Pavo Zubak u mladosti je iz Bosanske Posavine došao u Sesvetski Kraljevac. Od prvih dana života u Hrvatskoj naporno je radio i stvorio izvrsni poslovni centar. Osnivač je i vlasnik Zubak Grupe, angažirani je društveno-kulturni djelatnik koji uspješno vodi “društveno-kulturno-humanitarni koncern Prsten”, kako ovu udrugu zovu u svijetu, te član Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan RH. U razgovoru za “Maticu”, mjesečni časopis Hrvatske matice iseljenika, ispričao je kako vidi aktualnu situaciju hrvatskoga naroda, kako onoga u svojoj BiH iz koje je ponikao, tako i onoga u Republici Hrvatskoj, ali i onoga u bijelom svijetu čije bilo osjeća. Razgovor prenosimo u cijelosti.

Tko je Pavo Zubak iz perspektive Pave Zubaka?

- To se pitanje uvijek čini vrlo jednostavno, ali na njega nije uvijek lako odgovoriti, pa nije ni meni. Rekao bih jednostavno, Pavo Zubak je čovjek podrijetlom iz Bosanske Posavine i u duši, zapravo, pravi Bosanac, a to znači mnogo toga. To znači da sam odgojen prema tradicionalnim postulatima. Kod nas je uvijek rad bio osnova, rad je bio temelj svega. Na to se nastavljalo poštenje, tradicija i poštovanje starijih ljudi.

A kao zreli čovjek, nakon završene škole i zanata, dolazim iz Bosanske Posavine s Plehana u Sesvetski Kraljevec 1977. godine. Otvaram vlastitu radionicu i počinjem raditi. U Posavini sam se oženio, došao s jednim djetetom - Žaklinom, koja sada ima 45 godina. Danas imam troje djece, dvoje radi u tvrtki, a jedno izvan kompanije. Oni razvijaju svoje karijere i to bi bio nekakav vrhunac moga uspjeha - troje prekrasne djece koja su, isto tako, prvo naučila raditi. Moji roditelji su do svoje smrti živjeli s nama i to je dokaz da se može živjeti s više generacija. Iz toga nosim veliko bogatstvo i sve to me čini zadovoljnim i sretnim čovjekom.

Kompanija koju vodim posluje u devet zemalja i ima blizu tisuću zaposlenih te radi velike poslove u više sektora. U početku stvaranja karijere, kada dolaze djeca, kada se čovjek bori za svoj opstanak u Republici Hrvatskoj među poduzetnicima, među ljudima koji su tu stoljećima, onda moram biti iskren i reći da čovjek ponekad i zaboravi otkuda je došao. Ne da zaboravi, nego mu to nije prioritet. Kasnije priroda i Bog učine svoje i kroz sazrijevanje, kako su godine prolazile dalje, onda se sve više trebalo družiti i s Bosancima, vraćati se u svoj kraj, što ne znači da nismo prihvatili kulturu i gostoprimstvo Republike Hrvatske. Kasnije je i želja za rodnim krajem postajala sve veća.

Potencirate BiH, živimo u vremenu kada je u toj zemlji Hrvatima prilično teško. Vruće je ondje bilo političko ljeto, izgleda kako će takva biti i jesen. Kako vidite situaciju i položaj hrvatskoga naroda u zemlji svoga rođenja?

- U pravu ste kada kažete da je situacija teška i da nas čeka vruća jesen. Istina je da situacija nije nimalo dobra, ali mi se nekako čini da smo mi u Bosni i Hercegovini navikli živjeti s tim. Stalno smo bili na nekom razmeđu i kao da smo se pomirili s tim, kao da smo izabrani narod koji mora puno trnovitije dolaziti do rezultata od svih ostalih. Tako zapravo često mislimo, ali ipak želimo adekvatno odgovoriti životnim izazovima. Međutim, ono s čim se možemo složiti, u posljednjih 20 godina od Daytonskog sporazuma, svaki put kad se nešto mijenjalo, imam osjećaj da nam je uglavnom bilo gore i lošije. Svaki put su naša prava bila manja nego prije nekakvih odluka svih visokih predstavnika. Onda je i činjenica da smo mi tamo najmalobrojniji narod koji nije uvijek dovoljno poštovan kao što poštovanje iskazuje Republika Hrvatska prema svojim manjinama i mi smo nekako na granici da postanemo manjina, mislim da je to stanje prilično loše.

Da opravdam tezu kako smo navikli na teško, da smo žilavi i da se ne žalimo, nego da idemo djelovati, nema druge nego ponovno zasukati rukave i ujediniti se te vidjeti što se može najbolje napraviti. Ono što je bitno jest da se svi koji imaju pravo glasa i svi oni koji mogu nešto doprinijeti trebaju uključiti. Jedini je način da sada izađemo na izbore i izaberemo one za koje mislimo da će nas na najbolji način predstaviti. Ako ostanemo doma, onda svjesno radimo protiv svog naroda. Mislim da moramo biti svjesni toga da smo upućeni jedni na druge i treće. To su tri naroda koja moraju surađivati i mi nemamo drugog izbora nego izgrađivati međusobne odnose kako bi bili prihvatljivi. Nije da nam političari baš svaki put pomažu oko toga. Čini mi se da nas oni u jednom dijelu žele posvađati i sačuvati svatko nekakav svoj entitet, svatko svoj ograđeni prostor, a mi, kao narod, kakvi jesmo pokušavamo svima pružiti dobru ruku u cijeloj toj priči. Moramo s njima zajedno živjeti, pogotovo s Bošnjacima, zbog toga što su oni najbrojniji narod.

Iako je mnogima teško živjeti na ovim prostorima, u BiH, i među kandidatima na predstojećim izborima imamo mlade ljude, a pritom i vrlo obrazovane. Nije li možda ovo ključni trenutak za povezivanje mladosti i iskustva?

- Kada govorimo o tom izlasku i odlasku iz BiH i odlasku iz Hrvatske, to je postala vrlo aktualna tema posljednjih nekoliko godina iako su se te migracije događale stalno. Sad su one postale malo više osvijetljene nego što je to bilo prije, a stvorila se i mogućnost mladim ljudima iz BiH. Jer dobar dio njih ima i hrvatsko državljanstvo, što znači da je njima otvoren put i ja bih rekao da je to logično. Ljudi trebaju probati. Bio je i onaj prvi egzodus 60-ih godina, pa su se vratili. To je jedan aspekt, a ovaj drugi, kada govorimo o ostanku mladih ljudi, to uistinu treba pozdraviti, pogotovo kada se još žele baviti politikom koja, priznat ćemo, u posljednje vrijeme nije najpopularnija jer kroz isticanje samo negativnih primjera politika je dobila nezasluženo lošu reputaciju. Ne svaki put, ali u većini slučajeva da. Super je što imamo mlade ljude koji to žele i treba im pomagati te, ono što je najvažnije, mora im se pokazati da vidimo i cijenimo to što rade, da su primijećeni i da stojimo iza njih.

Predsjednik ste udruge koja je napravila mnogo dobroga na humanitarnoj, znanstvenoj i kulturnoj razini, ali čini nam se da je, uz te milijune i značajne brojke u svim aktivnostima, ipak najznačajniji rad na izgradnji svijesti o zajedništvu hrvatskoga čovjeka?

- Uz sve te aktivnosti, dvije su stvari s kojima se posebno ponosimo. Prvo, međusobno smo se upoznali i stvorili jednu moćnu međusobnu mrežu te pokazali da kroz zajedništvo zapravo možemo mnogo toga napraviti. Ogromna je to brojka te, prema tome, ovako kako se umrežavamo, malo-pomalo, mislim da to čini veliku snagu, jedno veliko bogatstvo.

Godine 2005. u jednom iskrenom razgovoru međusobno smo se pitali ponose li se naša djeca što su Bosanci i svi smo se pogledali nekako čudno. Danas, nakon dva desetljeća djelovanja, osjećamo se ponosniji nego što smo bili prije i drugo, ono što je još važnije, mislim da je to najveće bogatstvo, naša su djeca ponosna što su Bosanci, odnosno što su Hrvati iz BiH. Mnogo je organizacija u tome, uz Prsten, zaslužno. I Hrvatska matica iseljenika i HRT te naši klubovi i ostale udruge, danas puno ponosnije hodamo. Nismo se sramili ni kada smo dolazili tu kao “vjesnici proljeća”, kako su nas zezali kada smo radili na miješalicama, a i danas svi radimo na miješalicama. Nismo se sramili tada, ne sramimo se ni danas kada kroz Klub znanstvenika vidimo koliko je profesora i doktora u našoj populaciji.

Ljudi koji su iz drugih krajeva svijeta ne mogu razumjeti potpunu bit udruge “Prsten”. Njih zapravo zanima kako se gospodarstvenici, pa i iz sličnih branši, mogu povezati i zajedno djelovati na kulturnom, znanstvenom i humanitarnom planu. Kako se Prsten svih ovih godina održao na svom vrhuncu?

- Vrlo je zanimljiv naziv kojim Prsten u svijetu zovu - “društveno-kulturno-humanitarni koncern”. Zapravo, kada se sa strane gleda, moglo bi se tako i kazati. Ono što je zapravo bitno među poslovnim ljudima je da uvijek postoji doza konkurencije, nekakvog prirodnog suparništva. Međutim, ovdje je prevladalo to, sreća je zapravo da je 99% naših poslovnih ljudi stvaralo svoj posao samostalno, od jednog čovjeka pa do nekoliko tisuća zaposlenika, koliko neki naši članovi Kluba poduzetnika imaju. Stvaranjem posla i odrastanjem kroz taj dio čovjek puno više zna cijeniti što znači moj životni put, moga kolege, svih zajedno i mislim da je to jedan od tih temelja. S druge strane, kada smo se već upoznali i vidjeli da imamo puno sličnih vrijednosti, da nismo sudjelovati ni u kakvim privatizacijama, postali smo prilično očišćena skupina ljudi s istim korijenima i vrijednostima, onda nam je postalo i ugodno.

Naravno da ima nekih laganih suparništva oko nekih poslova i naravno da su se neki ljudi, kad su vidjeli da ne mogu svaki put “prodati” nekome nešto, malo povukli, što je i razumljivo, ali u pravilu pokušavamo jedni drugima pomoći, pokušavamo dijeliti poslove, pokušavamo o svemu tome razgovarati i tu je došla do izražaja ta naša ljudskost, upornost, međusobno poštovanje, tradicija i sve ono što su nas učile naše bake i djedovi. I uspjeli smo kroz instituciju Kluba poduzetnika postići održivost, proći te nekakve početne krizne godine. Kada sjednemo za stol kao izvršni odbor, onda se okrenemo toleranciji. Svi smo naviknuli u svojim kompanijama biti prve osobe koje donose odluke i uglavnom je to tako. Vidjeli smo upravo da smo svi jednaki i naučili smo se slušati. To nas je obogatilo, to nas je učinilo boljim ljudima i mislim da je, kada je ugodno, onda i korisno.

Jako je teško bilo 70-ih, kada su naši ljudi bili “vjesnici proljeća”. Mnogim ljudima taj naziv negativno zvuči. Međutim, danas imamo veliki broj obrazovanih. To je ogromno bogatstvo. I nije li to možda jedan od razloga zašto je Vlada RH u svom sazivu Savjeta Vlade upravo vas imenovala, i to na poseban način?

- Mi se ponosimo time što Prsten okuplja značajan broj visokoobrazovanih. Prema tome, ono što je naš zadatak, i nas i vas kao predstavnika medija, jest da te ljude pokažemo, predstavimo javnosti i stavimo ih na površinu. U posljednje vrijeme naša dva člana Kluba znanstvenika postala su savjetnici ministrima poljoprivrede i znanosti. I nismo se gurali, nego su nas tražili. Polako kroz naše djelovanje etabliraju se ljudi od znanja i oni dolaze do izražaja. Mislim da je to ključno. Moje djelovanje kroz Savjet Vlade za Hrvate izvan Republike Hrvatske je sad nekakav logični put nakon djelovanja kroz Prsten da se jedinstvo koje smo postigli unutar Prstena proširi i na druge koji žive izvan RH. Ono što se mi zezamo, neka to ostane na razini polušale, jest pitanje: jesu li Hrvatima u BiH Hrvati u Republici Hrvatskoj dijaspora ili mi njihova? O tom potom. Volio bih da to ostane lijepa vječna dvojba.

Volio bih u okviru tog svog djelovanja u Savjetu najprije da se mi pobrojimo kako bismo vidjeli koliko nas stvarno ima. Trebali bismo realnije sagledati i vidjeti koliko nas stvarno ima. S druge strane, nekakvo druženje, razmjena informacija kako bismo im objasnili kakve su to sada zemlje i Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Neki su ih ostavili davno. Neki svojom voljom, neki iz političkih, a neki iz gospodarskih razloga. Ljudima zapravo treba predstaviti naše dvije domovine. Kakve one jesu, što su njihove dobre strane, što su loše strane i dati im priliku da izaberu. Koje su im mogućnosti da mogu doći i na koji način? S druge strane, često te ljude gledamo kao neku blagajnu. To je ono što njima smeta i pokušat ćemo to razmišljanje razbiti. Oni su 90-ih godina odigrali svoju ulogu, to se ne smije zaboraviti i takvo mišljenje mora se razbiti. Sada bi trebalo ljudima ponuditi neke opcije - prekogranične suradnje ili suradnje koja omogućava kroz kulturna djelovanja Hrvatske matice iseljenika omogućiti da njihova djeca vide kako je to lijepa zemlja. I ono što je lijepo, što vidim kada s njima razgovaram - oni dolaze iz uređenijih država nego što je trenutačno naša, ali svi se dive toj ljudskoj toplini. Još uvijek smo zadržali naše pozdrave, naše međusobno druženje, što je vani ne tako čest slučaj. Idemo se upoznati, ljude približiti bez nagovaranja jer to su ljudi koji sami donose svoje odluke.

Koja bi bila vaša poruka svim našim ljudima. Dosegnuli ste nešto čime se rijetki ljudi mogu pohvaliti u svojemu životu. Ljudi koji vas poznaju kažu da ste isti čovjek: Pavo Zubak prije stvaranja kapitala i Pavo Zubak danas. Je li to tajna vašega uspjeha?

- Drago mi je što ljudi misle da sam ostao čovjek kakav sam i bio i trudim se tako i živjeti. Moram reći da mi je Udruga “Prsten” pomogla da budem bolji čovjek nego što inače jesam i da se trudim biti bolji čovjek, što je velika stvar. S druge strane, pitanje je što je tajna uspjeha? Ja mislim da je tajna uspjeha kad čovjek poštuje sve one vrijednosti koje smo naučili od naših baka, djedova i roditelja te ono što sam naveo na početku - mi smo Hrvati iz Bosne i Hercegovine koji se ne žale, koji jako mnogo rade, koji poštuju sve ono što poštovati treba, sredinu iz koje smo došli i sredinu u koju smo došli. Mislimo da se stvari mogu rješavati velikim koracima. Ne, ne rješavaju se tako, nego malim koracima. Izborna je godina. Vrlo često ne izađemo na izbore, ostanemo doma i onda kažemo kako ne valja Vlada. Mali je korak doslovce izaći pa zaokružiti nekoga ili otići pa poderati listić. I to može biti poruka. Sve skupa je bolje, naravno da ne treba derati listiće, ali i to je bolje nego ostati doma. Postoji jedna rečenica koju je meni moj otac govorio. Kazao mi je: - Nemoj dopustiti da se netko žali na tebe, radi najbolje što možeš i nikome ne čini zlo. U tim se riječima nalazi cijela filozofija našega čovjeka, našega čovjeka iz Bosne i Hercegovine i mislim da većina zna te vrijednosti i da ih se drži. Pokušavam živjeti tako i prenijeti to na svoju djecu. I za sada mi uspijeva. Sretan sam čovjek.

Provjerite račune: Tisućama hrvatskih građana sjeda novac, država uplatila 3,6 milijuna eura