Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Vijesti

Kako nedostatak dodira djeluje na pojedinca? Stručnjakinje govore o posljedicama pandemije na zdravlje

03. ožujka 2021. u 11:47 0 komentara 174 prikaza

Porazgovarali smo s Rajanom Radosavljev, utemeljiteljicom platforme Niste sami i prof. dr. Zdravkom Poljaković, spec. neurolog-intenzivist koje su nam ispričale kako nedostatak fizičkog dodira i usamljenost djeluju na pojedinca i kakve posljedice ostavljaju, piše DIVA

Sredinom ožujka 2020. proglašena je epidemija koronavirusa u Hrvatskoj, a istog dana, 11. ožujka, Svjetska zdravstvena organizacija proglasila je i pandemiju. Nekoliko dana poslije, obustavljena je nastava u školama i na fakultetima u cijeloj Hrvatskoj, a uskoro su zabranjena i okupljanja, zatvorena je većina ugostiteljskih objekata i trgovina, zabranjen rad kulturnih insitucija, zaustavljena sportska natjecanja... Jednom riječju, nastupio je lockdown, a za mnoge je to značilo da su ostali sami, bez društva, bez fizičkog kontakta s drugom osobom. 

I dok se svi nadaju da će se situacija cijepljenjem barem djelomično vratiti u normalu, treba imati na umu kako su mnogi, prije svega stariji i najugroženije skupine, i dalje u svojevrsnoj izolaciji, odvojeni od obitelji i prijatelja. U ovoj se situaciji veliki naglasak stavio na problem usamljenosti pa smo porazgovarali s prof. dr. Zdravkom Poljaković, spec. neurolog-intenzivist i Rajanom Radosavljev, utemeljiteljicom platforme Niste sami, koje su nam ispričale kako nedostatak fizičkog dodira i usamljenost djeluju na pojedinca i kakve posljedice ostavljaju. 

Psihoterapeutkinja Rajana Radosavljev kaže kako nedostatak dodira te bliske i nježne tjelesne povezanosti s drugim bićem uzrokuje osjećaj duboke depriviranosti koji se može usporediti s gladi ili žeđi:

- Bliskost je jedna od najosnovnijih psiholoških potreba ljudi, a zašto je to tako moramo između ostalog pitati i evolucijske psihologe i/ili biologe. To potječe iz naših najnižih nagona – nagon za produžavanjem vrste, nagon za preživljavanjem, nagon za prosperitetom… Od pamtivijeka su ljudi najbolje preživljavali i napredovali u zajednicama. Čovjek jednostavno nije samotno biće i teško može svoj puni potencijal ispuniti samostalno. I iako danas svi imamo kakav-takav krug ljudi koji nas okružuje i sustav podrške na koji se možemo osloniti, ipak veliki dio nas osjeća deficit pravog i dubokog bliskog kontakta.

FOTO: INSTAGRAM @RAJANA_RADOSAVLJEV

Radosavljev dodaje da usamljenost kao problem ne pogađa samo samce, udovce i udovice i ljude koji su izolirani, nego je to osjećaj koji se može uvući u sve životne pore čovjeka, čak i onog koji ima krug ljudi oko sebe, možda čak i vezu i djecu, ali nije nikada osjetio pravu povezanost i naučio kako biti blizak s nekim. 

Pojašnjava kako se mnogi, zbog povređujućih ili nedovoljnih kontakata u djetinjstvu, kao i zbog lošeg iskustva u odnos s vršnjacima u djetinjstvu i adolescenciji, ne znaju povezati s ljudima, a pandemija koronavirusa je težinu povezivanja "pomnožila" s tisuću. 

- Nedostatak fizičke bliskosti obilježio je prošlu i početak ove godine što je pokrenulo i dodatnu 'pandemiju usamljenosti'. U rizičnim skupinama ove pandemije su, kao i za koronu, stariji ljudi, ali i svi oni, mladi ili stari, koji nisu u sretnim vezama – s velikim naglaskom na riječi 'sretnim'. Ako uspoređujemo kvalitetu života ljudi koji su u sretnoj vezi i onih koji su sami – veću kvalitetu života će imati oni u sretnoj vezi, što su pokazala brojna istraživanja o sreći. No ako uspoređujemo razinu sreće samaca i onih u toksičnim i nesretnim vezama – definitivno će puno sretniji biti samci. Nadalje, pod sretnom vezom ne mislim samo na one partnerske veze, već mislim i na sretne veze s prijateljima i sretne veze sa samim sobom. Ako se u partnerskom odnosu, odnosu s prijateljima i odnosu sami sa sobom i dalje većinom osjećamo nesretno, moramo si priznati da nešto s tim odnosima nije u redu. Dakle, kad pričamo o bliskom kontaktu jako je bitno naglasiti da nije dovoljan bilo kakav kontakt, već da je jako bitna kvaliteta tog kontakta - kaže Radosavljev i dodaje da je nježan dodir jedno od najsnažnijih sredstava regulacije, što znači da pomaže u dovođenju našeg nervnog i hormonalnog sustava u ravnotežu. Pojednostavljeno, kad smo zakinuti za dodire, gubimo i vrlo važno sredstvo umirenja.

Radosavljev kaže:

- To umirenje može biti i na suptilnoj razini – primjerice zagrljaj s prijateljem kojeg ste sreli na cesti ili dodirivanje ljudi koji plešu u gužvi na koncertu (ako je to nešto u čemu uživate). Takvi kontakti itekako utječu na povećavanje razine hormona sreće, tj. snižavanju kad ih nema. Nadalje, nedostatak dodira, osim što nam otežava umirenje, uvelike doprinosi i našem osjećaju usamljenosti. Ako je to trenutna situacija, pojavljuje se s vremena na vrijeme i ne utječe pretjerano na naš život, onda to nije nešto zbog čega bi se trebali pretjerano brinuti. Taj osjećaj dođe i prođe, učinimo nešto da ispunimo potrebu za bliskosti – nazovemo prijatelje ili kažemo partneru da nam treba zagrljaj. Ali ako osjećaj usamljenosti preraste iz trenutačnog u kontinuirani i traje već dulje vrijeme, onda je to nešto s čim se itekako trebamo pozabaviti. Naravno, najbolje bi bilo potražiti stručnu pomoć – koja je danas dostupnija nego ikad, čak i besplatna. No znam da se na taj korak nije lako odlučiti. I zato bi za početak bilo najbolje početi se educirati o tim osjećajima koji vas prožimaju.

Začetnica platforme "Niste sami" kaže kako je dugoročna usamljenost stanje koje vrlo toksično djeluje na cijeli sistem jer sama usamljenost nije jednostavan osjećaj. Pojašnjava da, kad smo usamljeni, u nama se odvija više emocionalnih procesa koji se zapetljaju u "klupko emocija", koje često ne možemo ni definirati.

- Često niti ne znamo da je onaj nemir koji konstantno osjećamo zapravo usamljenost. Kao i sa svakom zapetljanom situacijom, kad se stvari raspetljaju možemo puno lakše vidjeti od čega su sačinjene i onda se pozabaviti s tim dijelovima koje smo otkrili. Jako je teško baviti se svojim emocijama kad imamo osjećaj da nas preplavljuju i da nemamo apsolutno nikakvu kontrolu nad njima, a još teže je kad uopće ne znamo što nam se događa. No kad jasno pogledamo sastavne dijelove, svaki posebno, vraćamo kontrolu u svoje ruke te se u glavi (i u tijelu) smiruje zbrka. Također, još jedan loš utjecaj usamljenosti na našu psihu je i taj da uvelike doprinosi urušavanju pozitivne slike o sebi. Za pozitivnu sliku o sebi treba nam i pozitivno zrcaljenje, tj. druga osoba koja nas gleda s ljubavlju i prihvaćanjem te potvrđuje naše kvalitete. Kad smo sami toga nema i lako se dogodi da nam se ta slika o sebi iskrivi. Zato usamljeni ljudi često misle kako s njima nešto nije u redu ako nemaju nekoga pored sebe. Također, možemo imati i iskrivljeni pogled na to kako nas drugi ljudi gledaju - zapravo projiciramo vlastito mišljenje o nama samima na druge. I to nas onda vodi u začarani krug - ljudima od početka pristupamo s podsvjesnim uvjerenjem da nismo vrijedni njihove pažnje, javljaju nam se i razno razne psihološke obrane uz pomoć kojih si objašnjavamo da se ne možemo povezati s drugima jer s njima nešto nije u redu, pristupamo ljudima oko sebe grubo i odbijajuće (kako bi preduhitrili to da oni odbiju nas) i zapravo samo pojačavamo razdor između nas i drugih – i na kraju ostanemo ponovno sami i u podsvijesti samo potvrđujemo onu ideju da nismo dovoljno dobri da bi bili u bliskom kontaktu - pojasnila je Radosavljev. 

Prof. dr. Zdravka Poljaković, spec. neurolog-intenzivist kaže kako postoji jasna strukturalna promjena mozga kod 'usamljenika': 

- Već je odavno poznato da je čovjek društveno biće najvišeg stupnja. Ovisnost o međusobnim susretima i socijalnim kontaktima izražena je do te mjere da njihov gubitak dovodi, u najmanju ruku, do promjena ponašanja i neočekivanog reagiranja pojedinca na određene životne situacije. Na žalost, novija saznanja govore da su te promjene mnogo dublje i trajnije. Takozvani “društveni” mozak nalazi se u području dijela čeonog i dubokim strukturama sljepoočnog režnja te je podložan promjenama tijekom života. Istraživanja su pokazala da, na primjer, tijekom puberteta u tim dijelovima mozga dolazi do sinaptičke reorganizacije i promjena morfologije ali i volumena pojedinih jezgara čime se tumače i promjene ponašanja u toj dobi. U ranom razvojnom razdoblju čovjeka, upravo su susreti i komunikacija između jedinki doveli do razvoja sofisticiranijih, “računalno” sposobnijih i metabolički zahtjevnijih regija mozga. 

Dodaje kako su istraživanja pomoću naprednih neuroslikovnih metoda pokazala da, kod osoba koje se smatraju usamljenima, postoji jasan "neuronalni" potpis u potpis u dijelovima moždanih struktura koji ih razlikuje od osoba koje se smatraju društveno ispunjenima. 

FOTO: ARHIVA

- Neurobiologija društvene udaljenosti danas je u posebnoj žiži interesa znanstvenika, naravno uslijed pratećih posljedica pandemije, koje utječu i na taj segment života. Dokazano je da su ljudi koje sebe smatraju usamljenima i izoliranima (treba svakako naglasiti da je i taj parametar izuzetno subjektivan i ovisi o nizu čimbenika) podložniji nekim bolestima (kao što je kognitivno propadanje pa i razvoj Alzheimerove demencije, depresija pa time i povišeni rizik kardiovaskularnih i cerebrovaskularnih bolesti) te slabljenju imunološkog sustava općenito, ali i da se uslijed dugotrajne izoliranosti javljaju specifične morfološke promjene mozga. Ove promjene dijelom ovise o kompleksnim međuodnosima neurotransmitera, pri čemu značajnu ulogu ima skupina endorfina. Kod primata izlučivanje endorfina potencirano je putem posebnih 'senzora' smještenih u korijenu dlake kojima im je pokrivena koža a preko kojih se održava mogući oblik komunikacije različitih vrsta primata. Ljudska vrsta ima značajno manji broj navedenih receptora (naravno zbog manje izražene dlakavosti), ali i postojeći omogućavaju da kontakti putem dodira, grljenja, maženja potenciraju lučenje endorfina već opisanim putevima, što pojačava osjećaj bliskosti i emotivni naboj između osoba. No, u “manjku” receptora vezanih uz korijen dlake, ljudska je vrsta razvila još dodatnih oblika komunikacije koji dovode do oslobađanja endorfina, kao što je smijanje, pjevanje, ples, održavanje gozbi, i društvenih događaja - pojašnjava prof. dr. Poljaković i dodaje da će nedostatak ovih oblika kontakata godinama kasnije dovoditi do većeg rizika razvoja brojnih patoloških stanja i bolesti, od kojih se u literaturi najčešće spominje povišeni krvni tlak i debljina koji povećavaju rizik za razvoj brojnih drugih, već ranije spomenutih bolesti.

Prof. dr. Poljaković nastavlja:

- Nadalje, i neuroslikovne metode potvrdile su postojanje tzv 'usamljeničkog' mozga prikazavši promjene u sivoj tvari limbičke neuronalne mreže odgovorne za emocije kao i u asocijativnim putevima između vidne i osjetne moždane kore. Istraživanja su pokazala strukturalne promjene još nekih dijelova mozga i njihovih asocijativnih puteva, odnosno puteva koji povezuju pojedine funkcionalne cjeline mozga. Time se tumači i razvoj različite percepcije istog događaja u osoba koje nisu usamljene i onih koje smatraju da jesu, i koje u pravilu navedeni događaj percipiraju kao znatno lošiji (razlika koju u svakodnevnom životu opisujemo kao optimistični ili pesimistični pristup). Strukturalne promjene događaju se i na razini volumena, te su kod 'usamljenog' mozga pojedini dijelovi koji predstavljaju nove asocijativne puteve izazvane društvenom izolacijom ujedno i voluminozniji, što učvršćuje samu promjenu. Pojedini dijelovi mozga povezani s doživljavanjem okoline, pažnjom i afektivnom (emocionalnom) obradom doživljenog jasno su strukturalno promijenjeni u osoba koje su iskusile usamljenost ili se takvima osjećaju.

Zaključno, prof. dr. Poljaković kaže kako nedovoljni društveni kontakti u svim aspektima, kao i osjećaj usamljenosti i izoliranosti nedvojbeno utječu na način razmišljanja, kognitivne funkcije pa i otpornost prema bolestima.

- To dovodi i do promjena strukture moždanog tkiva na razini sinaptičkih puteva unutar moždane kore, zbog čega ćemo posljedice takvih stanja vrlo vjerojatno osjećati još vrlo dugo, čak i nakon što se situacija koja ih je izazvala, potpuno promjeni - zaključila je. 

Rajana Radosavljev rekla je kako ne moramo dopustiti da grozan osjećaj usamljenosti upravlja našim životom, već postoje stvari koje možemo učiniti kako bi ovo razdoblje iskoristili za dublje upoznavanje sebe i vlastiti razvoj.

- Za početak, priznajte si da ste usamljeni i da vam fali fizički kontakt, a zatim priznajte bliskim ljudima usamljenost. Pokušajte ne boriti se protiv nje i ne "gušiti" je distrakcijama poput serija i društvenih mreža jer će one samo "umrtviti" osjećaje. Bitno je i pokrenuti se i inicirati kontakt, makar to nije uvijek najugodnije. Takve su situacije izlazak iz zone komfora, no treba se pomiriti da neće biti lako. Na posljetku, na raspolaganju su i brojne platforme, grupe podrške, radionice i individualne seanse. Psihoterapija je sva manji tabu u zadnje vrijeme, vjerojatno baš zato što je potrebnija nego ikada pa se sve manje ljudi srami potražiti pomoć. Također, puno nam je više informacija dostupno i danas znamo da traženje pomoći nije rezervirano samo za one s kojima nešto nije u redu, već da je to sastavni dio normalne brige za sebe - poručila je Radosavljev. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.