U novom „paketu“ objavljenih obavještajnih dokumenata kojima je za vrijeme svog mandata raspolagao američki predsjednik Bill Clinton nalaze se i neki dokumenti koji će sigurno biti zanimljivi bosanskohercegovačkoj javnosti, ali i svima koji se na bilo koji način bave nedavnom ratnom prošlošću ove regije.
Među najosjetljivijim dokumentima je svakako onaj u kojem CIA informira predsjednika SAD-a Clintona o sigurnosnim prijetnjama američkim vojnicima koji su trebali doći u mirovnu misiju u BiH. Iako to nije prvi dokument u kojem se tadašnje vlasti u Sarajevu izravno dovode u vezu s radikalnim islamskim skupinama, mnoge će iznenaditi tvrdnje Amerikanaca kako su neki od vodećih međunarodnih terorista u to vrijeme uživali zaštitu „bosanske vlade“. Dokumenti bacaju i novo svjetlo na angažman Irana i njegovih službi u BiH, kao i na pokušaje zapadnih vlada da osiguraju potpuno povlačenje stranih boraca, posebno mudžahedina, iz BiH.
S druge strane, dokumenti otkrivaju i način komunikacije američke administracije s ovdašnjim ratnim i poratnim elitama. U tom kontekstu zanimljivo je pročitati pismo tadašnjeg predsjednika RS-a Radovana Karadžića u kojem on informira predsjednika Clintona o prihvaćanju Daytonskog sporazuma. U tom pismu Karadžić iznosi prilično nerealan „plan za Sarajevo“ koji iz današnje perspektive djeluje naivno, a očito je da nije ozbiljno ni razmatran u Washingtonu.
Naravno, tek će objavom svih obavještajnih dokumenata kojima raspolažu SAD i druge zemlje moći biti sklopljen cjelovit mozaik o ratu u BiH, njegovim akterima pa i posljedicama, uključujući one koje i danas osjećamo.
Karadžićevo pismo
Značajno je i zanimljivo pismo kojim tadašnji predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić informira američkog predsjednika Billa Clintona o prihvaćanju Daytonskog mirovnog sporazuma, koje se, također, nalazi među novoobjavljenim dokumentima iz vremena Clintonova mandata.
Karadžić u prvi plan stavlja srpsko nezadovoljstvo planiranim prepuštanjem cijelog Sarajeva „muslimanskoj strani“. Osim navođenja emotivnih razloga, Karadžić ističe kako će gubitak dijelova Sarajeva koji su u ratu bili pod njihovom kontrolom i iseljavanje stanovništva Republici Srpskoj stvoriti i socijalne probleme, jer je nemoguće osigurati smještaj i posao za Srbe koji će se iseliti s tog prostora. Karadžić predlaže i konkretno prijelazno rješenje koje, ispostavit će se, američki kreatori Daytonskog sporazuma nisu bili spremni uvažiti. Karadžić je, naime, predlagao neku vrstu autonomije za sarajevske Srbe dok im se ne izgradi novo Sarajevo.
-Predlažemo, dakle, da poseban dokument bude usvojen za Sarajevo, pri čemu će biti određeno privremeno razdoblje od pet godina tijekom kojih će Srpsko Sarajevo imaju svoju policiju, lokalnu vlast i zakone - sve to, naravno, u kontekstu IFOR prisutnosti te s ciljem sprječavanja pristupa muslimanskih vlasti. Drugo rješenje je da se smanji taj rok do tri godine, ali uz neposrednu predanost međunarodne zajednice koja bi počela izgradnju novog grada za 150.000 Srba iz Sarajeva, a to nekih 45 - 50 tisuća stanova. Nakon tri godine, Srbi iz Sarajeva bi iselili na uredan i ljudski način, ostavljajući iza sebe vrlo značajne stambene nekretnine u Federaciji, obrazložio je Karadžić Clintonu svoj „plan za Sarajevo“.
U pismu koje je poslao 2. prosinca 1995. godine, odnosno prije Pariške konferencije na kojoj je potvrđen Daytonski sporazum, Karadžić ističe da bi eventualni ostanak Srba na područjima Sarajeva, koja trebaju pripasti Federaciji, od ovog grada napravio novi Bejrut. Zbog najavljenog dolaska američkih vojnika u mirovnu misiju u BiH, CIA je u travnju 1995. godine izvijestila predsjednika Clintona o sigurnosnim rizicima. CIA je prepoznala tri skupine kao ključnu prijetnju sigurnosti američkih vojnika u BiH – mudžahedine, iransko prisustvo i islamske skupine.
Mudžahedinsko prisustvo
Za mudžahedine, čiji je broj tijekom rata u BiH varirao od 300 do 1500, CIA navodi da su ovaj sukob shvatili kao džihad, odnosno ‘sveti rat’. Oko 400 njih se uključilo u Armiju RBiH.
- Bosanska vlada očito nastoji što više ih apsorbirati, raspoređujući ih po cijeloj armijskoj strukturi. Mudžahedinska motivacija, nedostatak discipline i raširene veze s terorističkim skupinama čine ih trenutačno najvećom prijetnjom, navodi CIA u svom izvješću američkom predsjedniku.
Kao drugu veliku prijetnju sigurnosti američkih vojnika CIA navodi iransko prisustvo u BiH, odnosno ulogu 350 do 400 operativaca iranske revolucionarne garde koji su obučavali pripadnike Armije RBiH. Ističe se i snažno djelovanje iranske obavještajne službe MOIS koja ima lak pristup visokim dužnosnicima ratne vlade u Sarajevu.
- MOIS je proveo pripreme za otmice i ubojstva Amerikanaca i mogu biti odgovorni za ubojstvo američkog zaposlenika UNPROFOR-a Williama Jeffersona. Obavještajna zajednica vjeruje da će najozbiljnija prijetnja za američke vojnike biti prisustvo iranskog MOIS-a i operativaca Revolucionarne garde u i oko Zenice, upozorava CIA u dijelu dokumenta čiji su pojedini dijelovi cenzurirani.
Što se tiče treće prijetnje, islamskih skupina u BiH, CIA ističe da i sunitske i šiitske skupine predstavljaju opasnost za američke vojnike, a za jednog od najpoznatijih terorista tvrdi se kako je pod zaštitom tadašnje bosanske vlade.
- Hezbolah je uspostavio prisustvo u Bosni. Anwar Shaban, ključna islamska teroristička skupina, sada djeluje u Bosni. Shaban je učenik šeika Umara Abd el Rahmana i smatra se vrlo vjerojatnim da će napasti američke građane kada šeik dobije dugogodišnju zatvorsku kaznu za koju se očekuje da će sud donijeti sljedećeg mjeseca. Shabanova skupina se smatra iznimno opasnom. Postoje dokazi da je Shaban zapravo pod bosanskom zaštitom, upozorava CIA.
U istom dokumentu se izražava skeptičnost u pogledu izvršenja obveze koju je preuzela vlada u Sarajevu, a po kojoj bi svi strani borci u roku od 30 dana trebali napustiti zemlju. Ipak, predlaže se inzistiranje na ispunjenju ove obveze, posebno u kontaktima s Alijom Izetbegovićem.
