Sramotna, zapanjujuća i žalosna je činjenica da hrvatski logoraši koji su preživjeli torture u logorima Armije i Vojske RS-a ne samo da neće moći dobiti odštetu od države, već moraju platiti sudske troškove, a onaj manji dio koji je u početku dobio određena primanja, ista će morati vratiti!, saznaje Hrvatski Medijski Servis.
Naime, sudske tužbe koje su hrvatski logoraši podnijeli protiv entiteta, tražeći svoje pravo na naknadu za sve pretrpljene strahote u logorima obje suparničke vojske mahom se obaraju pred Vrhovnim sudom, a obrazloženje je, da je prošao rok od pet godina nakon rata kada su to trebali učiniti. Sama činjenica da ratni zločin nikada ne može zastarjeti, osim valjda u Bosni i Hercegovini bila je motiv logorašima da se obrate i Sudu za ljudska prava u Strasbourgu, no isti taj sud im odgovara kako je BiH potpisala konvenciju o ljudskim pravima tek 2002. godine te kako nisu nadležni za njihov slučaj.
Rok od pet godina
Jure Kosir, vršitelj dužnosti predsjednika Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata u BiH kazao je u razgovoru za Hrvatski Medijski Servis kako su logoraši ranije tužili Federaciju, RS, a netko i možda i Distrikt Brčko smatrajući da su te razine vlasti jedine nadležne izvršiti reparaciju prema hrvatskim logorašima iz Domovinskog rata. Međutim, nakon početnih pozitivnih presuda događa se situacija u kojoj su logorašima počela stizati poništenja presuda i to od strane viših sudskih instanci.
Karlo Marić, predsjednik Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata HNŽ-a upozorava kako su hrvatski logoraši sada prisiljeni odustati od daljnjih tužbi jer im stižu zahtjevi za plaćanje sudskih taksi i troškova. Podsjeća kako su određene presude bile donesena na razini općinskih sudova, no na kraju je sve završilo na Vrhovnom, odnosno Ustavnom sudu.
- U početku je taj proces krenuo, neki su logoraši dobili presude, a onda se netko, vjerojatno iz politike, umiješao i odgovoreno nam je da smo propustili rok od pet godina i da nemamo pravo na to, kazao je Marić, dodavši kako je sada praksa sudova da po inerciji odbijaju logoraše. Kada je riječ o tom roku, on ističe kako im je rečeno da su logoraši trebali tužiti u razdoblju od pet godina nakon rata, što je nelogično jer ratni zločin ne zastarijeva.
Kosir, pak, ističe kako je Vrhovni sud počeo s praksom poništavanja presuda, a to može potvrditi i iz svojeg iskustva, nakon čega je upućena apelacija Ustavnom sudu, međutim, ona je odbijena. Jedini način im je bio, dodaje, obratiti se Sudu u Strassbourgu no, iz istog su suda dobili dopis kako je BiH potpisnica Konvencije o ljudskim pravima tek od 2002. godine, te kako taj sud nije nadležan za sve sporove koji su nastali ranije.
Zaštita žrtava torture
Kosir podsjeća kako je u početku bilo nekoliko pozitivnih presuda, međutim, logoraši su dobili poništenje presude i sada ljudi moraju vratiti sredstva koja su dobili. U RS-u, pak, ljudi koji su tužili dobivaju obavijestiti u kojima se od njih traži način da se plate sudski troškovi pravobraniteljstva i troškovi suda.
Kosir ističe kako će se tražiti način da se zaštite ljudi koji bi, prema ovakvim odlukama, morali plaćati sve sudske troškove sporova.
-Ratni zločin ne zastarijeva i nema nikakve logike da ljudi koji su stradali još sada moraju i plaćati sudovima, upozorio je on.
Kosir i Marić se slažu kako jedno od rješenja možda može biti donošenje zakonskog rješenja o torturi te napominju kako se potrebno obratiti Federalnom pravobraniteljstvu, Pravobraniteljstvu RS-a, kao i vladama entiteta da iznađu rješenje kako bi se obustavila naplata sudskih troškova od logoraša.
A kada je riječ o naknadama koje logoraši trebaju dobiti na osnovu svih strahota koje su pretrpjeli rješenje je u donošenju zakonskog rješenja o zaštiti žrtava torture u kojem bi bila predviđena naknada za logoraše. Takvo što, slažu se, može se usvojiti veoma brzo ukoliko bi bilo volje ili pak da se donese rješenje kojim ratni zločin ne zastarijeva, odnosno da potraživanja stradalnika ne mogu zastarjeti.
