Naslovnica Vijesti

Milimetarskim potezima po papiru do umjetničkih djela

24. ožujka 2019. u 11:00 0 komentara 153 prikaza
Pogledajte galeriju 1/5

- Vi ste Joško Sopta - pitam na interfon, nakon što sam stigao u Srednjake, ulicu u Zagrebu, i pozvonio. - Ne, ja sam njegov asistent Vjeko. Slobodno se popnite, Joško vas očekuje - čujem odgovor. Stižem pred stan, Vjeko me dočeka i uvede u jednu sobu, otprilike od 6 - 7 četvornih metara i vidim čovjeka u kolicima, a pored njega mali pas. Pred njim je neki improvizirani radni stol i mnoštvo papira, ali i mnoštvo bojica.

- Prođite s ove strane, ispred mene, da vas mogu vidjeti i uhvatite me za ruku da se pozdravimo! Ja ne mogu ni podići ruku, a ni okrenuti glavu prema vama - reče mi Joško, stopostotni invalid zbog kojeg sam se uputio iz Širokog Brijega, kako bi vidio čovjeka i nesvakidašnjeg umjetnika i uvjerio se u njegovu nadnaravnu moć.

13. rođendan

Naime, Josip Joško Sopta stopostotni je invalid iz Širokog Brijega sa zagrebačkom adresom, do svoga 38. rođendana, 23. studenoga 2006. godine, živio je i radio kao i svi njegovi vršnjaci. No, toga se dana njegov život okrenuo naopačke. Doživio je jedan od najtežih oblika moždanog udara, a mogućnosti da preživi bile su minimalne, kako tvrdi statistika, tako težak moždani udar u svijetu iznimno je rijedak, a preživi ga tek svaki stoti. Devetnaest dana ležao je u šok-sobi, liječnici su tvrdili kako je mogućnost da preživi minimalna, a supruga, djeca, rodbina i prijatelji počeli su se opraštati od njega. Ipak, uspio je pobijediti sve napore i dobiti novu životnu priliku.

“Točno na 38. rođendan, ja sam se ponovno rodio, od tada brojim neko novo vrijeme. Meni danas nije 51 godina, ja danas imam 13 godina, još nisam punoljetan. Ja sam najmlađi u kući, ali i od svih u svojoj generaciji”, šali se Joško.

No, nisam došao s Joškom pričati o njegovoj bolesti, već o jednom drugom fenomenu. Joško je danas poznat po tome što je nakon teške životne tragedije počeo stvarati slike koje su već postale dio pozitivne kritike glasovitih umjetnika. U kratkom vremenu, Joškove slike bile su prezentirane na izložbama, prvi put u njegovu rodnom Širokom Brijegu, a potom i u Zagrebu, mjestu u kojem danas Joško boravi.

Obje izložbe imale su humanitarni karakter. Prodajom svojih crteža pomaže potrebite. Prihod sa svoje prve humanitarne izložbe u Širokom Brijegu proslijedio je 12-godišnjem Andiju Milasu iz Mostara, koji boluje od SY West sindroma te stenoze srčane arterije, celijakije i ima najteži oblik epilepsije, a dio prihoda od prodaje sa zagrebačke izložbe također će usmjeriti u humanitarne svrhe.

Bilo je zanimljivo pričati s Joškom, čovjekom kojem “lađe nisu potonule”. Njegove priče, iako izviru iz skoro nepokretnog tijela, tako su vesele, iskrene i zanimljive. Zamolio sam ga da mi pokaže kako to on radi. Najprije mu je asistent Vjeko stavio cigaretu u usta i zapalio. Nakon svakog dima Vjeko je cigaretu izvadio iz Joškovih usta i stavio je u pepeonik. Postavio je papir pred Joška, stavio mu olovku ili pak bojicu u desnu ruku i Joško je povlačio milimetarske poteze po papiru. Zatim bi Vjeko uzeo papir, odmaknuo ga od umjetnika da ga pogleda, a zatim ponovno vraćao na stol, dodavao bojice, stavljao cigaretu u Joškova usta i tako se to ponavljalo i ponavljalo, a pred mojim očima ukazivale su se konture buduće slike. Išlo je to puževim korakom, ali je ipak išlo. Sporo, ali sigurno. Joško ne može dizati desnu ruku, a može je pomaknuti tek nekoliko centimetara, i to od sredine tijela pa desetak centimetara udesno. Lijeva ruka potpuno je nepokretna, kao i noge te ostali dio tijela. Zamišljam što bi bilo da Joško može zamahnuti kistom ili bojicom?

Talent za crtanje otkrio je slučajno, rekao bih iz dosade, u onim najtežim danima. Joško je ipak čovjek od akcije.

- Daj mi olovku i papir, probao bih nešto pisati - rekao sam jednoga dana sinu. Kako je to tada bilo, Bože sačuvaj, čista “šarlotina”. Bio sam uporan. Sada vidim da još mnogo toga imam za naučiti. Svaki dan nešto novo otkrivam. Kistom, nemoguće, zbog moje pokretljivosti. Svaki put kada napravim potez, moj asistent to odmakne od mene da vidim što sam nacrtao. Moj asistent je praktički koautor svih mojih radova. Nikada za radnim stolom ne provedem manje od šest sati dnevno. Dok je asistent tu četiri sata, barem tri sata provedem u crtanju. Pomažu mi i supruga i djeca. Sam ponekad počnem nešto, ali dovršavam tek uz nečiju pomoć - objašnjava Joško.

Stručne likovne naobrazbe uopće nema iako ga je umjetnost oduvijek zanimala. Kako tvrdi, pokušavao se upisati na fakultet, ali je u Zagrebu primalo 15 polaznika, a u Zadru pet te unatoč nastojanjima, nije se mogao upisati.

- Ni u školi mi likovni odgoj nikada nije bio jača strana, hoću reći, nisam imao dobre ocjene. Tiho Zovko i Anđelko Mikulić ostali su mi u sjećanju kao vrsni stručnjaci i vjerojatno su zaslužni za moj rad. Bili smo u šestom razredu kada je Starčević radio mozaik u crkvi u Širokom Brijegu, preko fra Ante Marića i pokojnog fra Mladena Hrkaća otišli smo to gledati i mene je oduševilo - sjeća se Joško.

U kutu mi Joško pokazuje gitaru i trubu koje su nekada, zahvaljujući Jošku, stvarala ugodne tonove. Svirao je i klavir, a bio je i član limene glazbe, već je nakon 15 dana ušao u prvi sastav. Uostalom, Joško je prva generacija glazbene škole u Širokom. Oduvijek je u njemu čučao umjetnički talent, a nesreća je pobudila taj talent?

- Pa moglo bi se i tako reći, ali tko zna čime bih se bavio da nije te nesreće, možda radio amaterski, za što sam također imao sklonosti, ili bih možda svirao. U svome radu svakoga dana nešto novo otkrivam, širim. Predlagali su mi i da se upišem u neku školu, ali vidite u kakvom sam stanju. Nemoguće. Da bih ja uopće funkcionirao, netko mora biti sa mnom. Djeca su mi na fakultetu i školi, supruga mora raditi da bismo mogli imati sredstava za život. Sada imam asistenta za četiri sata dnevno, a u tom slučaju morao bih imati još jednog asistenta ili više, barem 12 sati dnevno.

Joško je već dvije godine utjehu pronašao u crtanju. Prve boje koje je koristio bile su olovke za usne, najviše je crtao olovkom i ugljenom, a i danas najviše koristi olovku i suhi pastel. Glavni motivi njegovih crteža su Bog, Gospa, križ, ruže, cvijeće, srce, a oko ga posebno nadahnjuje i dominira u mnogim slikama.

U Joškovu “drugom životu” posebnu ulogu odigralo je i Međugorje, na Brdu ukazanja doživio je katarzu. I ranije je Joško bio u Međugorju, posebice u prvim godinama nakon ukazanja, ali toga puta sve je bilo drugačije. Nakon što su ga uznijeli na Brdo ukazanja, pola sata ostao je nasamo u molitvi i meditaciji pred Gospinim kipom. Suze su mu se slijevale niz lice, a nazočni hodočasnici brisali su ih s njegova lica. Tada mu je, kako ističe, sve bilo neshvatljivo, ali je spoznao da je taj događaj zapravo bio njegova katarza. To je i razlog što je na svojim crtežima počeo prikazivati uglavnom vjerske motive jer vjera predstavlja vrlo važan kotačić u njegovu životu, ponajviše nakon preživljene životne drame.

Obitelj i prijatelji

Kako je rekao, u radu provede najmanje šest sati dnevno. Dok je asistent tu četiri sata, barem tri sata po u crtanju. Pomažu mu i supruga i djeca. Sam počne nešto, ali dovršava tek uz nečiju pomoć.

- Treba moje najbliže shvatiti. Meni je teško, ali njima je još i teže. Zapravo, meni je čisto dobro, a oni su ti koji se najviše brinu i strepe za mene. Na tome sam im beskrajno zahvalan. Kako je kada ti drugi pomažu čovjek može shvatiti u onom trenutku kada i sam pomaže drugome. Tada osjeti potpunu ispunjenost srca i duše - kaže Joško, otac troje djece, suprug, sin, kum i prijatelj mnogih osoba iz Hercegovine, Hrvatske, ali i drugih zemalja. Joška jednostavno svi vole.

U Joškovu životu iznimno značajnu ulogu čine i njegovi prijatelji koji mu pružaju potporu, ma koje ona prirode bila. Upravo za vrijeme moga boravka, prijatelj Stipe Galinović pitao ga je treba li mu što? Ponosan je Joško i na mnoge svoje prijatelje.

- Zoranu Planiniću i Frani Vasilju obećao sam da ću im nacrtati križni put i vjerujem da će do Uskrsa te moje postaje, odnosno svih njih 14, biti na zidovima njihova hotela u Međugorju. Oni su za maloga Andreja dali 500 eura. Završio sam devetu postaju i sam sebi dao sam zadaću da ću im to vratiti. Do ljeta planiram opet napraviti izložbu u Širokom - kaže Joško, uz poziv da ga i Večernjak poprati.

Osim prijatelja i obitelji, u Joškovu životu veliku ulogu igraju i životinje.

- Pas, to je moj rođak. Oduvijek sam volio životinje, koze, janje... U mladosti su me oduševljavali, nešto najljepše u životu. Igrao sam se s njima. Imao sam mnogo životinja, čak i sivoga sokola. Nitko se u kući ni sa kim ne slaže, ali sa psom se svi slažemo. Mari, tako se zove, prvi osjeti kada je meni loše i zajedno sa mnom to proživljava - kaže Joško, uz napomenu da ga je donio iz Hercegovine.

- Šala je glavna, ona me drži u životu. Da na budem nepravedan, u životu me drži i moja obitelj, ali i velik broj prijatelje koji mi također daju podršku. Nema toga što oni ne bi učinili za mene. Zahvaljujući njima, još nisam otišao u mirovinu, još uvijek radim.

Nikome nisam na teretu. Niti sam od države što dobio, a niti sam što tražio, mene to ne zanima. Ne samo da živim od svoga rada, čak i pomažem drugima. Sve svoje radove ili darujem prijateljima ili su prodani u humanitarne svrhe - zaključuje Joško.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.