Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Vijesti

Nakon gotovo 30 godina pronašao dječaka sa štakama kojeg je uslikao u Bihaću

- Ja sam Aladin, dječak sa štakama. Da, volio bih se susresti i upoznati vašeg fotoreportera. Bilo bi mi drago da se vidimo - toplim glasom rekao je putem telefona Aladin Hodžić
11. kolovoza 2022. u 18:29 0 komentara 1564 prikaza
Foto: Agencije

Fotoreporter Pixsella Robert Belošević gotovo 30 godina pokušavao je saznati tko je plavokosi dječak na štakama kojeg je fotografirao u Bihaću u kolovozu davne 1995. godine. Konačno je uspio.

- Ja sam Aladin, dječak sa štakama. Da, volio bih se susresti i upoznati vašeg fotoreportera. Bilo bi mi drago da se vidimo - toplim glasom rekao je putem telefona Aladin Hodžić (30), piše 24sata.hr.

 | Autor : Agencije Foto: Agencije

Granata mu pogodila nogu

Plavokosi dječak kojem je granata 2. srpnja 1994. raznijela nogu izrastao je u prekrasnog mladog čovjeka koji se nije prepustio svom hendikepu. Živi u Italiji sa suprugom Adisom i kćerkom Darijom (4), zaposlen je u jednoj tvrtki, planinari, trči, ide u teretanu, živi intenzivnim životom i pozitivno gleda u budućnost.

Tog kobnog srpnja 1994. godine Aladin se igrao s prijateljima na livadi blizu kuće. Granata ga je oborila na tlo na kojem je, u lokvi krvi, vrištao od boli i straha. Dijelovi njegove desne noge ostali su razasuti po livadi, a dječak je hitno prebačen u bihaćku bolnicu.

- Jedan geler je prošao između ostale djece i pogodio me. Od tih događanja sjećam se jedino ležanja u bolnici i osjećaja kako mi nije ugodno ležati bez ikoga svoga. Sjećam se da sam često gledao kroz hlače, tražio svoju nogu i pitao mamu gdje je nestala i kad će mi opet narasti moja draga noga - ispričao je Aladin.

Iako mu je teško vraćati se u prošlost, želi pričati. Protivi se svakom ratu, protivi se svakom stradavanju ljudi, posebno nevine djece.

- Još dok sam bio malen, mislio sam da je to normalno biti ranjen i da će mi kad-tad noga narasti. Kako je vrijeme odmicalo, shvatio sam da od toga nema ništa. Shvatio sam da se mogu prepustiti ili boriti. I odlučio sam se boriti. Tijekom tog mučnog razdoblja upoznao sam divnu djevojčicu Sanju Aleksić, koja je također ostala bez noge u ratu. Jedan francuski novinar fotografirao je nas dvoje i te su slike obišle svijet. Među nama se stvorilo čvrsto prijateljstvo, a zahvaljujući toj fotografiji, upoznali smo dobrotvora Marca Becija, koji nam je u kolovozu 1995. osigurao potrebne papire da odemo u Italiju i dobijemo proteze - ispričao je Aladin.

U Italiju je išao preko čovjeka koji je radio za neku talijansku organizaciju. Nakon što je vidio slike Sanje i Aladina, zarekao se da bez njih neće napustiti BiH.

 | Autor : Agencije Foto: Agencije

Ponovno stao na noge

- Tako je i bilo. Prvo smo otac Abdulah i ja otišli u Italiju, da bi nam se malo kasnije pridružili mama Fata i sestra Azra. I Sanjini roditelji su bili uz nju. Našoj sreći nije bilo kraja i u trenutku kad smo dobili proteze, otvorio nam se jedan novi svijet. Zamislite, nemate noge i odjednom hodate normalno, bez štaka, ne trebate ničiju pomoć… Koračaš nebu pod oblake! Imao sam osjećaj da bih stalno letio da se uvjerim da imam ponovno nogu. Nikad nisam imao problema s protezom. Nekad sam znao nažuljati nogu, ali žuljaju te i nove cipele kad ih kupiš. Tako sam odrastao i nikad se nisam žalio na ono što mi se dogodilo - priznaje Aladin, koji nikad od sebe nije radio žrtvu.

Od trenutka kad je odlučio boriti se i stvoriti suživot sa svojim hendikepom, ništa ga nije zaustavilo. Nije mu bio prepreka za posao, bio je prvi u raznim sportovima i normalno živio.

- Za mene nije bilo nemogućih misija ako su postojali jaka želja i još jači cilj, naglasio je. 

- Trenirao sam godinu MMA, po mome mišljenju, jedan od najtežih i najopasnijih sportova, redovito idem u teretanu i proteza mi nikad nije stvarala probleme - govori Aladin.

Kroz život je naučio da se sve događa s razlogom i da postoji rješenje za svaki problem, čak i onaj najteži.

Život ga je nagradio prekrasnom suprugom Adisom, s kojom se oženio u kolovozu 2016. godine. Sretni su u braku te u ljubavi i slozi odgajaju svoju četverogodišnju djevojčicu Dariju.

Fotografiju jednostavno osjetiš

Također i fotoreporter Robert Belošević raduje se susretu i sretnom završetku priče koju je počeo prije 30 godina.

- Snimio sam ga u Bihaću ispred zapovjednog stožera Armije BiH. Taman sam zapalio cigaretu. Aparat je uvijek bio uz mene. U jednom trenutku ugledao sam plavokosog dječaka na štakama. Nije imao desnu nogu i mislim da je kraj njega bio otac. Fotografiju jednostavno osjetiš. Iste sekunde sam uhvatio aparat i lupio nekoliko negativa. U kojem su žrtve i nevina djeca. Ta fotografija je odmah otišla u AP, a oni su je distribuirali dalje. Završila je u Italiji, objavilo ju je nekoliko dnevnih novina - rekao je on.

Dodao je da je mislio da je to sve. Međutim, krajem 1995. godine on je dobio telefonski poziv i obavijest da mu je ta fotografija dječaka na štakama proglašena fotografijom godine u Italiji. Nagrada je bila 4.000 njemačkih maraka.

- Kako su Talijani imali fond za djecu stradalu u Bosni i Hercegovini, a lik tog plavokosog dječaka bez desne noge nisam mogao zaboraviti, odrekao sam se novčane nagrade i dogovorio se da je uplatim u fond za djecu stradalu u BiH. Pokušao sam doći do tog dječaka, no nisam uspio. Čuo sam da mu je, zahvaljujući novcu u tom fondu, napravljena proteza. Drago mi je da ću nakon toliko godina napokon upoznati tog dječaka, sad već mladog čovjeka, koji mi je u mislima gotovo 30 godina - rekao je Belošević. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.