Grenland se opet našao u središtu svjetske geopolitike. Američki predsjednik Donald Trump i njegova administracija ne namjeravaju odustati od svojih planova da ovaj najveći otok na svijetu postane - američki teritorij. A kako se živi na Grenlandu? Lani je za Večernji list svoje iskustvo podijelio psihijatar iz Splita Goran Mijaljica koji je tamo živio. Oduvijek je htio otići na Grenland.  – Nešto je oko njega posebno, ta udaljenost, krajolici – govorio nam je Mijaljica u ožujku 2025. dr. Mijaljica, tada je Grenland isto bio pod lupom svjetske javnosti zbog velikog američkog interesa. Goran je do Grenlanda prvo išao turistički, a potom je tamo živio i radio neko vrijeme. Taj je otok postao geopolitički kamen spoticanja otkako je američki predsjednik Donald Trump bacio oko na njega, unatoč tome što je Grenland još dio Kraljevine Danske s visokim stupnjem autonomije.

Znanstvenici kažu kako je Grenland prije 2,5 milijuna godina i bio zelen, kako mu ime kaže, a kako ga je prozvao izgnani nordijski istraživač i ubojica, a u zapadnom diskursu i "onaj koji je otkrio otok" – Erik Crveni – kad se tamo nastanio, u nadi da će privlačnim imenom privući stanovnike. Povijest odnosa Grenlanda i europskih zemalja je komplicirana: 1261. je potpao pod Norvešku, a 1397., zajedno je s Norveškom pristupio uniji s Danskom i Švedskom. Godine 1814., pri odvajanju Danske i Norveške, pripao je Danskoj. Norveška je 1931. i 1932. zaposjela dijelove istočnoga Grenlanda, ali je morala evakuirati trupe 1935. na temelju presude Međunarodnoga suda u Haagu iz 1933. Godine 1941. vojska SAD-a, koja je nakon kapitulacije Danske zaposjela otok, počela je na njemu graditi vojne baze, što je 1945. danski parlament ratificirao. Integralni dio Danske Grenland je postao 1953., a samoupravu ima od 1979. Na referendumu 2008. većina je građana Grenlanda poduprla zahtjev za većom autonomijom, što je ostvareno 2009. Danska središnja vlada nadležna je samo za vanjsku politiku, sigurnost te financijsku politiku tog otoka kamo je Mijaljica stigao početkom ljeta 2024. godine.

Umjesto kruzera, put prema otoku površine veće od 2,1 milijun četvornih kilometara sa samo nešto više od 56.000 stanovnika, uglavnom autohtonih Grenlanđana – Inuita, počeo je letom Air Greenlanda iz Kopenhagena. Bio je sunčan dan početkom lipnja kad je konačno sletio na odredište u Nuuk, sat vremena leta od Kangerlussuaqa, tada još uvijek glavne grenlandske međunarodne zračne luke.

Liječnici su traženi na Grenlandu, a kako Mijaljica ima i dansku liječničku licencu, pomislio je da priupita trebaju li ga. Naravno da trebaju, na Grenlandu uvijek trebaju stručnjake, a "obrtaj" medicinskog osoblja i liječnika je stalan. I tako je počelo – prvo je tamo radio tri mjeseca, a onda još jednom, u studenom 2024. godine. Prije nego je stigao Grenland, to mu mjesto nije bilo potpuna nepoznanica, znao je opće podatke, ali nije imao predodžbu kako se tamo živi i što zapravo može očekivati. I naravno da ga je iznenadio.

– Iz profesionalne perspektive, iznenadilo me kako sistem u toj površinom velikoj zemlji funkcionira. Zemlja je to koja je 40 puta veća od Hrvatske i ima jedan psihijatrijski odjel, a oni, ovako ili onako, uspijevaju pokriti cijelo područje. Za to je, naravno, trebalo kreativnosti. Fascinantno je kako je sve daleko, a opet, osnovne stvari su dostupne. U glavnom gradu Nuuku postoji mali šoping-centar, ima nekoliko restorana, kafića. Nekako mi se čini da, koliko god bilo malo i udaljeno od svega, moguće je imati pristojan svakodnevni život – govori. Život na Grenlandu promatrao je kroz dvije perspektive: onu liječničku, budući da je najviše vremena provodio na poslu, te kroz perspektivu stranca na privremenom radu u toj fascinantnoj zemlji.

– Čini mi se da ljudi ipak u globalu imaju određen standard života. Netko me pitao je li to kao u nekim afričkim državama, gdje sam također kratkotrajno radio kao liječnik. Ne, nije. Sistem je zapravo prilično razvijen, ali riječ je o tako posebnim uvjetima da su se morali prilagoditi. Ne može biti kao u centru Kopenhagena ili Stockholma, ali jako puno stvari iznenađujuće dobro funkcionira. Ono što se osjeti jesu znatne geografske udaljenosti, i nepostojanje cestovnog prometa između naselja. Primjerice, putovanje unutar Grenlanda zna biti jako komplicirano. Ako je netko iz mjesta udaljenog 500 kilometara sjeverno od Nuuka, tamo jedino može ići brodom, u periodu dok trajekt vozi, a i tada ne ne svaki dan, ili zračnim putem – avionom ili helikopterom, ako vremenski uvjeti dopuste. Letovi unutar zemlje znaju biti izuzetno skupi – govori Mijaljica.

Druga stvar koja ga je iznenadila su – beskućnici. – Toliki broj zaista nisam očekivao. U zdravstvenom sustavu susrećemo dosta ljudi i više se puta dogodilo da smo pacijente na kraju otpustili iz bolnice na"nepoznatu adresu". To mi se u Švedskoj dogodilo možda jedanput u osam godina, u Hrvatskoj se ne sjećam da samo imali takvih situacija. Socijalna radnica mi je spomenula da je u Nuuku, koji ima 20 tisuća ljudi, otprilike 500 beskućnika, što je velika brojka. Ima li smještaja za njih, pitao sam. Ima jedan s 96 kreveta. Što rade drugi? A snađu se, kako su mi objasnili. Neki žive kod prijatelja ili obitelji, možda su na papiru beskućnici – govori.

Kaže da nije vidio prevelike razlike između bogatih i siromašnih, što ne znači da ih nema. – Nisam vidio ekstremno siromaštvo, osim beskućnika, što mi je bilo teško shvatiti. Cijene su visoke, dosta toga se, naravno, uvozi. Nemaju PDV, ali su cijene zbog troškova uvoza visoke. Ali ne bih rekao da je skuplje od Kopenhagena. U društvu ima razlika, ali mi se naoko čini da one nisu dramatičnije nego negdje drugdje – nastavlja. Grenland je danas, nažalost, crni rekorder u svijetu u broju suicida, a posebno među mladima. Razloge su istraživali mnogi, no teško je taj fenomen, koji nije samo javnozdravstveni već i društveni problem, svesti samo na jedno objašnjenje. Grenland prije nekih 50-ak godina nije imao tolike stope samoubojstva, međutim, to se dramatično promijenilo između 1970. i 1989. Brojke su alarmantne.

– Negdje sam našao da je statistički stopa bila 96 na 100 tisuća stanovnika, što je uvjerljivo najviša na svijetu. Moj je dojam da je Grenlanđanima jako teško o tome govoriti, to je jako bolna tema – kaže. Prvo iskustvo s tim fenomenom na Grenlandu imao je gotovo slučajno. Išao je na izlet na južni Grenland kad je opazio grupu ljudi, neformalno odjevenih, koji kao da su krenuli na nogometni turnir. Jedino – plakali su. Dan je bio prekrasan, sunčan, plavo nebo i zeleni brežuljci. Jedan njemački par mu je kazao kako su opazili da je s trajekta iznesen lijes. Tad ga je i on opazio. Sjedio je i gledao kako ga ukrcavaju u jedan manji brod, dok se dio onih s obale ukrcao u drugi.

– Bilo je nečeg spokojnog u tom prizoru – bijeli lijes prekriven ljubičastim cvijećem, u brodu koji plovi po mirnom moru, obasjan suncem, obitelj koja plovi iza njih, a ljudi koji su došli odati počast mirno stoje na obali – prisjeća se. Tek po povratku u Nuuk doznao je da je riječ o mladiću koji je umro od suicida. Naime, naglašava, bolje je tako reći nego ubio se ili počinio samoubojstvo.

– Mi, liječnici i psihijatrijsko osoblje, ne susrećemo se s tim tako često, nažalost ljudi često ne potraže profesionalnu pomoć. Nadam se da će se to promijeniti i da će društvo, ali i mi kao struka uspjeti pridonijeti tome na adekvatan način – kaže. O razlozima se može govoriti. Nagla modernizacija sigurno je dio toga, ali nije jedini uzrok. – Sigurno je da ulogu odigrala i promjena tradicionalnog načina života. Grenlanđani su narod koji nije uvijek živio ovako. Sada dođete u manji gradić i vidite zgrade, a ti su ljudi prije 60-ak godina živjeli potpuno drukčijim životom, pretpostavljam da nisu živjeli u stanovima, bavili su se uglavnom lovom i bili puno bliži prirodi.

U razloge sigurno spadaju i socijalni i zdravstveni čimbenici, nasljeđe kolonijalizma, a vjerojatno i ekonomske razlike. Sigurno su brojni razlozi zbog kojih je tako. I ta udaljenost, pa i taj osjećaj izolacije, distance od drugih sigurno utječe na pojedince u tom društvu, ako ne i na društvo u cjelini. Na Grenlandu možete živjeti u selu otkuda je jedina veza let za Island i to svako toliko, a i to ako vremenski uvjeti dopuste. To su mjesta gdje ljudi nisu potpuno odsječeni od svijeta, ali su prilično prilično izolirani – objašnjava.

Jedna je podjela u društvu prilično uočljiva, i to podjela po jeziku, posebno u Nuuku u odnosu na ostatak zemlje. Službeni jezik je grenlandski, ali u glavnom gradu većina ipak vlada i danskim. Tako će u kafiću jedni pored drugih sjediti društva koja govore danski ili pak grenlandski, bez obzira na etničku pripadnost, bili oni Inuiti ili tamo rođeni Danci. – Možda je uzrok tome i to, kako mi je jedan kolega objasnio, da ako samo jedna osoba u društvu ili na sastanku ne zna grenlandski, odmah se razgovor prebacuje na danski – nastavlja Mijaljica. Također, danski je i dalje neka vrsta radnog jezika, pogotovo u zdravstvu.

– Pacijent u bilo kojem trenu može reći da želi razgovarati na grenlandskom i onda mi, kao zdravstveno osoblje, trebamo prevoditelja. U Švedskoj, na primjer, kad sretnem pacijenta koji govori arapski, a ne zna švedski, kažemo da pacijent treba prevoditelja. A na Grenlandu ga treba liječnik, s obzirom na to da je grenlandski nacionalni i službeni jezik – pojašnjava.

Odnos s Danskom je kompleksan. Na Grenlandu, primjerice, postoje ograničene mogućnosti za studiranje, pa tako npr. nema studija medicine, već se na studij najčešće odlazi u Dansku, ali se ljudi nakon završetka studija i vraćaju. Čini se da nema toliko emigracije s otoka, koliko bi se možda moglo očekivati. Otok je i mjesto i na koje na privremeni rad dolaze mnogi stručnjaci iz Danske. A Grenlanđani, kako se oni politički osjećaju?

– Jako vole Grenland, imaju taj patriotski naboj. Postoji nešto što opterećuje odnose Danske i Grenlanda, što se da osjetiti. Moj je dojam da trenutačni status, taj viši stupanj samouprave i autonomije, Grenlanđanima predstavlja stadij prije neovisnosti. Čini mi se da većina ipak želi nezavisnost, ali su svjesni da to možda ipak nije moguće sad i ovdje. To jest da su svjesni da je potrebno ispuniti neke uvjete da bi mogli biti neovisni, ali i opstati i funkcionirati kao samostalna država. Ekonomija je bitna, Danska im daje značajne subvencije, na nju su vezani i obrazovanjem i kvalificiranom radnom snagom. Oni su svjesni važnosti svog položaja, potencijala, prirodnog bogatstava i mogućnosti većeg razvoja turizma, ali i izazova, jer je to ogromno područje s ograničenom infrastrukturom. Što se tiče SAD-a, nisam doživio da je netko spontano rekao da želi biti dio Amerike – rekao nam je tada Mijaljica.

Sjajna vijest za dio građana: Stižu im jednokratne potpore od 90 eura