Preminuo je Josip Pejaković, legendarni bh. glumac, pisac, doajen bh. kazališne scene, intelektualac koji nije želio šutjeti. Iz ove perspektive čini se da je otišao posljednji čuvar Bosne, a dodat ćemo, u nadi da se negdje gore neće naljutiti, i Hercegovine. U javnosti ga se u posljednje vrijeme moglo vidjeti ili kad predstavlja novu knjigu ili kad bi došli mjeseci Večernjakova pečata, u ovom poludesetljeću u televizijskom formatu, pa bi Josip uživao u ulozi prezentera manifestacije. Nakon smrti Josipa Pejakovića pitanje je je li uopće ostalo onih koji vjeruju u bolje sutra - iako je i on sve manje bio optimist.
Bogata biografija
Josip Pejaković rođen je 5. ožujka 1948. u Travniku. Diplomirao je glumu u Sarajevu u klasi Kaće Dorić i Josipa Lešića, premijerno ulazeći u uloge u dramama “Tri sestre” (Tuzenbah) i “Koncert u jajetu Arabala” (Filtos). Bio je angažiran u Narodnom pozorištu Sarajevo od 1970. do 2013. godine, gdje je ostvario više od 50 premijernih uloga. Jedan je od dobitnika prestižnog Zlatnog lovorova vijenca za doprinos teatru na MESS festivalu 2018. godine. Proslavio se monodramama: “On meni nema Bosne”, “Oj, živote” i “O, izbjeglice”. Igrao je manje, ali zapažene uloge u televizijskim serijama i filmovima poput “Osma ofanziva”, “Gluvi barut” (Bahrudin Čengić, 1990.), “Savršen krug” (Ademir Kenović, 1997.) i drugih. U svibnju 2022. godine objavio je knjigu pod nazivom “Sevdalinka”, a podnio je kandidaturu u UNESCO s prijedlogom da sevdalinka postane nematerijalna svjetska kulturna baština.
“Kako, bolan, nema Bosne, a Neretva huči...” rečenica je po kojoj ćemo ga zauvijek pamtiti i koju će se definitivno, i u godinama koje predstoje, itekako spominjati jer negiranja Bosne i Hercegovine ima na svakom koraku, pa i od onih koji se najviše kunu u nju. Naime, oni je ne moraju rušiti riječima, oni je ruše djelima, poput nelegitimnog člana Predsjedništva BiH, koji je za vikend izrazio sućut obitelji Pejaković, a upravo je svojom politikom ovoj državi naštetio kao rijetko tko. - Dođite pred Skupštinu, ne bojte se, svi na ulicu, cijelo Sarajevo. Krenite, rudari iz Breze, iz Zenice, krenite, gladni! Ne damo Bosne! - uzviknuo je Pejaković 5. travnja 1992. godine. Tog tužnog i povijesnog dana počela je opsada Sarajeva. Tri desetljeća poslije, kad je predstavljao svoju knjigu “Daytonski (ne)sporazum”, o tom kultnom govoru Josip Pejaković je rekao: - Ja nisam ljut ni na koga, već na sebe što sam 1992. godine zvao narod da brani Bosnu koju danas živim. Kada je počela provedba daytonskog ugovora, uhvatit će me policija, ugurati u haustor kao najvećeg razbojnika, da bi Kalinić, Šarović i ostali šetali po Sarajevu i da bi vidjeli koliko su zgrada srušili. Mene je tada policija zatvorila, a htio sam uzeti pištolj i ubiti se. Jesam li se za to borio? Svako jutro se budim, kunem sam sebe što sam zvao narod da brani BiH pred Skupštinom i što se nisam ispalio odavde... Svako jutro kunem sebe što sam ‘92. zvao narod da brani ovu Bosnu koju danas živim - ispričao je tada, razočaran zbog osobnog bogaćenja na račun rata mnogih njegovih kolega koji su “ispalili” iz zemlje prije prvog ispaljenog metka.
Također, podsjetio je da je 1975. najavio rat kad je govorio: “On meni - nema Bosne” te pogodio da će se dogoditi 90-e. Godine 2017. u jednom intervjuu upozorio je da bi u BiH opet moglo zapucati za 10 godina, dok je 2022. rekao - uskoro. - Uzimam si za pravo da ne kažem ono što znam sigurno da će biti. Sve na to ide. Za ljubav je potrebno dvoje, kao i za rat. Imaju to na raspolaganju. Svi su naoružani i svi se dalje naoružavaju. Ovaj rat se neće voditi granatama, već snajperima. Ima 500.000 lovaca na tri strane u BiH i svi imaju po snajper. Nitko se nije razoružao. Svi to imaju kući, po pet dugih i kratkih cijevi, topova... Oni nemaju drugog načina nego ratovati. Ovi što nas kao čuvaju, obući će bijele odore, bit će kao promatrači, a oni će ratovati s mojim sinovima, ne svojim. Ali ovaj put neće s mojim - kazao je prije tri i pol godine, prije nego što je zapucalo u Ukrajini, prije nego što je Europa ušla u novo tužno razdoblje.
Recept za mir
Pejaković je bio britak na jeziku, intelektualac s kojim se moglo ne složiti, ali ga se poštivalo. Jednom je otkrio i svoj recept za mir u BiH. - Ova zemlja je nesretno podijeljena na Republiku Srpsku i Federaciju BiH. Ako su je već htjeli dijeliti, trebalo ju je podijeliti na Hercegovinu i Bosnu. Ovdje bi mir bio 1000 godina - govorio je. Kad ga je novinar pitao zašto ga ljudi toliko kritiziraju, rekao je: - Jer me ne razumiju. Ne razumiju posao kojim se bavim. Da bi se netko bavio ovim poslom, mora biti potpuno slobodan. Ne smije biti ni jedne sankcije, ni jednoga trenutka neslobode. Međutim, mi nikada nismo živjeli u slobodi. “Nemoj ovo, nemoj ono, znaš ti u kojoj zemlji živiš?! To nije sloboda. Kada budemo priznali, ali svi u okviru Bosne i Hercegovine, da je Turska bila okupator, da je Austro-Ugarska bila okupator, da su Nijemci bili okupatori, onda ćemo imati mir idućih 10.000 godina - govorio je. Josip Pejaković bio je i ostaje gromada među bh. umjetnicima, onaj tko se nikad nije skrivao, već je prvi izlazio i dizao glas, premda bio i neshvaćen te žestoko kritiziran. I u tome je bila njegova veličina
Otvori KEKS Pay
