Mario Maka Baković 1992. godine bio je golobradi mladić kada je zajedno sa suborcima, nošen nesalomljivim elanom, sudjelovao u operaciji oslobađanja Mostara i doline Neretve “Lipanjske zore”, jednoj od najboljih vojničkih pobjeda u posljednjem Domovinskom ratu. U tim akcijama teško je ranjen prigodom oslobađanja Bune. Bio je pripadnik IV. bojne HVO-a “Tihomir Mišić”, no odlučio se pridružiti HOS-u čiji su pripadnici također sudjelovali u operacijama, piše Večernji list BiH.
Postali prijatelji
- Svega se sjećam do škole u Hodbini, ali ništa više nakon toga - kaže on za Večernjak. Njihov cilj bio je onesposobiti snajpersko gnijezdo JNA i rezervista s RPG-om, što su i napravili. Kada su pak ušli u zgradu škole, na njih je zapucala Praga i rasprskavajući metak pogodio ga je u glavu. - Mislili su da sam mrtav. Mozak je bio izvan lubanje. Još su mi tri gelera u glavi, a jedan u leđima - svjedoči ovaj bivši pripadnik HVO-a. On je doslovno i fenomen s obzirom na to su mu branitelji takoreći “pokupili” mozak i vratili ga natrag u lubanju. Unatoč tome što su Srbi pucali iz svih oružja na netom izgubljene pozicije, njega su izvukla trojica pripadnika IV. gardijske brigade. Među njima je bio Davor Jović, jedan od najvećih heroja Domovinskog rata u Hrvatskoj i BiH, te Mili i Rade s kojima se 20 godina kasnije Baković susreo i postao prijatelj. - Sutra (danas, op. a.) idem u Metković i nakon toga ću kupiti cvijeće te ga postaviti na njegov grob - kaže Maka. Jović, koji je preminuo prije četiri godine od srčanog udara, nosio je titulu “Junak Domovinskog rata”, najveće odlikovanje koje jedan branitelj može dobiti. Dva puta taj je Vrgorčanin bio ranjen. Jednom nadomak Dubrovnika, a drugi put u Hercegovini. Zbog hrabrosti i požrtvovnosti zvali su ga “čovjek stijena”. Nakon operacije “Čagalj”, kojom je zapovijedao general Janko Bobetko, operacijama oslobađanja Mostara i doline Neretve zapovijedao je general Slobodan Praljak koji je odlučio da se krene u oslobađanje lijeve obale rijeke Neretve. Odlučilo se prijeći Neretvu te tako iznenaditi srpsko-crnogorskoga agresora, potvrdio nam je nekadašnji zapovjednik IV. bojne HVO-a Mostar Radmilo Jasak. Uspješno forsiranje rijeke Neretve u čamcima i prelazak na lijevu obalu izveo je zapovjednik satnije Cernica iz Samostalnog bataljuna, dok su pripadnici IV. bojne prešli čamcem Neretvu na “Bunuru”. Na današnji dan, 15. lipnja 1992., nastavlja se oslobađanje cijeloga niza naselja i mjesta na lijevoj obali Neretve. Strateški jako važno bilo je upravo osvojiti Bunu, a branitelji su Neretvu prešli čamcima.
Prijelaz preko Neretve
Samostalna satnija Buna s jednim vodom VP HVO-a i potpomognuta dijelom satnije iz IV. bojne IV. gardijske brigade, dijelom Kažnjeničke bojne i dijelom HOS-a, krenula je iz smjera Baćevića preko rijeke Neretve i oslobodila područje Bune u prijepodnevnim satima istoga dana, svjedoči jedan od zapovjednika HVO-a Rafo Gagro. Uz borbena djelovanja u večernjim satima, 15. lipnja oslobađaju područja Blagaja i Gnojnica, a 16. lipnja uspostavili su i utvrdili crtu obrane Busak - Vranjevići - Ravnice. II. bojna HVO-a 16. lipnja zauzela je zloglasno brdo Forticu. •
