprost na način kako to izgovaramo u molitvi koju nas je Isus naučio. To je, prije svega, stvar vjere. Zato apostoli od Isusa traže da umnoži i ojača njihovu vjeru nakon što im je rekao: ‘Pogriješi li tvoj brat, prekori ga; ako se obrati, oprosti mu. Pa ako se sedam puta na dan ogriješi o tebe i sedam se puta obrati tebi govoreći: ‘Žao mi je!’, oprosti mu’ (Lk 17,3-4).
Oprostiti drugomu i nikomu ne nanositi bilo koju vrstu nasilja jedan je od temelja kršćanskoga nauka iz praktičnoga morala i osnovno pravilo za konkretan život kršćanskoga vjernika. A glede odnosa oprosta i sjećanja, korisno je, upravo na ovu godišnjicu, sjetiti se riječi pape Ivana Pavla II., koje je namjeravao izreći u sarajevskoj katedrali 1994. godine. Danas u Fojnici mi te riječi posuđujemo i izgovaramo kao svoje u vjeri da nam se oba naša brata s nebesa u tomu rado pridružuju i zajedno s nama poručuju:
’Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim…’
Ovim riječima dodirnuli smo ključno pitanje. Sam Krist nas je na nj upozorio kada je, umirući na križu, rekao glede svojih ubojica: ‘Oče, oprosti im jer ne znaju što čine’ (Lk 23,34). (…)
Danas želimo moliti (…): ‘opraštamo i tražimo oproštenje’ (…). Bez takvog stava teško je graditi mir. Nizanje ‘krivnji’ i ‘kazna’ neće se nikada okončati ako se jednom ne oprosti. Oprostiti ne znači zaboraviti. Ako je sjećanje zakon povijesti, oproštenje je snaga Božja, snaga Krista koji djeluje u događajima ljudi i naroda’ (Ivan Pavao II., propovijed predviđena za euharistijsko slavlje u Sarajevu, a izrečena u Castel Gandolfu 8. rujna 1994.).
III.
Progoni svjedoka Kristovih traju od početka do naših dana. U tom nizu su također fra Nikica i fra Leon, koji su se pridružili brojnim sličnim svjedocima iz prošlosti svoje franjevačke provincije, drugih svećenika naših biskupija, braće redovnika, sestara redovnica i tolikih drugih Kristovih vjernika laika koji su trpjeli zbog svoje vjere, a mnogi i svoje živote za nju položili. Vjerujemo i nadamo se da su to činili iz ljubavi prema Bogu i ljudima i protiv svakoga oblika mržnje.
Davno je rečeno da je narod, koji ne poštuje svoje velikane, sam sebe unaprijed osudio da ostane mali narod. A mogli bismo tu misao primijeniti i na Crkvu. Stoga, naspram takvoj napasti, okupljeni na dan svjedočke smrti svoje pokojne braće, pridružujemo se Crkvi koja poštuje svoje velikane i zahvaljujemo Bogu za njihove primjere dobrih pastira, koji su svoje živote položili služeći duhovnom stadu (usp. Iv 10,15).
Ljudi u Crkvi posebno se nadahnjuju na primjerima svetaca. I znademo da se njihov život najprije ispituje ozbiljnim istraživanjem, a moguća svetost potom dokazuje u zahtjevnim crkvenim postupcima. Znamo također da to rade živi članovi Crkve, vođeni jedino razlozima vjere i ponizno. I ne vidim da išta priječi da se, pod tim vidom i na takav način, također u primjeru fojničke dvojice, krene putom ozbiljnog istraživanja, istinoljubivo i s dubokim povjerenjem u Božju providnost čiju volju unaprijed prihvaćamo”, poručio je u propovijedi na misi u Fojnici mons. Tomo Vukšić, vrhbosanski nadbiskup.
