Jedna od najsnažnijih priča o Božiću i duhu koji on sa sobom donosi dogodila se tijekom Prvog svjetskog rata, a o njoj se do prije nekoliko godina nije ništa ili se znalo vrlo malo. Priča je to o snazi Božića, o poruci mira koju sa sobom nosi, o ugrijanim ljudskim srcima u kojima se može naći mjesta i za neprijatelja, o danu kad utihne oružje, a neprijatelji shvate da su sličniji nego što su to mogli i pomisliti... Priča je to o jedinstvenom Božićnom primirju iz prosinca 1914., kad je oružje na bojišnici odloženo, a neprijatelji jedni drugima pružili ruke i čestitali jedni drugima blagdan. Božićno primirje dogodilo se tijekom Prvoga svjetskoga rata kada su vojnici Njemačke i Ujedinjenoga Kraljevstva (Škoti) na Zapadnome bojištu kod grada Ypres kratkotrajno prekinuli oružani sukob kako bi se, kako je opisano, kao ljudi susreli na “ničijoj zemlji”.
Povijesno skrivanje
Zapisi kažu kako se 25. prosinca 1914. godine u neposrednoj blizini malog belgijskoga grada u njemačkim rovovima duž velike i duge bojišnice moglo čuti božićne pjesme. Njemački vojnici izašli su iz rovova i pozvali svoje dotadašnje neprijatelje s druge strane ratišta da im se pridruže. To se i dogodilo, a zatim su vojnici na objema stranama u duhu Božića upriličili i razmjenu malih darova. Škoti su polako odgovorili vlastitim pjesmama i sviranjem gajdi. Jedan njemački vojnik izašao je s malim božićnim drvcem i zakoračio u ničiju zemlju. Škoti su bili prestravljeni, no nitko nije htio pucati unatoč naredbama.
Nijemci su također odigrali nekoliko nogometnih utakmica sa Škotima, a bilo je i pokazivanja obiteljskih fotografija te zajedničkog pokapanja mrtvih. Primirje je trajalo sve dok nadređeni nisu izdali zapovijedi o nastavku neprijateljstava, a tada je nastupilo opraštanje jednih od drugih i povlačenje vojnika u rovove. Božićno primirje događaj je koji službeni udžbenici o povijesti “Velikog rata” (Prvog svjetskog rata) izostavljaju, a orvelijanski povjesničari skrivaju od javnosti, piše John V. Denson na mrežnoj stranici mises.org.
Stanley Weintraub probio je tu barijeru šutnje i napisao dirljivo izvješće o ovom značajnom događaju sastavljajući pisma koja su vojnici s obiju strana slali kući, kao i njihove dnevnike. Njegova knjiga nosi naslov “Tiha noć: priča o božićnom primirju iz Prvog svjetskog rata”. Knjiga sadrži mnoge slike stvarnih događaja, prikazujući kako se suprotstavljene snage miješaju i zajedno slave prvi ratni Božić. Ova izvanredna priča počinje se odvijati, prema Weintraubu, ujutro 19. prosinca 1914.
Poručnik Geoffrey Heinekey, novi u 2. kraljevskoj postrojbi Westminister Rifles, napisao je u pismu koje je poslao svojoj majci: “Dogodila se najneobičnija stvar. Neki Nijemci su izašli iz bunkera, podigli ruke u zrak i krenuli po neke od svojih ranjenika. Zatim smo i sami odmah izašli iz svojih rovova i počeli dovoditi svoje ranjenike. Nijemci su nas tada pozvali k sebi i dosta nas je prišlo i razgovaralo s njima, a oni su nam pomogli da pokapamo naše mrtve. To je trajalo cijelo jutro i razgovarao sam s nekoliko Nijemaca. Moram reći da se doimaju vrlo fini. Izgledalo je previše ironično za riječima opisati. Tamo smo noć prije vodili strašnu bitku. Jutro poslije, mi smo pušili njihove cigarete, a oni naše”.
Weintraub izvještava kako su Francuzi i Belgijci drugačije reagirali na rat i s više emocija nego Britanci. Rat se odvijao na njihovoj zemlji i “Francuzi su živjeli u atmosferi revanša od 1870. godine, kada su Prusi zauzeli Alsace i Lorraine” u ratu koji su objavili Francuzi. Britanski i njemački vojnici, međutim, nisu vidjeli mnogo smisla u ratu, a na kraju krajeva, britanski kralj i njemački kajzer bili su unuci kraljice Viktorije. Zašto bi Nijemci i Britanci ratovali ili se mrzili jer je kraljevski par iz Austrije ubio srpski atentator?
Čini se kako su Nijemci bili pokretači ovog poteza prema primirju. Toliko se razmjena dogodilo na svim linijama u vrijeme kada se približavao Badnjak da je brigadni general G. T. Forrestier-Walker izdao smjernicu kojom se zabranjuje bratimljenje:“Budući da obeshrabruje moral kod zapovjednika i uništava napadački duh u svim redovima [...] prijateljski odnos s neprijateljem, neslužbena primirja i razmjena duhana i drugih udobnosti, koliko god bili primamljivi i povremeno zabavni, apsolutno su zabranjeni”.
Poslije su izdane stroge zapovijedi da bi svako bratimljenje rezultiralo vojnim sudom. Većina iskusnih njemačkih vojnika poslana je na rusku frontu, dok su mlađi i pomalo neobučeni Nijemci, koji su prvi unovačeni ili se brzo prijavili kao dragovoljci, poslani na zapadnu frontu početkom rata. Isto tako, u Engleskoj su se mladići požurili pridružiti ratu radi osobne slave za koju su mislili da bi mogli postići, a mnogi su se bojali da bi rat mogao završiti prije nego što uspiju doći na bojišnicu.
Kako je pala noć na Badnjak, britanski vojnici primijetili su Nijemce kako postavljaju mala božićna drvca sa svijećama na vrh svojih rovova i mnogi su počeli vikati na engleskom: “Ne pucamo ako vi ne pucate”. Pucanje je prestalo duž mnogo kilometara rovova i Britanci su počeli primjećivati kako Nijemci izlaze iz rovova prema Britancima, koji su im odgovorili izlaskom u susret. Vojnici su se pomiješali na ničijoj zemlji i ubrzo su počeli mijenjati čokolade za cigarete i razna novinska izvješća o ratu koja su sadržavala propagandu iz njihovih domovina. Mnogi su časnici sa svake strane pokušali spriječiti taj događaj, ali vojnici su zanemarili rizik vojnog suda ili strijeljanja.
Neki od sastanaka opisanih u dnevnicima bili su između Anglosasa i njemačkih Sasa, a Nijemci su se šalili kako bi se trebali udružiti i boriti zajedno protiv Prusa. Ogromna količina bratimljenja, ili možda samo božićni duh, odvratila je časnike od akcije i mnogi od njih su počeli izlaziti na ničiju zemlju te razmjenjivati božićne čestitke sa svojim suprotstavljenim časnicima. Svaka je strana pomogla pokapati mrtve i skloniti ranjene drugoj strani, tako da je do božićnog jutra postojala velika otvorena površina široka otprilike kao dva nogometna igrališta koja je razdvajala suprotne rovove. Vojnici su se ponovno pojavili na božićno jutro i počeli pjevati božićne pjesme, posebno “Tihu noć”. Zajedno su recitirali 23. psalam i igrali nogomet. Opet su razmijenjeni božićni darovi i otvorena jela pripremljena uz prisutnost protivničkih snaga.Weintraub citira zapažanje jednog vojnika o tom događaju: “Nikad prije... nisam bio tako oštro svjestan ludila rata”. Prva službena britanska povijest rata izašla je 1926. i naznačila je da je božićno primirje vrlo beznačajna stvar u kojoj je uključeno samo nekoliko ljudi. Međutim, Weintraub navodi:
“Tijekom rasprave u Donjem domu britanskog Parlamenta 31. ožujka 1930. Sir H. Kinglsey Wood, ministar koji je bio časnik ‘u prednjim rovovima’ na Božić 1914. prisjetio se da je ‘sudjelovao u onome što je bilo dobro poznato u to vrijeme kao primirje. Prešli smo ispred rovova i rukovali se s mnogim našim njemačkim neprijateljima. Veliki broj ljudi (sada) misli da smo učinili nešto što je bilo ponižavajuće”. Odbijajući to pretpostaviti, nastavio je: “Činjenica je da smo to učinili, a ja sam tada došao do zaključka da smo bili prepušteni sami sebi, nikada više ne bi bilo ispaljenog metka. Primirje je trajalo dva tjedna. Bili smo u prijateljskim odnosima i samo je činjenica što su nas kontrolirali drugi učinila da ponovno počnemo pucati jedni na druge”. Za nastavak rata okrivio je “stisak političkog sustava koji je bio loš, a ja i drugi koji smo tada bili tamo odlučili smo da se nikad ne odmorimo dok ne vidimo možemo li to promijeniti”. Ali nisu mogli. Posljednje poglavlje Weintraubove knjige naslovljeno je “Što ako...?”. To je izmišljena povijest u svom najboljem izdanju, gdje on iznosi kako bi, kako vjeruje, izgledao ostatak 20. stoljeća da su vojnici uspjeli Božićnim primirjem 1914. zaustavili rat u tom trenutku. Kao i mnogi drugi povjesničari, on vjeruje da s ranim završetkom rata u prosincu 1914. vjerojatno ne bi bilo ni ruske revolucije, ni komunističkih država, ni Lenjina ni Staljina.
Što bi bilo kad bi bilo?
Nadalje, ne bi bilo “pokvarenog” mira nametnutog Njemačkoj Versailleskim ugovorom, pa stoga ni Hitlera, ni nacizma, ni Drugog svjetskog rata. S ranim završetkom Prvog svjetskog rata ne bi bilo ulaska Amerike u europski rat i Amerika bi možda imala priliku ostati ili se vratiti kao republika umjesto da se kreće prema Drugom svjetskom ratu, “hladnom” ratu (Koreja i Vijetnam) i sadašnjem statusu svjetskog nasilnika.
Weintraub navodi: “Franklin D. Roosevelt, samo opskurni pomoćnik tajnika mornarice - flote koja nikamo vojno ne ide - vratio bi se dosadnoj odvjetničkoj praksi i nikada ne bi bio gubitnički, ali privlačan potpredsjednički kandidat 1920. To je uloga koju je zaradio zahvaljujući vidljivosti u Prvom svjetskom ratu. Wilson, koji ne bi vodio kampanju za ponovni izbor 1916. na platformi da je držao Ameriku dalje od rata, izgubio bi (pobijedio je samo tijesno) od moćnog novog republikanskog predsjednika Charlesa Evansa Hughesa. Također navodi još jedan rezultat ranog mira: Njemačka bi u miru, a ne u ratu, postala dominantna nacija u Europi, možda i u svijetu, konkurencija Americi koja se sporije budi, i sve ambicioznijem i militantnijem Japanu. Ne bi se pojavila nikakva Wilsonova Liga naroda (...). Ipak, relativno benigni, njemački vođen, Commonwealth Europe mogao se razviti desetljećima ranije od Europske unije pod vodstvom država koje nisu uništene u ratu ili nakon njega.
U Prvom svjetskom ratu poginulo je više od 10 milijuna vojnika. Weintruab piše: “Za mnoge bi kraj rata i neuspjeh kasnijeg mira potvrdili Božićno primirje kao jedinu smislenu epizodu u apokalipsi. Pobilo je ratoborne slogane i sugeriralo da su ljudi koji se bore i često ginu, kao i obično, zastupnici vlada i pitanja koja nemaju mnogo veze s njihovim svakodnevnim životom.
Kao svijeća zapaljena u tami Flandrije, primirje je kratko zatreperilo i opstalo samo u memoarima, pismima, pjesmi, drami, priči i filmu. Zasvijetlilo je tog dalekog Božića 1914. u tami rata kao nada da u svakom čovjeku čuči dobrota i da izađe iz njega u najtežim trenucima bez obzira na sve razlike i bez obzira na tutanj topova u daljini.
