Živimo u vremenu u kojem se riječ stres toliko često koristi da je gotovo izgubila težinu. Govorimo o anksioznosti, depresiji, ovisnostima, usamljenosti i problemima u obitelji, ali istodobno mnoge od tih teškoća i dalje rješavano sami, često ih pripisujući umoru, lošem danu ili prolaznoj krizi. O mentalnom zdravlju, pritiscima svakodnevice, posljedicama rata, problemima mladih, obiteljskim odnosima, ovisnostima i sve izraženijoj otuđenosti razgovarali smo s psihologom i psihoterapeutom Markom Romićem. 

Večernji list: Kada govorimo o psihičkim problemima, ljudi često prepoznaju tek pojedine simptome, poput nesanice, gubitka apetita, nervoze ili tjelesnih tegoba, a ne shvaćaju da bi iza svega toga mogao stajati ozbiljniji problem. Kako čovjek može prepoznati da ono što mu se događa nije samo prolazna tegoba, nego da mu je potrebna stručna pomoć?

Marko Romić: Tipični oblici su, primjerice, nesanica, problemi s prehranom – netko ne može jesti normalno, a netko jede pretjerano, što je zapravo isti problem, samo druga krajnost. Ili čovjeku nije ni do čega. Do jučer je uživao ići u lov, u ribolov, na jutarnju kavu, pozdraviti susjede, popričati s njima, stati na stubištu. Dakle, takvom čovjeku danas nije ni do koga i ni do čega. Sa ženom ili djecom ne uspijeva pronaći gotovo nikakvu komunikaciju. Ili, ako komunikacija i postoji, ona je češće pod tenzijama, napetošću i svađama nego što je to uobičajen i normalan razgovor koji bi se trebao odvijati u obitelji. Ima puno tih simptoma koje takve osobe osjećaju. Tu su i glavobolje, vrtoglavice, trnci, probadanja... Probava je loša. Netko ima problem da danima ne može imati stolicu, netko je ima svakih 15-20 minuta. Sve je to zapravo individualno.
Ali što hoću reći? Sve je to dio istog problema ili, ako hoćete, iste dijagnoze, u mnogim slučajevima. A ljudi zapravo ne razmišljaju na takav način. On vidi da mu trne vilica ili da ne može spavati, ali ne razmišlja dalje od toga. Misli da mu je bolesna glava, ruka ili noga, a zapravo se radi o problemu koji ima sasvim drugačiji razlog i uzrok. To je najčešće na nekoj psihološkoj osnovi, problem koji spada u domenu mentalnog zdravlja, a ne fiziologije, kako to čovjek obično doživljava.

Večernji list: Živimo u vremenu u kojem se svakodnevno govori o stresu, anksioznosti, depresiji i svemu ostalom. Kako vi kao psiholog ili psihoterapeut prepoznajete najraširenije psihičke probleme i koliko se slika promijenila u odnosu na nekih desetak, petnaest godina?

Marko Romić: Ima razlike. Po mom uvidu, budući da svakodnevno radim, razlika je u tome što sve više ljudi traži stručnu pomoć. To je, u jednu ruku, dobro jer nam govori da je osviještenost potrebe za traženjem pomoći nešto viša. Ljudi sve više shvaćaju i prihvaćaju činjenicu da im treba pomoć i da je normalno da je traže. Ne skrivaju se i ne traže pomoć preko pet osoba, nego direktno dođu, kažu da imaju problem i traže rješenje. Dakle, s jedne strane to pokazuje da je osviještenost ljudi veća i da je stigma u tom smislu manja, a s druge strane govori da se ljudi sve teže nose sa svakodnevicom.
Malo ću se vratiti na ono što sam govorio o svakodnevnoj problematici. Istina je da ogroman broj ljudi danas, na ovaj ili onaj način, u ovoj ili onoj formi, trpi stres. Stres u školi, stres na fakultetu, stres na radnom mjestu onoga koji radi, stres zbog toga što ne radi onaj koji ne radi, stres zbog toga što plaća kasni ili je nedostatna da pokrije osnovne troškove, ni sa 50 posto. Da ne govorimo o stresu koji neki ili mnogi trpe na poslu zbog narušenih odnosa s kolegama ili, pogotovo, nadređenima. Stres je i posljedica općenite nesigurnosti jer mnogi poslovi na neki način nemaju karakter dugoročnosti, ili ih ljudi tako doživljavaju. Mi stariji to pamtimo. Ljudi su u neka ranija vremena, kada bi se zaposlili nakon srednje škole, znali da će u toj firmi dočekati mirovinu. To je izuzetno važno za mentalno zdravlje, pa prema tome i za općenito, cjelokupno zdravlje. Danas toga nema. Danas ljudi žive u stalnoj neizvjesnosti i to ih destabilizira.
Sada govorim o lokalnim ili mikro sredinama. Mi ovdje još uvijek „imamo rat“. Barem je trećina stanovništva koja još uvijek ima rat u glavi, ako ne i više. I tu su ogromni problemi. Imamo i onih koji imaju novi rat u glavi zato što su ovi prethodni posijali sjeme i to je sjeme niklo u glavama mladića. Počevši od unutarobiteljskih problema, preko problema vezanih uz egzistenciju, pa do problema na malo širem nivou, recimo u okruženju – hoće li rat, neće li rat, šta su oni nama, šta smo mi njima, tko je više, a tko manje napravio zla i tako dalje – pa do toga hoće li Hormuški tjesnac biti otvoren ili neće, hoćemo li imati goriva ili nećemo, hoće li Putin konačno završiti, ili Trump... Bezbroj činjenica i informacija koje u današnje vrijeme bombardiraju sa svih strana jednostavno destabilizira tog našeg čovjeka. Na neki način mogli bismo reći, gledajući što se sve događa, da smo „još i dobro“, iako moram reći da smo duboko bolesno društvo.

Večernji list: Koliko je termin „stres“ postao, da tako kažem, izlizan od stalne uporabe? Može li se reći da je postao stereotip?

Marko Romić: Pa jest. Svojevremeno, prije otprilike 25 godina, kada sam bio na specijalizaciji, među ostalim knjigama imali smo i jednu koja je govorila o stresu. Već tada, prije 25 godina, pisalo je, citiram: „Pojam stres je danas jedan od najčešće upotrebljavanih pojmova“ uopće u komunikaciji, generalno, dakle planetarno. Neovisno o tome je li u Bosni i Hercegovini, Njemačkoj ili Africi. Dakle, izraz stres doista je često upotrebljavan. A s druge strane, možda je zapravo potrošen u smislu da više ne znači ono primarno što bi trebao značiti.
A kad već govorim o tome, zanimljivo je da je sam pojam stresa prvotno došao iz građevinske struke. Pri ispitivanjima materijala, kada su ispitivali, recimo, elastičnost, tvrdoću ili slične osobine materijala, pod stresom su podrazumijevali promjene koje se događaju u tom materijalu kada se na njega djeluje nekom vanjskom silom ili, recimo, temperaturom i tako dalje. Kasnije su to preuzele humanističke i filozofske discipline.

Večernji list: Koliko su problemi mentalnog zdravlja s kojima se ljudi susreću izraženi u Mostaru i HNŽ-u?

Marko Romić: Problemi na planu mentalnog zdravlja doista su prisutni u značajnoj mjeri. Bez pretjerivanja, veliki broj ljudi ima, rekao bih, vrlo ozbiljne probleme na tom planu. Ako govorimo o specifičnim bolestima ili poremećajima, većinu njih mogli bismo staviti u okvir anksioznih i depresivnih stanja i poremećaja ili bolesti. I tu imamo doista jako veliki broj ljudi, neovisno o dobi, spolu, struci i ekonomskom ili socijalnom statusu, jer svi imaju nekakve svoje probleme. Ali ima i jedan broj ljudi koji imaju ozbiljne depresije. Ljudi kojima više nije ni do čega. Zamislite mladog čovjeka, relativno mladog, koji ima 35-40 godina, kojem više nije ni do čega i koji smišlja način kako da prođe dalje ili, što je još gore, kako da se što bezbolnije ubije. Zamislite jednu majku koja ima troje-četvero djece i koja, recimo, boluje od depresije ili nekog sličnog poremećaja ili ovisnosti. Zamislite oca koji bi trebao hraniti obitelj, a koji je, recimo, bolovao od posttraumatskog stresnog poremećaja, pa mu se na to nadoveže alkoholizam, kockanje, nekome droga, nekome razni oblici fobija. Na jednoj strani je ono subjektivno što oni osjećaju kao duševnu bol, a na drugoj strani što osjeća zajednica s takvim ljudima ili od takvih ljudi. Ili što ne osjeća, a trebala bi. Ako bismo sada prošli gradom i malo obratili pažnju na ljude, vidjeli bismo da nije zanemariv broj onih koji pričaju sami sa sobom, gestikuliraju, smiju se ili imaju neke druge probleme.

Večernji list: Koliko je to do čovjeka individualno, a koliko do sredine u kojoj je rastao?

Marko Romić: Kao što pojedinac ima svoje osobine, recimo karakterne, otvorenost, zatvorenost, vedrinu itd., ja razmišljam o zajednici na sličan način, kao o jednom tijelu koje ima neke svoje osobine. Znamo već od prije stare priče, recimo kada spomenemo Skandinavce ili ove sjeverne narode, da su hladni, zatvoreni, nepristupačni, gotovo bezdušni, ili kada spomenemo mediteranske narode da su otvoreni, temperamentni, komunikativni, dobrodušni itd. Tako i svaka lokalna sredina ima neke svoje karakterne osobine.
Rođen sam i odrastao na mjestu koje je najdoslovnije „i“ u pojmu Bosna i Hercegovina. Dakle, s jedne strane je Bosna, s druge strane Hercegovina i imao sam doticaj s jednima i drugima. Kad bih došao južnije, u Hercegovinu, onda bih primijetio koliko sam Bosanac, a kada bih došao u Sarajevo, onda bih primijetio koliko sam Hercegovac. Svaka sredina ima neke svoje specifičnosti.

Večernji list: Danas se često govori o problemima mladih. Kako se oni u adolescentskoj dobi nose s pritiskom društvenih mreža, fakultetom ili odlukom da ne studiraju, nesigurnošću i, pogotovo, nesigurnošću oko budućnosti? Zašto se sve više mladih ljudi tako teško snalazi?

Marko Romić: Činjenica je da su mladi danas pred puno izazova. S jedne strane, pogotovo mi stariji volimo im objašnjavati kako je to bilo kada smo mi bili mladi, kako su bila neka drugačija vremena, drugačija pravila i drugačiji mi kao mladi. Kao, nismo imali to što oni danas imaju, u materijalnom smislu i u svakom drugom. Ali nemaju oni zapravo ono što je najbitnije – nemaju mir. Mnogi, nažalost, nemaju ono što trebaju dobiti u obitelji: osjećaj sigurnosti, željenosti, osjećaj da su zaštićeni, osjećaj da je njihov dom najljepše i najsigurnije mjesto za njih. I mnogi bježe od tih domova i zato završavaju na ulici ili pod mostovima ili u kakvim skupinama koje ih u konačnici ne vode ničemu dobrome. Imaju više u materijalnom, ali nemaju više u duhovnom smislu, što je, po mom mišljenju, daleko važnije. I čini mi se da upravo zbog toga veliki broj njih jako slabo snalazi. Mladi danas imaju problem, recimo, sa samopouzdanjem. Pa misle da će, ako kupe patike od 400 eura ili majicu od 300, biti važni, da će im to dati nekakvu sigurnost, da će im to kupiti mjesto u njihovoj socijalnoj sredini. A naravno da ih to vodi samo u sljedeće razočaranje jer oni takvi mogu biti važni samo nekima koji nemaju bilo kakve izgrađene norme i standarde na temelju kojih procjenjuju kvalitetu drugih ljudi. Tada lako postanu žrtve nekih skupina, mikroskupina ili nekih vršnjaka koji zapravo nalaze svoje nekakvo zadovoljstvo ili svoju osobnost u tome da puše travu ili, još gore, da uzimaju teške droge, da prave destrukcije, da tijelo pretvore u površinu punu tetovaža kojima oni kao pokušavaju nešto poručiti. A zapravo sve to govori da oni nisu uspjeli na uobičajeni način kazati to što imaju da kažu, a to bi trebalo biti u komunikaciji, riječima.

Večernji list: To je i protest?

Marko Romić: Da, točno.

Večernji list: Roditelji često ne znaju razgovarati s djecom. Ako pod „današnjom djecom“ mislimo na 20-godišnjake, eventualno 30-godišnjake, njih su odgajali ljudi koji imaju PTSP. Kako onda očekivati od takvog djeteta da bude sretno, tolerantno i širokih pogleda?

Marko Romić: Nažalost, to je cijena koju plaćamo svi zbog svega što se događalo. Mi volimo da se pozivamo na taj rat, ali činjenica je da to ne možemo zanemariti kada govorimo o mentalnom zdravlju. Nakon rata ljudi koji su u ratu bili mladi u značajnoj su mjeri uništeni tjelesno i psihički. Nakon rata su postali roditelji i jasno je da će to njihovo roditeljstvo u znatnom broju slučajeva biti manjkavo, jer ti ljudi jedva uspijevaju sastaviti sami sa sobom, a kamoli s nekim drugim. Njima je svega preko glave, pa i njihove vlastite djece. Da bi se spasio od duševne boli koja ga proganja jer je vidio kako mu je poginuo prijatelj ili brat, ili je izgubio imovinu, on će posegnuti za pivom, nekim pićem ili nekom drogom. Dijete odgajano u takvom okruženju nema nikakve šanse u startu. A „vani“ je sve ono drugo što ga dočekuje: utjecaj okoline, utjecaj vršnjaka, mediji, društvene mreže, tehnologije itd. Mnogo je izazova, tih faktora koji djeluju negativno, razarajuće, kako na pojedinca, bez obzira na to koje je dobi, tako i na obitelj, a onda i na zajednicu. Biti roditelj za mnoge je danas jako veliki izazov, da ne kažem jako veliki problem.

Večernji list: Što najčešće dovodi do toga da dvoje ljudi budu u braku, dobiju djecu i imaju solidan, prosječan život, a onda s vremenom dolazi do udaljavanja, nepovjerenja i problema u partnerskom odnosu? Što danas kod parova najčešće dovodi do problema, pa i razvoda braka?

Marko Romić: Ima tu više faktora koji dovedu do toga. U početku te razlike koje su i inače među njima – karakterne razlike, razlike u interesima, pogledima na život, bitna pitanja – budu na neki način umanjene, zanemarene, barem prividno, početnim žarom, zaljubljenošću, strašću, idejom obitelji, idejom da ćeš imati nešto važno. Vremenom praktični problemi, svakodnevica, 24 sata života zajedno, računi, djeca, pelene, postaju sve vidljiviji i oni postaju sve manje kapacitirani da se nose s tim, a te razlike postaju sve izraženije. Mislim da je to dobar dio razloga u ogromnom broju obitelji koje naiđu na takve probleme.
Drugo, današnji čovjek nije naučio, po mom mišljenju, generalno na ovom području, jednu jako važnu lekciju. Lekciju o trpljenju. Danas je malo tko spreman trpjeti bilo što i bilo koga. Mi stariji, koji smo odgajani u nekim tradicionalnim obiteljima i koji smo, recimo, služili tu bivšu vojsku, naučili smo trpjeti. Naučili smo da, kada ti netko zapovjedi nešto, bilo otac ili majka ili neki časnik u vojsci, tu nema suprotstavljanja. Ti prvo uradiš, odnosno moraš uraditi, pa se onda buniš, pregovaraš i tako dalje. Nama je to postalo dio neke matrice, ušlo nam je u krv, ušlo nam je u genetiku i to se podrazumijevalo. A danas ne. Danas će dijete kojemu otac ili majka kažu bilo što, primjerice „hajde, pokupi lišće“ ili „otiđi u trgovinu“, postaviti 300 pitanja: zašto baš on, zašto baš sada, i naći još 200 razloga zašto to ne treba uraditi, ni danas, ni sutra.

Večernji list: Mi smo ih odgojili.

Marko Romić: Točno. A to je ono od malo prije. Znači, kao roditelji mi smo ostali bez kapaciteta u mnogo čemu. Nije bilo više snage. Ono što je nekada u nama određivalo naše ponašanje, to se nekako izgubilo pod tim našim depresijama, stresovima, anksioznostima i Bog zna kakvim još stvarima.

Večernji list: Dotaknimo se i Vašeg užeg područja djelovanja, a to su razne vrste ovisnosti. Što je kod mladih i adolescenata najviše rašireno kada je ta problematika u pitanju? Što im je najveća opasnost i kako da izbjegnu doticaj s destruktivnim okruženjem i na kraju i sami ne postanu ovisni?

Marko Romić: Istina, naši mladi danas imaju ogromnu mogućnost doticaja s raznim oblicima ovisnosti. Kada dođu u godine puberteta i adolescencije, eksperimentiraju malo s alkoholom, pušenjem i opijatima. Pored toga, kockanje se promovira ne kao nešto štetno, nego kao nešto što potencijalno donosi jako veliku mogućnost da se lagodno živi, da se dođe do novca bez imalo truda. Tu su i moderne tehnologije. Veliki broj mladih po 15 ili više sati dnevno provede za računalima, igrajući razne igrice, ili jednostavno sjedeći, skrolajući, kako oni kažu, sadržaj koji nema nekakve veze međusobno. Dakle, veliko je područje u kojem mladi mogu upasti u ovisnost i, nažalost, i upadaju. Veliki broj njih upada. Ja sam svjedok tome jer radim s ovisnicima, najviše s ovisnicima o kockanju, ali i s drugima. Kockanje se ipak razlikuje od ovih drugih prije svega zato što tu nema unošenja piva, rakije, tableta ili nekakve druge supstance, nego je ovisnost psihološka. I još nešto – šteta, materijalna šteta prije svega, a onda i šteta koja se učini razaranjem osobnosti, narušenim odnosima, zanemarivanjem svega čime bi se ta osoba trebala baviti, od škole, posla, obitelji, društva, šteta zna biti ogromna. Često znam reći, kad je u pitanju kocka, ako bi svo zlo završilo samo na onome koji kocka, ja to odmah „potpisujem“. Ali stvarnost je drugačija. Često strada širok krug ljudi, ne samo obitelj nego i šire. Jer kockar često zavara prijatelje, poznanike, susjede, rođake, banke.

Večernji list: Koliki je problem, generalno za bh. društvo, maloljetnička ovisnost?

Marko Romić: Bojim se da može nekome zvučati pesimistično, obeshrabrujuće ili pretjerano, ali mislim da, ako postoji ta nekakva kolektivna svijest bh. društva o tom problemu, mi smo u dubokom snu kao društvo i uopće nismo svjesni veličine problema. Možda ta naša „nesvijest“ o problemu ima neki zaštitni mehanizam jer, kada bismo postali svjesni, bojim se i pitati što bi od nas ostalo.

Večernji list: U današnje vrijeme čovjek ima prijatelje na poslu, obitelj, rodbinu, stotine kontakata na društvenim mrežama i u telefonskom imeniku, ali na kraju je opet sam. Kako je došlo do toga da su ljudi sve udaljeniji što ima više mogućnosti za blizinu?

Marko Romić: Da, da, da. To je sve češće i sve veći problem, jako veliki problem našeg čovjeka – otuđenost. Ti kontakti zapravo su najčešće svedeni na nekakav oblik formalnosti. Ljudi više ne osjećaju da ih onaj drugi sluša s iskrenom posvećenošću i pogotovo sa željom da bude dio njegovog rješenja, da bude mali kamenčić u tom nekom zidu njegove sigurnosti. Danas je svakome svakoga dosta, svakome je puna kapa njegovih problema. To čak i nema veze s ratom, nego s modernim životom.

Večernji list: Za kraj, kada biste jednom porukom trebali obuhvatiti mladog čovjeka koji se teško nosi s pritiskom, starijeg čovjeka, roditelja koji ne zna kako pomoći svom djetetu, bračni par, ali i stare ljude i sve ostale, što biste im poručili?

Marko Romić: Ovih je dana ovdje, kroz Mostar, prošao jedan dečko koji je došao iz Brazila na biciklu. Imao sam tu sreću da sam s njim proveo sat i pol, dva, i popričao. Zaključio sam da moraš biti vrlo poseban da se odlučiš na takvo što. Pitao sam ga što je njegov motiv. On je rekao meni, a i našoj javnosti: „Shvatio sam u jednom trenutku da ja ne mogu dodati više dana svome životu, ali mogu dodati više života u svoje dane.“ I to je, zapravo, genijalno. To je moja poruka. Dodajte više života u svoje dane.

Hrvatski građani će od 9. studenoga ove godine moći zamijeniti neke kovanice