Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Vijesti

Je li predsjednik SAD-a doista 1970. podržao Savku, Tripala i Hrvatsko proljeće?

Uoči Nixonova posjeta stigla je vijest o smrti Titova najvažnijeg vanjskopolitičkog partnera Nasera. Amerikanci su bili u panici
26. rujna 2020. u 17:50 0 komentara 213 prikaza

Richard Nixon bio je prvi američki predsjednik koji je posjetio neku socijalističku državu. Na jugoslavensko iznenađenje, bila je to Rumunjska. Čim je posjet najavljen, jugoslavenski su strahovi i ljutnja zbog zaobilaženja donekle ublaženi. Ambasadoru u Washingtonu Bogdanu Crnobrnji, hrvatskom partizanu i diplomatu srpskog podrijetla, Helmut Sonnenfeldt prenio je kako američka strana razmišlja da Richard Nixon učini dulji posjet Titu. Potom su se Josip Broz i državni tajnik SAD-a William Rogers susreli u Etiopiji početkom 1970, piše Jutarnji list.

Devetodnevna turneja

Analitičari u Washingtonu smatrali su da bi prodor Amerike prema istoku Europe mogao biti “posjet predsjednika”. Kao i obično, SAD-u je Moskva bila na umu kada su dolazili i u Bukurešt i u Beograd. Od unutarnje politike, SAD je zanimalo da se Jugoslavija ne otkliže prema Istočnom Lageru i ništa drugo, barem do kraja osamdesetih godina 20. stoljeća. Ono po čemu je planirani put u Jugoslaviju bilo drukčiji bio je posjet Zagrebu i Kumrovcu, baš u trenutku kada je Hrvatsko proljeće, nakon 10. sjednice CK SKH početkom 1970. i pobjede linije Savke Dabčević Kučar i Mike Tripala, dobivao na zamahu.

 | Autor :

Dvadeset i šesti rujna 1970., kao i danas, padao je u subotu. Toga je dana američki predsjednik Nixon i veliko izaslanstvo krenuo na devetodnevnu turneju Europom. Osim u Italiju, Ujedinjeno Kraljevstvo i Irsku, posjet je uključivao neobični par, Titovu Jugoslaviju i Francovu Španjolsku. Obično je to i bivalo tako, tako se u Washingtonu Tito balansirao Francom i obrnuto. Putovanje nije počelo osobito uspješno. Talijani su demonstrirali, Nixon je čak spavao na američkom nosaču aviona u luci ispred Napulja.

Tada je došla vijest da je od srčanog udara u Kairu umro Naser. Titov najvažniji vanjskopolitički prijatelj mogao je promijeniti planove, ostaviti Nixona bez susreta koji je trebao biti jedan od vrhunaca čitavog puta. Nastala je panika, telefoni s broda prema Beogradu neprestano su zvonili. “Koliko čujem, Tito ne voli pogrebe”, prenio je Nixonu Henry Kissinger, savjetnik za nacionalnu sigurnost, koji ga je pratio. Kissinger je taj podatak čuo od Daniela Schorra, jednog od novinara. On je sam nazvao Cvijetu Joba, tada šefa Odsjeka za SAD i Kanadu. Daniel Schorr i Job znali su se iz vremena kada je Cvijeto služio u Washingtonu. “Ne znam ništa, ali u kostima osjećam da se Tito radije druži sa živima nego s mrtvima”, neslužbeno je poručio Job. “Još uvijek je ponešto zagonetno da Tito nije izabrao otići na pogreb svoga dugogodišnjeg osobnog prijatelja i saveznika”, napisao je 30. rujna 1970. Henry Kissinger, ali cilj je bio postignut, o tome više nije trebalo misliti.

Kardelj u Kairu

U Kairo je odletio Edvard Kardelj, koji je pogreb Nasera ionako uglavnom promatrao s krova hotela. Milijuni Egipćana su ridali, ali Amerikanac u Jugoslaviji od 30. rujna do 2. listopada bio je naprosto važniji od prijateljstva i nesvrstavanja.

Nesvrstanost je ionako bio ključ kojim su se otvarale mnoge druge politike. Nixona je u Beogradu dočekao državni vrh, a on se adekvatno odužio. Položio je vijenac na Avali, mahao ljudima na beogradskim ulicama, otišao na razgovore u Beli dvor, a u Skupštini Srbije Draži Markoviću poručio je da “želi izraziti poštovanje predsjedniku Srbije, najveće republike”. U Zagreb je došao idućeg dana, 1. listopada 1970. Kiša je počela padati, bio je to prvi pravi jesenski dan i Amerikanci su rekli da nikada nisu vidjeli toliko kišobrana. Nigdje na turneji doček javnosti nije bio tako entuzijastičan.

Put u Zagreb i odluka da se otiđe u Kumrovec bila je posebna, jer takvih izleta američki predsjednici na službenim turnejama nisu imali puno. Kako je Tito odlučio Nixona pratiti, a do rodnog mu sela zbog kiše nisu išli helikopterima, već automobilima. Tito je postao strani državnik koji je s nekim američkim predsjednikom na putovanjima proveo najviše vremena uopće. Sigurnost kopnenog putovanja do Kumrovca američki su agenti ionako provjerili - raspitivali su se ima li u okolici dovoljno velikih divljih životinja na koje bi se mogao pričvrstiti pakleni stroj. Takvih već dugo u Zagorju nije bilo, pa je samo vozač trebao ostati pažljiv na cesti koja se za tu prigodu proširila. Dugačak put Tito je prekratio potajnim jedenjem zagorskih čvarkuša, koje su mu liječnici branili jesti.

Hrvatsko je proljeće tada još imalo Titovu potporu, novi hrvatski politički vrh bio je sastavljen od mladih, obrazovanih i pametnih političara koji su bili spremni na promjene unutar Federacije. Svijet se mijenjao, Jugoslavija je trebala preustroj, što je naslućivao i Nixonov dolazak. Dolazak u posjet drugom najvećem gradu bio je znak da SAD podržava i Federaciju, ali se osjećalo da je time iskazana i posebna pažnja drugoj najvećoj republici. Za povijesni susret svi su se dobro pripremili. Novinari su prvi put organizirani kao na Zapadu: dobili su plastične akreditacije, ograđeni su u torove, da ne mogu prići američkom političaru. Televizija Zagreb na Plesu je imala Dragu Flegu, Obrada Kosovca na trasi do Markova trga, gdje je prijenos preuzeo Saša Zalepugin, a iz Dvora je izvještavao Zvonko Letica. Boravak u Kumrovcu prenosio je Stanko Eder. Svi drugi, oni koji su mogli Nixona kritizirati slijeva, postavljati pitanja o Vijetnamu, sve ono zbog čega se protestiralo i u Zagrebu, a posebno na Zapadu, bili su zamoljeni ili upozoreni da se utišaju.

U Zagreb je 1. 10. 1970. najprije doletio Tito. Dočekali su ga s dvije himne, tako da je jugoslavenski maršal najprije kratko zakoračio, a onda se zaustavio na “Lijepu našu”. Pola sata kasnije, u 13.30, Air Force 1 prvi je put sletio na Pleso. Odmah po slijetanju protokol je malo narušen. Dvoje učenika poklonilo je cvijeće predsjedniku Nixonu i njegovoj supruzi Pat. Nixon, puštajući oficira počasne jedinice JNA da kratko pričeka, svakom od pionira podijelio je olovke sa svojim ugraviranim imenom. Olovku je dobio i prevoditelj posjeta Vladimir Ivir, inače profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Olovku su valjda dobili svi, olovke, baš one koje koristi Nixon, svima su se dijelile.

Nekoliko je protokolarnih događaja vezano uz ovaj posjet dobilo mitsko značenje. Najčešće je to zbog završnih riječi Nixonove zdravice u Dvorima, kako su se tada nazivali Banski dvori. Službeni domaćin skupa i putovanja bio je Jakov Blažević, predsjednik Sabora, ali je na Titovo traženje, pisala je Savka Dabčević Kučar, i partijski vrh Republike uvršten u protokol. Tamo je Nixon govor na engleskom završio riječima kako će “Jugoslavija uvijek živjeti” i kako će “Hrvatska uvijek živjeti”. A onda je na hrvatskom i prisnažio: “Živjela Jugoslavija. Živjela” - to pak nije mogao izgovoriti, pa je rekao “Croatia”, na engleskom. Kako to prigodno biva, jugoslavenski su dijelovi u Zagrebu posve zaboravljeni, Croatia je brzo prevedena u Hrvatska, pa je u ušima ostao zamišljeni uzvik Nixona, od toga trenutka kroatofila, “Živjela Hrvatska”.

Pedeset godina kasnije oni koji se sjećaju i dalje misle da je Nixon time podržao Hrvatsko proljeće, kako je sam dolazak u Zagreb bila podrška Savki i Tripalu. Sam Tripalo u svojim je sjećanjima puno ciničnije naveo kako se Zagrebom pričao vic da je iz Dvora nakon govora istrčao milicioner i viknuo da se Nixon upravo izjasnio u prilog 10. sjednice CK SKH, na kojoj je smijenjen Miloš Žanko. Godinu dana kasnije Tito je bio Nixonov gost u Bijeloj kući. Na travnjaku, uz brojne uzvanike, održana je vojna koreografija i govori, a prije nego što je sve završeno Nixon je ponovo uzviknuo: “Živjela Jugoslavija”. Tito se trgnuo, nagnuo nad mikrofon i uzvratio: “Živjela Amerika”. Bila je to uobičajena komunikacija dvojice državnika koji su kliknuli, koji su svaki za sebe znali zašto im trebaju dobri odnosi.

Esplanada umjesto Zagorja

Nixon i Tito ručali su u Zagorju, u rezidenciji iznad Kumrovca. Kissinger nije želio na selo. Selo je za Nixona, odgovorio je prilično von oben, “ja volim grad”, pa je u gradu, u hotelu Esplanade i ostao s prevoditeljicom Verom Andrassy, također s Filozofskog fakulteta. U Kumrovcu je, pak, vladalo opće oduševljenje. Američki predsjednik u selu, na što se duhovito referirao i sam Richard Nixon u govoru, bio je čudo neviđeno. TV Zagreb kameru je postavio na šine ispred prozora, tako da su posjet rodnoj kući snimali izvana. Iz Zagreba dvojica su predsjednika odletjela zajedno, u Air Forceu One, letećoj rezidenciji američkog predsjednika. Razgovor na nebu bio je vjerojatno najotvoreniji, jer je Nixonu Tito rekao da je on i protiv sovjetskog i protiv američkog prisustva u Sredozemlju.

“Kada to kažemo Rusima, ljute se. A i vi se vrijeđate kada to vama kažemo”, rekao je, kako prenosi američki transkript razgovora objavljen u ediciji State Departmenta. “Ne vrijeđamo se, ali smatramo da se na našu i na sovjetsku prisutnost ne može gledati na isti način”, odgovorio je Nixon. Tako je tekla razmjena, koja nijednom, prema dokumentima koji se sada vide, nije tematizirala unutarnja pitanja ijedne od država. Posjet je trebao donijeti i ekonomske koristi. Vlasti SAD-a trebale su dati jamstva protiv političkog rizika za ulaganja u Jugoslaviju, Nixon je obećao aktivirati Exim banku i Međunarodni monetarni fond, da se više angažiraju.

Susret sa Supekom

Kasnije, kada je Hrvatsko proljeće srušeno, kratko nakon Titova uzvratnog posjeta Americi 1971., Vicko Krstulović prisjetio se da je na Plesu Nixon zastao baš kod rektora Sveučilišta u Zagrebu Ivana Supeka, kako ga je potapšao po ramenu i nešto pitao. Nekima je to sada bilo sumnjivo. Amerikanac je opet samo poslušao preporuku suradnika. Supek je bio visok, imao je karakterističnu frizuru, a s Henryjem Kissingerom sudjelovao je u radu Pagvaškog pokreta, unutar kojega su se znanstvenici i filozofi borili za razoružanje, mir, govorili protiv nuklearnog naoružanja. Jedan sastanak održan je i u Dubrovniku, a Pugwash je, konačno, 1995. dobio i Nobelovu nagradu za mir. Nekoliko riječi sa Supekom trebali su prekinuti protokolarni, bezlični niz rukovanja - tijekom kojeg Nixon ionako nije mogao upamtiti nijedno ime.

Mali narodi vrlo često u potezima i slučajnim izjavama velikih žele tražiti tajne signale, najave budućih događaja, čitati poruke i pronalaziti nešto osobito. U hladnom ratu bilo je puno takvih trenutaka, ali obično je uvijek samo manja i manje utjecajna strana takve signale prepoznavala. Bilo je to tako i još uvijek jest, sa “Živjela Hrvatska”, ali i vjerovanjem Beograda da je američko inzistiranje da dođu u Kumrovec, Zagreb i Beograd bilo inspirirano uspjehom Treće konferencije Pokreta nesvrstanih zemalja u Lusaki nekoliko tjedana ranije. Doista, Tito je uspio nagovoriti indijsku premijerku Indiru Ghandi da ostane u Pokretu, a nagovarao je i Nasera da se pojavi u Lusaki.

Za 14 dana boravka u Sovjetskom Savezu Egipćanin je imao vremena, a u Afriku ne može. “Sluša Sovjete”, pisao je u svom dnevniku šef Hrvatske gospodarske komore Ivan Buković Ćiro, a “Tito opet bilježi poene”. I jugoslavenski ambasador u Washingtonu Bogdan Crnobrnja govorio je da je “Lusaka bila prijelomna za Nixonov dolazak”. Svi imaju atomske bombe, pa je između uništenja i suradnje izbor bio jasan. “Neangažirani nisu više samo jezičac na vagi već aktivan faktor koji utječe na razvoj svijeta”, pa su svi, i Kinezi i Sovjeti i Amerikanci dali potporu skupu, pisali su naši analitičari i političari. Kissinger je, opet, u svojim materijalima Nixonu napisao da se Lusaka i Nesvrstani svakako spomenu Titu, da se pohvale. “Oni nisu važni, ali su Titu dragi”, napisao je Kissinger.

Nakon što je Nixon otputovao, iz veleposlanstva u Beogradu uputili su pisma i zahvalu zbog “ljupkih poklona” koje su dobili predsjednik i supruga mu Pat. U Zagrebu, međutim, pokloni nisu predani, pa su iz protokola SR Hrvatske u Washington poslali nešto naknadno. Izazvalo je to neugodnu situaciju u Bijeloj kući, koja je sada sve odlučila ignorirati. Tito je Nixonu poklonio kutiju za cigarete od srebra i zlata, Pat Nixon dobila je čipkani set ubrusa i stolnjaka. Oprema za pušače, bila je očito posve normalna, baš kao što je i Titovo pušenje u Bijeloj kući godinu dana kasnije bilo uobičajeno. Kako je predsjednik Sabora Jakov Blažević u društvu Ivana Bukovića Ćire govorio kako je dogovoreno da se Nixonu u ime SR Hrvatske pokloni slika Stjepana Večenaja, koja košta 7000 dolara, a on je sam govorio da nije siguran može li nešto tako vrijedno uopće darovati, moglo bi se pretpostaviti da je slika negdje nestala - između našeg i američkog protokola, ako je do svega uopće došlo.

Dugo vrijeme koje je Tito posvetio Nixonu 1970. bilo je razlog za naglašeno srdačni tretman Tita u Bijeloj kući godinu dana kasnije. Tomislav Buturac, novinar Vjesnika, pratio je tada posjet i sjećao se kako su svima u Bijeloj kući tada podijeljene - ne bi nitko vjerovao - olovke. Dok su neki kasniji predsjednici, isto Hrvati, kao i Tito, ostajali ispred ograde Bijele kuće i nikada u karijeri nisu imali priliku biti primljeni niti od predsjednika, potpredsjednika SAD-a, niti od državnog tajnika ili nekog važnijeg političara, neki drugi, iz istog grada gdje je Tito stolovao, oduševljavali su se olovkama i ključevima. Prolazak vremena i nepostojanje glamura doista će ova putovanja od prije pola stoljeća činiti još zabavnijima i spektakularnijima. Danas bi se teško moglo dogoditi da se bez hladnog rata i podijeljenog svijeta rub Europe nađe u središtu, kao što je to bilo prije pola stoljeća.

No činjenica jest da je 1971. jugoslavensko izaslanstvo najprije prespavalo u Camp Davidu, da su se tijekom posjeta Nixon i Tito službeno susreli dva puta, da je organiziran svečani doček ispred Bijele kuće, da je Titu ustupljen američki predsjednički avion za posjet Teksasu i Kaliforniji. U Bijeloj je kući Nixon priredio svečanu večeru za visokoga gosta i namjerno mu povlađivao, komplimentirao, uspoređivao ga s drugima koji su sjedili za tim stolom. Slijedio je boravak u Kanadi, gdje ga je primio kanadski premijer, otac sadašnjeg premijera, Pierre Trudeau, gdje je Tito dobio počasni doktorat. U Londonu ga je primila kraljica Elizabeta. Trudeauova supruga niti toga puta nije dočekala desert. Odglumila je da joj je slabo. Muževljeva predanost poslu i dosadni državnički protokoli razdirali su je, pa se Margaret od muža rastala i poslije pisala o najdosadnijim godinama u životu.

Zaboravljeno vrijeme

Politička struja Mike Tripala, Savke i ostalih prekinuta je u Karađorđevu nekoliko dana nakon Titova povratka iz SAD-a, Kanade i UK. Nije to bilo zato što je Tito tamo dobio “zeleno svjetlo” za takav obračun, niti su Amerikanci bili posebno uzrujani onim što se događalo. Nakon 1971. u Jugoslaviju su došli i William Rogers, državni tajnik, već 1973., pa novi državni tajnik, Henry Kissinger 1974., pa šef zračnih snaga SAD-a 1974... pa mnogi drugi, predsjednici, potpredsjednici...

Olovke i ključevi, borba za nekoliko minuta ili barem pogled američkog predsjednika, to je sada, čini se, preostalo našim prvacima i diplomatima. Nekada su se učitavala značenja u ozbiljni protokol, danas neki političari u kemijskim olovkama pronalaze signale. Ne mora sve to previše čuditi, jer Hrvatska je zemlja takvog ranga, njezin utjecaj bio bi ponešto veći da je dosljedna, da se postavlja partnerski, a ne podložnički, ali bilo bi to tek nešto malo ljepše, ne bitno drukčije.

Sve to ne mora značiti da treba zaboraviti vrijeme kada je bilo drukčije, kada su sati i dani s najvažnijim političarima svijeta bili nešto uobičajeno za neke druge Hrvate na istim položajima. Vrijeme u kojem su mali, koji nisu bogati, bili važni velikima i moćnima i u vremenima kada nije bilo krize i rata, zasad je prošlo. Zapitat bismo se ipak mogli zašto kod nas baš nikada nema niti onih nešto manje važnih, ali nama jako bitnih, poput nekih susjeda. Talijanski premijer, primjerice, baš nikada nije bio u Zagrebu. Možda zato što su odnosi dobri, a možda zato što smo sada naprosto druga liga.

 

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.